DR. JOSIP JURČEVIĆ: Svi smo odgovorni za konačno oslobođenje i blagostanje u hrvatskoj državi!
RAZGOVOR S DR. JOSIPOM JURČEVIĆEM – objavljujemo razgovor malo starijeg datuma s dr. Josipom Jurčevićem, koji je u svjetlu recentnih zbivanja na domaćoj političkoj sceni itekako aktualan
Čitateljima Političkog zatvorenika je dr. sc. Josip Jurčević nesumnjivo dobro poznat, koliko kao povremeni suradnik, toliko i kao znanstvenik koji već desetljećima dosljedno i odlučno osuđuje sve pojavne oblike jugoslavenstva i komunizma, koje počesto volimo nazivati «ostatcima», sve dok ne promislimo i shvatimo da nisu posrijedi nikakvi «ostatci» nego, nažalost, još uvijek prevladavajući modeli mišljenja i djelovanja. Predsjednička kandidatura dr. Jurčevića prigoda je da se tim problemom opet pozabavimo.
Što je Vas, dr. Jurčeviću, kao profesionalnog povjesničara, potaknulo da se izravno uključite u politički život, i to baš tako da se kandidirate za predsjednika Republike?
S jedne strane, profesionalno istražujem i pišem o suvremenoj povijesti na temelju humanističke znanstvene paradigme, a s druge strane sam dugo godina izuzetno djelatan u društvenom životu, u kojem veoma jasno i dosljedno zastupam univerzalni humanistički svjetonazor i vrednote. Prema tome, moj profesionalni rad i društveno djelovanje imaju isto osnovno ishodište i svrhu, kako u općeljudskom tako u nacionalnom i svakom drugom smislu. Odnosno, pri punoj svijesti i znanju sam odabrao profesionalno i osobno djelovati na ostvarivanju načela općeg dobra, radilo se o svjetskoj, nacionalnoj, lokalnoj, sindikalnoj ili bilo kojoj drugoj razini i vrsti djelovanja.
Na takvim polazištima sam bez institucijskih poticaja dragovoljno sudjelovao, i u Hrvatskom proljeću i u Hrvatskom domovinskom ratu, te u velikom broju drugih važnijih ili manje važnih društvenih procesa, događaja i akcija. Bez zadrške sam podupirao procese, programe i projekte, te organizacije, skupine i pojedince do mjere i vremena dok sam procjenjivao da se kreću u dobrom smjeru, a kad sam procijenio da se okrenulo u lošem smjeru, odmah bih sam sebe isključio. To se jednako događalo sa onim što su drugi osmislili i pokretali, kao i s onim što sam osobno pokretao ili sukreirao.
Nikad mi nije palo na pamet učlaniti se u Komunističku partiju, a zbog niza razloga niti u novoosnovane stranke nakon 1990. godine. Ali, svojim djelovanjem sam svjesno – izravno ili neizravno – podupirao ili u određenoj mjeri utjecao na neke političke procese i događaje. Pritom je bila odlučujuća moja procjena pridonosi li to općem dobru, a uopće nije bilo važno koja stranka ili pojedinac su stajali iza toga.
Primjerice, krajem 1991. ja i dragovoljačka postrojba u kojoj sam bio zapovjednik (a članovi postrojbe su me izabrali za zapovjednika, jer to je bilo takvo vrijeme) bili smo svojom voljom jedan od ključnih aktera nastanka Uprave za informativno-psihološko djelovanje u okviru MORH-a, a to je bio program Franje Tuđmana, s kojim je on Glavnom stožeru oduzimao politički instrument. Ostalih šest aktera nastanka IPD-a bili su osobe posebnog povjerenja F. Tuđmana. Uskoro potom, sredinom 1992., kad je IPD krenuo u lošem koncepcijskom i stručnom pogledu, cijela moja postrojba i ja smo otišli iz sustava. Ili, 1994. godine, kad je socijaldemokrat Antun Vujić predvodio projekt Hrvatskog leksikona, a protiv njega je bila struktura HDZ-a jer ga nije nadzirala, svi su doslovno bježali od A. Vujića, a ja sam se priključio te uređivao i napisao ključne, nove, dijelove leksikona.
S motrišta mojih iskustava i stavova nije bilo jednostavno donijeti odluku o izravnom uključivanju u politički život. Međutim, razlog odluke je načelno jednostavan: procijenio sam da je kriza upravljanja Hrvatskom dosegla kvalitativne razmjere koji izravno vode u državnu i društvenu katastrofu, te da u cjelokupnoj političkoj strukturi nema stranke ili skupine koja je u stanju pokrenuti proces duhovne i upravljačke preobrazbe, pa je nužno da to učine novi ljudi koji su stručni, moralni i socijalno odgovrni. Takvih ljudi, kao i drugih objektivnih pretpostavki za prosperitet, Hrvatska ima u izobilju, ali kapitalizaciju toga onemogućavaju korumpirane i neodgovorne političke strukture. Za pokretanje pozitivnih procesa u Hrvatskoj potrebno je doći u poziciju političke moći, a to nije jednostavan, kratak i lagan posao.
S tom procjenom su suglasne i mnoge druge osobe, a dio njih je bitno pridonio i mojoj odluci o izravnom političkom djelovanju. Osnovna svrha moje predsjedničke kandidature je okupiti i organizirati hrvatski socijalni kapital te tako započeti proces dubinskih duhovnih i upravljačkih preobrazbi u hrvatskim državnim i društvenim institucijama.
