Hibridni rat proti Hrvatskoj
Stvaranjem kaosa što su ga poticali bivši dužnosnici Mosta, tada još članovi Plenkovićeve vlade, poklopilo se ne baš slučajno s pokušajem bivših komunista, odnosno SDP-a da izglasavanjem nepovjerenja u Saboru sruše i ovu vladu te tako omoguće povlašten položaj ruskim bankama, koje bi se iz stečajne mase Agrokora prve naplatile, ucijenivši pritom hrvatsku državu strateškim vlasništvom nad njegovim nekretninama, vjerojatno, u istočnoj Slavoniji, u neposrednom susjedstvu Srbije
Uspješnim popunjavanjem vlade novim ministrima, hrvatski premijer Andrej Plenković praktično je izišao kao pobjednik iz velike bitke dugotrajnoga hibridnog rata, što ga Moskva vodi na t. zv. balkanskom području i njemu susjednim državama. Nije teško prepoznati, a u tomu se slaže i većina sigurnosnih službi srednjoeuropskih država, kako su t. zv. antifašističke kampanje, kojima sljednici bivših komunističkih partija i dio medija verbalno ratuju protiv američkih saveznika, taktička sastavnica hibridnoga ratovanja.
Naime, riječ o prepoznatljivoj sovjetske promičbi iz 30-ih godina prošloga stoljeća, a danas informacijsko-politički prilagođenoj suvremenom dobu, koja stvara preduvjete za širenje ruskoga nacionalnog interesa, a po potrebi i u slučaju možebitnoga opiranja tom širenju i rušenje nesklonih joj vlada. Ne treba podsjećati kako su se zbog energetskih pitanja u nedavnoj prošlosti vodili ratovi