Vi ste svjesno izabrali poziciju tzv. neovisnoga kandidata, dakle, kandidata bez posebne stranačke potpore. Je li takav pothvat u jednome partitokratskom društvu kao što je hrvatsko, unaprijed osuđeno na neuspjeh?
Nepovjerenje građana u sve političke stranke s pravom je doseglo izuzetno velike razmjere, o čemu svjedoči činjenica da između 60 i 80 posto birača ne izlazi na izbore, jer na političkom tržištu ne postoje oni koji su zaslužili povjerenje. Prema tome, biti stranački kandidat, ili imati stranačku javnu potporu, objektivno znači veliki nedostatak. Stoga se već sada glavni kandidat korumpiranih domaćih i međunarodnih struktura, Ivo Josipović, nastoji prividno distancirati od svoje partije kako bi zavarao birače.
S druge strane, u pravu ste kad kažete da smo mi partitokratsko društvo, što znači da je politički ali i ostali javni prostor doslovno okupiran od istaknutih partija koje su u biti ista struktura, a prije 1990. su bili i formalno ista partija. Međutim, očigledno je da ulazak u tu čvrstu strukturu ne nudi nikakvu mogućnost promjene, i ta struktura je doslovno samljela mnoge pojedince koji su u nju ušli s, možda, poštenom namjerom da „stvari mijenjaju iznutra“. Razultat je bio dvostruko porazan: opstanak strukture se produžavao proždiranjem čestitih ljudi, a Hrvatska je gubila pojedince koji su joj mogli pridonositi. Uostalom, slična iskustva smo prolazili i u pola stoljeća komunističke vlasti.
Znači, u ovim presudnim vremenima moramo biti potpuno svjesni i odgovorni, da imamo samo jednu mogućnost: imati povjerenja u sebe – kao što smo ga imali u puno težim vremenima 1991. – te dovršiti posao koji smo tada većim dijelom odradili. Dostatno sam obrazovan i moralan, te stoga znam i potpuno sam uvjeren, da se partitokratskom modelu može uspješno suprotstaviti samo djelovanjem izvan njega te vrednotama i metodama koje nisu njegove. Svi ostali preduvjeti za uspjeh su već ovdje nazočni: sveopća kriza koje objektivno nije smjelo biti i golemo nezadovoljstvo velike većine hrvatske nacije. Preostaje samo donijeti odluku: mi to hoćemo uraditi.
No, izostanak oslonca na pojedinu stranku ili stranačku koaliciju zasigurno ne znači da niste unaprijed ocijenili, koji bi dio biračkoga tijela mogao glasovati za Vas. Na čije glasove zapravo računate?
Najsvjesniji, najstabilniji i najbrojniji dio glasačkog tijela su dvije trećine birača koji ne izlaze na izbore, te na taj način šalju upozorenje i poziv stručnim, moralnim i socijalno odgovornim Hrvatima da se organiziraju i kandidiraju na predsjedničkim, parlamentarnim i lokalnim izborima. U te dvije trećine birača nalaze se svi slojevi hrvatskog društva: od mladih do umirovljenika, žene i muškarci, osobe najrazličitijih zanimanja, te stanovnici iz svih dijelova Hrvatske.
Na te glasove s velikim pouzdanjem prvenstveno računam, jer se radi o biračima koji su pokazali da ih se ne može prevariti medijskim i ostalim manipulacijama. Uvjeren sam da su prepoznali moje javno djelovanje te da će izaći na izbore i tako se uključiti u odlučivanje o našoj zajedničkoj budućnosti.
U javnosti, čini se, postoji određena konfuzija odnosno uvjerenje da između ideoloških i političkih pozicija Vas, dr. Miroslava Tuđmana i dr. Andrije Hebranga, i nema nekih bitnih razlika. U čemu se sastoji ta razlika?
Gospodari Hrvatske nastoje manipulacijama javnog komuniciranja stvarati mnogobrojne konfuzije, tj. nerazlikovnosti, kako bi se na taj način moglo u javnosti pogrješno predstavljati interese, programe i osobe. Tako se pokušava krivotvoreno prikazati da čak između desetak predsjedničkih kandidata ne postoji gotovo nikakva razlika, te se očekuje da birači ne će moći razabrati za koga treba glasovati, pa će se glasovi raspršiti.
To se naročito sustavno provodi kad je riječ o A. Hebrangu, M. Tuđmanu i meni. Najbitnija razlika između mene i ne samo njih dvojice, nego i svih drugih poznatijih kandidata, jest u činjenici što ja uopće nisam pripadnik dosadašnjih političkih struktura. Svi drugi predsjednički kandidati su to bili u velikoj mjeri, a većina je to i sada. Ta pripadnost političkoj strukturi znači, prvo, svakovrsnu odgovornost za sadašnje stanje u Hrvatskoj i, drugo, znači da su imali prigodu nešto napraviti, ali to nisu učinili. No, najopasnije je to što pojedini pripadnici dosadašnje potrošene političke strukture – zbog svakovrsne međusobne nadzemne i podzemne povezanosti – ne mogu biti, i da hoće, nositelji preobrazbe koja je potrebna Hrvatskoj.
Ako u odnosu na Hebranga, Tuđmana i mene uđemo u usporedbu niza označnica koje su bitne za ideološku, političku, interesnu i drugačiju prosudbu, vidjet će se velika bliskost između Hebranga i Tuđmana, te velika različitost između njih i mene. To se već na prvi pogled jasno prepoznaje iz promatranja osnovnih podataka iz osobnih životopisa, a još više ako se uđe u detalje. Radi se o razlikama koje se kreću od svjetonazora i sustava vrednota, do postupanja u konkretnome javnom djelovanju i pripadnosti kulturnom, socijalnom i političkom krugu. Pritom, posebna razlika između njih dvojice i mene je u dosljednosti koju smo očitovali u gotovo svim spomenutim označnicama.
Primjerice, zanimljivo je da su dosadašnje životne i političke sudbine Hebranga i Tuđmana izuzetno bitno određene životnim i političkim sudbinama njihovih povijesno značajnih očeva, dok na moj društveni status i oblikovanje, osim materijalne pomoći, nisu uopće mogli utjecati moji roditelji.
Budući da živimo u slobodnom i pluralnom vremenu, sva ova razlikovnost nikako ne znači da unaprijed dajem političku ili drugačiju prednost sebi ili njima, nego se radi o tome da su to nedvojbene javne činjenice koje bi se morale znati, pa neka na temelju njih svatko prosuđuje i odabire prema svome ukusu. Na koncu, treba naglasiti, kako sam siguran da bi moje predsjedničko unutarpolitičko i vanjskopolitičko postupanje i vrijednosni govor bili bitno različiti od predsjedničkog postupanja Hebranga i Tuđmana. Ovo, također, ne znači davanje političke prednost njima ili meni, nego se to jednostavno treba već sada znati.
Smatram da, o ovom neobjektivnom poistovjećivanju većeg broja predsjedničkih kandidata slično mišljenje imaju i Hebrang i Tuđman, a o tome svjedoči i činjenica da se ni oni, kao ni ostali tzv. nacionalni kandidati, nisu odazvali na moje pozive o održavanju predkampanje, koja bi za kampanju izlučila samo jednoga nacionalnog predsjedničkog kandidata. Razlozi neodazivanja u predkampanju nisu samo osobno-taštinske naravi, nego se – između mene i ostalih kandidata – prvenstveno radi o dubokim razlikama u svjetonazorskim i političkim koncepcijama koje zastupamo.
Jedan od razloga te konfuzije je i strategija tzv. neovisnih medija. Oni su neke predsjedničke kandidate unaprijed proglasili gubitnicima, pa njihove aktivnosti uglavnom ignoriraju. Po svim bi se kriterijima reklo da Vi spadate u one koje ignoriraju, dok – recimo – Damir Kajin spada u one koji imaju stalnu medijsku pratnju i potporu. Zašto je tako?
I površnom analizom medijskog i političkog života jasno se može zaključiti da su neke međunarodne interesne skupine i njihova sluganska struktura u Hrvatskoj donijele odluku da predsjednik mora biti Ivo Josipović. U projekt je, kao vanjski osigurač, pripušteno još četvero kandidata pomoćnih-glumaca, kako bi se stvorio privid demokratičnosti. Oni su potpuno okupirali nacionalnu medijsku razinu, a igra je agitpropovski jednostavna: Josipović je daleko najzastupljeniji u medijima i potpuno je zaštićena izgradnja njegove apsolutno poželjne javne slike, dok su četvoro pomoćnih-glumaca manje nazočni u medijima i izloženi problematiziranju svih vrsta.
Pritom je dvoje izuzetno radikalnih pomoćnih-glumaca (V. Pusić i D. Kajin) odabrano kako bi se prikrio neokomunistički radikalizam Josipovića i stvorio dojam da je on neka vrsta poželjnog centra. U trećemu vanjskom prešućivanom krugu drži se dvadesetak statista-kandidata, što ozbiljnih što šaljivih, koji se veoma rijetko pripuštaju u nacionalne medije, uglavnom s ciljem umanjivanja monotonije nezanimljive propagandne šablone o Josipoviću.
Na posebno ignorantsko mjesto u tom trećem krugu projektanti su smjestili i mene, nadajući se da će tom cijelom banalizacijom biračima isprati mozak te ubiti nadu i volju za sudjelovanjem u preobrazbi.
Primjerice, moj stožer i ja već sedam mjeseci djelujemo veoma intenzivno, uključujući održavanje brojnih konferencija za medije, izdavanje priopćenja i nastupanja u lokalnim medijima. No, kako sve više radimo, tzv. nacionalni mediji nas sve više prešućuju. S druge strane, D. Kajin – koji je sam i uopće nema izborni stožer – već je mjesecima medijski forsiran u medijima na nacionalnoj razini.
To, što su gospodari Hrvatske mjesecima prije izbora tako čvrsto zatvorili javni prostor, svjedoči kako su svjesni da im je veoma ugrožen projekt (Josipović), kojim pokušavaju zadržati predsjednički položaj.
U odnosu na dr. Hebranga i dr. M. Tuđmana, reklo bi se da ste Vi znatno kritičniji i prema prvome predsjedniku Republike, dr. Franji Tuđmanu? Što smatrate njegovim ključnim vrlinama, a što nedostatcima?
To je razumljivo ponajprije zbog koncepcijskih političkih razlika koje postoje među nama, ali ne treba zanemariti ni činjenicu da bi bez osobne volje Franje Tuđmana, bile veoma upitne političke karijere A. Hebranga i M. Tuđmana. Na neki način, Franjo Tuđman je politički otac i A. Hebranga i M. Tuđmana, a Miroslavu je i biološki otac. Stoga je razumljivo, iako ne opravdano, da se obojica iscrpljuju na površnom mitologiziranju F. Tuđmana, i pokušaju izgradnje teoretski i praktično zastarjeloga političkog modela koji se označava pojmom „tuđmanizam“. Smatram kako time stvarno pridonose primitivizaciji i banalizaciji stvarnih i simboličkih povijesnih zasluga F. Tuđmana.
Za mene je Franjo Tuđman nedvojbeno veoma istaknuta povijesna osoba, te ga nastojim suvremenim znanstvenim pristupom smjestiti u širi vremenski i prostorni kontekst. I inače zastupam znanstvenu paradigmu koja glavnu povijesnu moć i utjecaj nastoji prvenstveno pronaći u složenim društvenim strukturama, institucijama i interesima, s tim što se uopće ne zanemaruje uloga istaknutih pojedinaca.
Već desetljećima se znanstveno smatra potpuno zastarjelim, pa čak primitivnim i naivnim, društvenu moć projicirati na jednoga izdvojenog pojedinca. Taj kult, ili čak teokratski pristup, u prošlosti se događao u nesamosvjesnim društvima, jer je mit o nadnaravnoj moći vladara nadoknađivao institucijsku i identitetsku neizgrađenost neke zajednice. I s amaterske razine promatrano, danas – u dobu dominacije golemih tehnoloških postignuića i ljudskih prava svih vrsta – veoma su mali izgledi održivosti doktrine o nadnaravnosti bilo kojeg političara.
Smatram da se u hrvatskom društvu glede povijesne uloge F. Tuđmana „lome koplja“ na potpuno pogrješan način. I oni koji ga glorificiraju, kao i oni koji ga ponižavaju, veoma su složni u jednom: pripisuju mu daleko daleko veću moć nego što ju je on stvarno imao.
Franjo Tuđman će trajno ući u povijest po tome što je prvi – u cijeloj hrvatskoj povijesti – voljom cijelog naroda izabran na čelni državni položaj. Među glavne vrline mu treba svakao ubrojiti emotivni odnos koji je iskazivao prema hrvatskoj državnosti, te neke državničke osobine koje je pokazivao u ključnim trenucima 1990.-1991. i koje su ga bitno razlikovale od drugih političara u Hrvatskoj, naročito onih koji su prije toga bili daleko istaknutiji od njega. Franjo Tuđman je, što je vrlina, bio dobrim dijelom svjestan svoga užeg i šireg okruženja, tj. dosega svoje stvarne osobne moći i uloge. Međutim, u nekim situacijama, što je nedostatak, podcjenjivao je svoju osobnu moć i ulogu, a precjenjivao važnost nekih osoba, institucija, država i međunarodnih udruženja.
Između ostalog i zbog tih nedostataka je donosio, ili bitno utjecao, na državne odluke koje nisu bile primjerene ni njegovim osobnim ambicijama niti hrvatskim interesima. Tu prvenstveno mislim na katastrofalna kadrovska rješenja koja su se održala do sada, te popustljivost, a ponekad i servilnost pred običnim birokratima iz međunarodne zajednice. Prisjetima se samo Manolića, Mesića, Perkovića, Šarinića, Sanadera, Kosorice, plana Z-4, Daytona i Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim tribunalom.
Domovinski se rat ne može ni tumačiti ni shvatiti izdvojeno od ranijih povijesnih događaja. Njega su ne samo prouzročile, nego su na njegove pojavne oblike neposredno i utjecali politički, psihološki, gospodarski i drugi čimbenici koji su djelovali bar od 1918. naovamo?
Moja struka, povjesnica ili historijska znanost, potpuno opravdano, svaki događaj ili društveni proces promatra u dijakronijskom kauzalitetu. To znači, da sve što se događa ima svoje uzroke u ranijem vremenu i iza događaja ostaju posljedice koje utječu na buduća događanja.
Tako možemo reći kako Hrvatskog domovinskog rata ne bi bilo da nije bilo srbijanske oružane agresije. A srbijanska agresivnost ima svoje korijene koji se izravno mogu operativno pratiti barem od polovice 19. stoljeća. Isto tako, najvjerojatnije je kako se srbijanska agresija ne bi dogodila tada i na takav način da se nije događao i proces sloma komunističkih režima u zemljama istočne Europe. Naravno, da su mnogobrojni čimbenici, koji su utjecali i doveli do srbijanske agresije i hrvatske obrane, oblikovani nakon nastanka prve i druge jugoslavenske države. U svakom slučaju, radi se o veoma složenim povijesnim događanjima koji također imaju i prostornu složenost, od lokalne i regionalne do svjetske razine.
U tom smislu, nije li inzistiranje na Domovinskom ratu kao ključnom «izvorištu» i jedinoj bitnoj vrijednosti suvremene Hrvatske redukcionističko i radi toga neprihvatljivo?
Kod znanstvenih i drugačijih pokušaja uspostavljanja određene vrijednosne i značenjske hijerarhije događaja i aktera, postoje dva osnovna i međusobno suprotna metodološka smjera. Jedan je redukcionistički, sužavajući, koji nas može odvesti do potpune neprepoznatljivosti ili negacije bilo čega. Drugi je ekstenzivistički, proširujući smjer, koji nas vodi u beskonačno širenje koje onemogućava svrhu saznavanja. I jedna i druga zamka izbjegava se uspostavljanjem mjere do koje se može ići a da se ne naruši smisao. Ta objektivna mjera se za sada može najbolje određivati znanstvenim metodama i gabaritima. Nedvojbeno, znanost nije ni približno idealna, ali za sada nema boljeg, tj. manje lošeg načina utvrđivanja istine.
U tom smislu, znanstveno je potpuno utemeljeno reći da je Hrvatski domovinski rat ključni događaj suvremene hrvatske povijesti, a to znači ključna, temeljna, uvjerljivo prva vrijednost suvremenoga hrvatskog identiteta i budućeg razvoja hrvatskog društva. To još više vrijedi ako projekciju hrvatske budućnosti vidimo unutar humanističkih vrijednosti zapadnoga civilizacijskog kruga i na pluralnoj građansko-demokratskoj paradigmi, jer većina hrvatskih iskustava u 20. stoljeću, a dobrim dijelom i prije, uglavnom nisu bila na tom tragu.
Ta bitnost Hrvatskoga domovinskog rata ostaje neupitna i u kratkom i u dugačkom govoru. Pritom se ne isključuje određena mjera značenja drugih povijesnih događaja, procesa i aktera. Međutim, oni se ne mogu izricati u kratkom govorenju pa se podrazumijevaju, a u dužem govorenju oni se mogu primjereno izravno izricati.
A ako bi se Vaša historiografska i politička ocjena dr. Tuđmana i «Tuđmanove Hrvatske» usporedila s Vašom ocjenom dr. Ante Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske…?
I znanstveno i drugačije je potpuno legitimno i poučno vršiti usporedbe i različitih i sličnih osoba, država, događaja, fenomena, razdoblja itd. Kod toga svakako u obzir treba uzeti poticaje i interese koji se nalaze u pozadini uspoređivanja. Smatram kako je pritom najvažnije sačuvati mjeru kojom se ne će narušiti objektivnost zbog želje zadovoljenja poticaja ili interesa.
Nezavisna Država Hrvatska i Republika Hrvatska su nastale u veoma različitim povijesnim kontekstima, a razlikuju se i po nizu drugih određenja. Primjerice, NDH je bila dio građanskoga totalitarnog svijeta, a Republika Hrvatska je dio pluralnog svijeta. Sustav vlasti u NDH je uspostavljen bez izborne procedure, a u RH s izbornom procedurom. NDH je nastala i prestala postojati u svjetskim ratnim okolnostima, a RH je nastala u uvjetima vanjske agresije te postoji i nakon rata. U NDH se, osim svjetskog rata, vodio i veoma okrutni građanski rat, a u RH nije bilo građanskog rata, iako je dio hrvatskih državljana sudjelovao u agresiji. NDH je bila pod izravnom dominacijom stranih sila (slično današnjoj BiH), a RH za sada nema izravni protektorat nego neokolonijalno-globalistički položaj koji nažalost klizi prema izravnom protektoratu.
Određene sličnosti povijesnog konteksta između NDH i RH mogu se tražiti u činjenicama da su i NDH i RH nastale raspadom jugoslavenskih država, te da je težnja Hrvata za svojom državom dobivala još veći intenzitet zbog zločina i tortura koje su provodili jugoslavenski režimi. Zatim, čin nastanka i NDH i RH nije se uklapao u interese dominantnih svjetskih sila, priznanje jedne i druge bilo je na neki način iznuđeno samim tijekom događaja.
Kad se radi o Paveliću i Tuđmanu, postoje određene zanimljivosti i paradoksalnosti. Pavelić je prije dolaska na vlast imao građansko obiteljsko podrijetlo, školovanje i karijeru, a došao je na čelo totalitarnog režima i umro je u iseljeništvu. Tuđman je obiteljskim podrijetlom, obrazovanjem i karijerom bio istaknuti pripadnik komunističkog totalitarizma, a postao je predsjednik pluralne građanske države. Ove činjenice svjedoče, između ostalog, i o tome koliko su nestabilne hrvatske povijesne okolnosti utjecale na osobne sudbine i Pavelića i Tuđmana.
Najveća sličnost Pavelića i Tuđmana, koja je zanimljiva i s nacionalnog motrišta, je u tome što ni jedan niti drugi nisu formalno suđeni pred međunarodnim sudom, ali su praktično u javnom međunarodnm životu proglašeni ratnim zločincima.
Povijesna uloga NDH i Pavelića je kratko trajala i dovršena je prije 64 godine, te su stoga o tome poznate sve bitne činjenice. Druga je stvar što se one – i u sadašnjem kontroliranom javnom prostoru – krivotvore po crno-bijelom jugoslavenskom komunističkom modelu. Republika Hrvatska postoji već 20-ak godina i njena budućnost je otvorena i još uvijek je u rukama hrvatskih građana te će biti vremena za objektivizaciju znanja o RH i o NDH.
Izreći ću i ono što smatram najvažnijim, a to je kratka i jasna zaključna pouku: Republika Hrvatska će opstati i prosperirati ako sačuva istinu o stvarno iskazanim vrijednostima na kojima je nastala, a ugrožava svoj opstanak ako pristanemo da nam se nametne neutemeljeno poistovjećivanje s totalitarnim prošlostima, kako «endehaškom», tako i komunističkom.
Ako autoritarne crte tih političara uvrštavate u njihove važne nedostatke, kako biste se Vi ponašali kao predsjednik? Za kakav se opseg predsjedničkih ovlasti zalažete?
Moj opći svjetonazor i politički stavovi su nepokolebljivo socijalni, slobodarski i demokratski, te mi je duhovno i emotivno neprihvatljiva bilo koja vrsta autoritarnosti koja proizlazi iz položaja moći, naročito političkog. To znači, kad postanem Predsjednik ponašat ću se sukladno svom svjetonazoru i stavovima, a oni su istovjetni onome što je zapisano u hrvatskom Ustavu.
Sadašnje ustavne i zakonske predsjedničke ovlasti su uglavnom primjerene hrvatskim tranzicijskim potrebama i ne bi ih trebalo mijenjati. Problem nije u ovlastima, nego u tome što i predsjednik države i ostala korumpirana i neodgovorna struktura vlasti postupaju krajnje sebičn, asocijalno, neodgovorno i voluntaristički.
Smanjenje ovlasti rezultira smanjenjem predsjedničkog utjecaja i obrnuto. Nije li onda proturječno kad se pojedini kandidati zalažu za smanjenje predsjedničkih ovlasti i istodobno obećavaju radikalne promjene u hrvatskome društvenom i političkom životu?
Većina predsjedničkih kandidata potiče izravno iz bivšega totalitarnog ili sadašnjeg polutotalitarnog partitokratskog upravljačkog modela, te nisu dosad ništa poduzeli da ga promjene. Stoga bilo kakva njihova javna obećanja ne treba shvaćati ozbiljno, o čemu svjedoči i ova proturječnost koju ste naglasili. Ako nešto od takvih osoba treba očekivati onda je to nastavak sebičnosti i nezasitnost u grabljenju materijalne i političke moći.
Od svih predsjedničkih kandidata, Vi ste nesumnjivo najjasniji i najrezolutniji u osudi jugoslavenske i komunističke baštine, koja još uvijek duboko prožima hrvatsko društvo. Zašto to ipak u jednome narodu koji je pretežno katolički, nema važnu ulogu ni u parlamentarnim, a ni u predsjedničkim izborima?
Bivše komunističko jugoslavenske strukture su se od prve polovice 1980-ih godina temeljito operativno pripremale za tada nadolazeće velike promjene, koje su bile izvjesne. Za veoma dobru pripremljenost imali su sve pretpostavke: apsolutnu vlast, novac, institucije, kadrove i svekoliku društvenu moć. To se nikako ne smije podcjenjivati, kako u promatranju tadašnjeg vremena, i još više u razumijevanju sadašnjosti.
Tada strukture nisu mogle znati točno kakve će se promjene sve događati; hoće li opstati Jugoslavija kao država ili će se raspasti? Hoće li opstati komunistički upravljački sustav ili će se izmijeniti ili potpuno propasti? Bio je veliki broj mogućih kombinacija i međuvarijanti. Međutim, dostupni dokumenti kao i događaji koje smo do sada prošli, pokazuju da su bivše strukture našle veoma uspješno i cjelovito rješenje za sve varijante događanja. To univerzalno rješenje je bilo načelno jednostavno, a provedba je ipak bila složena.
Štogod se događalo, spasonosno rješenje za jugoslavensku komunističku strukturu je bilo sačuvati čvorišna upravljačka mjesta, tj. moć u svim institucijama koje će nastajati u novim okolnostima. To se nažalost i događalo. Stare strukture sustavno su se selile u sve novonastale države i njihove institucije: politiku, vojsku, policiju, gospodarstvo, pravosuđe, sigurnost, kulturu, obrazovanje, zdravstvo, civilno društvo itd. Sa strukturom se preselio i upravljački model, mentalitet, način ponašanja, stare uhodane veze, simboli i sve drugo što je trebalo jamčiti dugoročni opstanak njih i njihovih bioloških i ideoloških nasljednika.
To je bila operacija izuzetno velikih razmjera i na sličan način se događala u svim istočnoeuropskim postkomunističkim državama. U tom tranzicijskom procesu Hrvatska je – zbog dva osnovna razloga – bila i ostala u posebno nepovoljnom položaju. Prvo, institucijsko rađanje novih društvenih odnosa u Hrvatskoj bitno je poremetila i usporila srbijanska oružana agresija. Drugo, hrvatsko društvo ima u svojim društvenim i kulturnim institucijama duboko i povijesno ugrađene paradigme jugoslavenstva i komunizma kao religije. I srbijanska agresija i ove paradigme su bitno pogodovale u svakom pogledu zastarjelim strukturama da i u novonastaloj Republici Hrvatskoj očuvaju izuzetno visok stupanj institucijske moći. Tome je u kritičnom razdoblju, početkom 90-ih, bitno pridonijela velika zloporaba ideje takozvane svehrvatske pomirbe, koja je stvarno iskorištena za očuvanje moći starih struktura.
U tih nekoliko kritičnih godina, koje su po prirodi povijesnih procesa u drugim postkomunističkim zemljama bile vrijeme rađanja novog u svakom pogledu, u Hrvatskoj su bile vrijeme nedodirljivosti starih struktura. Ta, zar se ne sjećamo da su glavni kadrovici „novih“ hrvatskih institucija u RH i BiH bili nedodirljivi Manolić, Mesić, Boljkovac i njihova pozadina? To je bilo vrijeme kad je, još i 1992., Mesić na sav glas među hrvatskim iseljenicima od Švedske do Švicarske pjevao ustaške pjesme. Vjerojatno je zbog duge jeke tih pjesama sada zabranjen Thompsonov ulazak u Švicarsku.
Očigledno, u tom procesu su stare strukture koristile sve metode uključujući i ubojstva, koja su u ratu prebrzo padala u zaborav ili se pripisivala ratnoj slučajnosti. Tko se danas sjeća i izvlači pouke iz okrutne likvidacije istaknutog domoljuba i političkog zatvorenika Ante Paradžika?
Ipak, zbog mimikrije te ratnih okolnosti i potreba, u institucijski sustav, naročito obrambeni, pripuštena je određena količina domoljuba. Međutim u drugoj polovici 90-ih počelo je njihovo sustavno čišćenje i sve žešće javno proskribiranje. Proces sveopće hajke na domoljube unutar institucija traje i do sada, te sva događanja unutar Hrvatske treba promatrati i u tom kontekstu. To se na političkoj razini najajsnije do današenjeg dana može prepoznavati po razaralačkim procesima unutar stranke HDZ i HSP, te lokalnih, državnih i društvenih institucija koje su bile ili preostale pod njihovim nadzorom.
Posebno radikalno je dekonstruiran obrambeni sigurnosni sustav, koji gotovo da više i ne postoji. U funkciji svega toga su svakako i sudski procesi pred Haaškim tribunalom i malim pravosudnim hagićima u Hrvatskoj. Dugoročno je za hrvatsku državu i društvo najubojitija tzv. haška povijesna istina koja se nastoji nametnuti doslovno svim sredstvima.
Ukupno gledajući, do sada su protuhrvatske silnice uspjele – institucijski, identitetski, javno-percepcijski i simbolički – dekonstruirati bitne sastavnice hrvatske državotvornosti te socijalnog i nacionalnog zajedništva, koji su bili uspostavljeni u prvoj polovici 90-ih godina.
To se najjasnije prepoznaje u golemom stupnju sadašnje svekolike dominacije jugoslavenske i komunističke baštine u Hrvatskoj. Taj stupanj je bio nezamisliv prije 15-ak godina, a izgledao je nemoguć prije 10-ak godina. Međutim, on je tu, stvarno i simbolički. Odnosno, jednostavnije rečeno, mi, Hrvatska, smo sada stvarno više u Jugoslaviji i komunizmu nego što smo to bili 1989./1990. godine. Nemojte uopće pomisliti da imalo pretjerujem O tome sam više puta detaljnije javno govorio i pisao, pa nema prostora i potrebe ovdje to ponavljati.
U takvim okolnostima je razumljivo što kao veoma obrazovan stručnjak, socijalno odgovorna osoba i domoljub, rezolutno osuđujem hrvatsku sadašnjost koja je najvulgarnije obnovljena jugoslavenska i komunistička baština.
Na taj način postaju razumljivi i razlozi zbog kojih naše tradicionalne nacionalne i kršćanske vrijednosti i baština nisu gotovo uopće predstavljene ni u najvišim institucijama tj. parlamentu i predsjedničkom uredu, niti na nižim institucijskim razinama. O tome zorno svjedoče gotovo jednoglasna glasovanja o protukršćanskim i protunacionalnim zakonima i odlukama u Saboru, kao i sve čak protucivilizacijske javne poruke iz predsjedničkog ureda, a odluke Vlade su samo operativno provođenje te politike.
Takvo postupanje izvrsno organiziranih grupacija koje upravljaju hrvatskom je potpuno logično jer oni tako ostvaruju i štite svoje interese. Ali mi, golema većina kojoj to nikako nije u interesu, najodgovorniji smo što smo u takvom stanju. Krajnji je trenutak da se osvijestimo i organiziramo, te budemo odgovorni i promijenimo situaciju u Hrvatskoj. Tu promjenu ne će niti može izvršiti nitko drugi, osim nas samih. U protivnom preuzimamo odgovornost za veleizdaju ne samo samih sebe nego i budućih hrvatskih naraštaja.
Zbog povijesnih, geopolitičkih i gospodarskih razloga bi položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini morao, čini nam se, biti jednom od najvažnijih briga svakoga hrvatskog političara. Kako gledate na položaj naših sunarodnjaka u susjednoj državi? Treba li službeni Zagreb njima u cijelosti prepustiti da formuliraju svoje zahtjeve i težnje, ili se – uostalom, i kao jamac zlosretnoga Daytonskog ugovora – treba djelatno uključiti u političke procese u BiH, dakako, ne dirajući u suverenitet te države?
O ovim temama sam puno pisao i javno govorio, uključujući i moje nedavno ekspertno svjedočenje u Haagu. Ovdje ću veoma sažeto ponoviti nekoliko osnovnih činjenica i svojih stavova. Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država i to je osnovna činjenica koja se može veoma teško promijeniti. Druga, i to potpuno nepromjenjiva zemljopisna činjenica je ta, da su teritoriji država BiH i RH jedan izuzetno međuovisan prostor, pa je bliska suradnja dviju država njihov najvažniji prioritet.
Zatim, Hrvatska je svojim Ustavom i nizom međunarodnih dokumenata preuzela niz obveza u odnosu prema Hrvatima u BiH. Te obveze nisu nikakav dar, nego rezultat povijesnog tijeka i način ostvarivanja brojnih i veoma važnih strateških interesa države RH, prvenstveno u sigurnosnom i gospodarskom smislu. Osim toga, što smatram najvažnijim, veliki broj Hrvata iz BiH je – u najtežem razdoblju 1990.-1991. – dragovoljno došao braniti državu Republiku Hrvatsku od srbijanske oružane agresije, te je tako neizmjerno moralno zadužio RH. Isto tako je važno naglasiti i suprotstaviti se potpuno neobjektivnim i štetnim percepcijama koje govore kako RH navodno pomaže Hrvatima u BiH. Naime, ta „pomoć“ je zapravo obostrano višestruko korisna suradnja.
Među brojnim predsjedničkim kanddidatima, jedini sam koji je bez političkih interesa učestalo godinama dolazio u sve krajeve BiH u kojima žive Hrvati, pa stoga najbolje poznajem prilike i potrebe svih slojeva našeg naroda. Stoga, kad postanem Predsednik RH, radit ću na uspostavi trajne, stabilne institucijske suradnje koja će se temeljiti na civilizacijskom i moralnom odnosu prema našem narodu u BiH.
Odnos Hrvatska prema Europskoj uniji središnje je pitanje našega nacionalnog života. Koju smo cijenu spremni platiti i znademo li za što ju plaćamo?
Među mnogobrojnim neznanjima koja se pojavljuju u hrvatskoj javnosti jedno od najvećih neznanja je ono koje se odnosi na Europsku uniju. Prvo, naše korumpirane neznalice nam EU predstavljaju kao neku monolitnu cjelinu, a zapravo se uglavnom radi o organizaciji unutar koje pojedine države nastoje ostvariti što više svojih nacionalnih interesa. Drugo, euroutopisti nam EU predstavljaju krajnje naivno kao neku vrstu dobrotvorne organizacije koja će nam darovati materijalna bogatstva i riješiti nam sve nacionalne i osobne probleme, iako iskustva Hrvatske i niza drugih zemalja potvrđuju upravo suprotno.
Prema tome, smatram kako Hrvatska u svim međunarodnim odnosima, pa tako i u odnosu prema EU treba prestati sa smoobezvrjeđivanjem i samoponižavanjem, te postupati kao i druge države, tj. Hrvatska napokon treba biti stvarni subjekt međunarodnih odnosa.
Gospodarska kriza najviše pogađa socijalno ugrožene slojeve. Koje biste mjere preporučili hrvatskoj vladi?
Hrvatska raspolaže velikim prirodnim bogatstvima, izuzetno očuvanim okolišem i velikim socijalnim kapitalom u domovini i iseljeništvu, što znači da ima sve pretpostavke biti gospodarski uspješna te društvo materijalno zbrinutih i sretnih ljudi. Međutim, u Hrvatskoj je potpuno obrnuta situacija, a gospodarstvo je bitan dio te ukupne situacije.
Prema tome, Hrvatska treba promijeniti cjelokupni upravljački model koji je prenijela iz jugoslavenskoga komunističkog razdoblja, što znači potpuno restrukturirati i gospodarstvo, kako u tehnološkom i organizacijskom, tako i u normativnom i mentalitetnom pogledu.
Sve tzv. hrvatske vlade bile su i ostale ključni čimbenik gospodarske katastrofe, jer su izravno čuvale netržišni komunistički gospodarski model i predvodile privatizacijsku pljačku neviđenih razmjera. Unutar toga su poseban problem kriteriji raspodjele brutto-društvenog proizvoda, s kojima je – protivno poslovnoj i razvojnoj logici – omogućeno nezasluženo bogaćenje malog broja politički odabranih i siromaštvo najširih slojeva stanovništva.
Sve mjere koje je i sada u dubokoj krizi donijela Vlada RH vode ubrzanom sveopćem gospodarskom samoubojstvu. Naime, gospodarske teorije i iskustva nalažu da se u krizi smanjuju i ukidaju porezni nameti, pa ček daju i državne stimulacije, jer se na taj način pridonosi oporavku i razvoju gospodarstva. A Vlada RH radi obratno, te izravno gura u propast i preživjele dijelove hrvatskog gospodarstva. No, ne radi se tu samo o neznanju, nego i o namjerama što lakšeg i bržeg provođenja potpune kolonizacije Hrvatske.
Na koncu, hrvatski su politički uznici uvijek sa zanimanjem i odobravanjem pratili Vaše istupe. U isto vrijeme se kod mnogih iz te specifične skupine pojavio osjećaj razočaranja i obeshrabrenosti. Na koji način doskočiti tom problemu? Kako vratiti optimizam ljudima koji su ga izgubili danas, a znali su ga sačuvati u vrijeme najstrašnijih tortura?
Taj problem kod hrvatskih političkih uznika je istodobno i problem cijeloga hrvatskog društva. Na sustavnom ubijanju socijalne i pojedinačne nade u Hrvatskoj radi se dosljedno i prema vrhunskim znanstvenim kriterijima. Za bilo koju zajednicu, pa tako i hrvatsko društvo, najpogubnije je kad prevlada socijalno i psihološko beznađe, jer tada su i zajednica i pojedinci najnezaštićeniji, te onaj tko upravlja s procesom može praktično raditi što hoće, kako u materijalnom, tako u identitetskom smislu.
Taj problem je najvažnije osvijestiti, tj razumjeti koji su uzroci, svrha i posljedice, a ne misliti kako se to, eto, događa slučajno. Kad se osvijesti o kolikoj razornoj opasnosti se radi, onda se pronalazi i snaga za smoobranu. U tom smislu će, nadam se, pomoći i ovaj naš razgovor.
Svi mi moramo vratiti nadu i povjerenje u nas osobno i naročito u nas kao zajednicu koja je stoljećima izgrađivana, te nemamo pravo dovoditi u pitanje žrtve brojnih naraštaja koji su imali i iskazivali vjeru, nadu i snagu. Politički uznici iz razdoblja komunizma su skupina koja je to iskazivala u najtežem razdoblju hrvatske povijesti. Uvjeren sam da je taj duh neuništiv te da će se očitovati, naročito kod političkih uznika, i sada kad je na djelu daleko perfidnija tortura kojoj smo izloženi.
Ukoliko se u nekim trenucima pojavi pojedinačna ili zajednička duhovna kriza, treba se samo prisjetiti koliko je puno života, patnji nadanja već uloženo u naše zajedništvo. Ta, ne ćemo ga valjda mi sada izdati!
Razgovarao: Tomislav JONJIĆ
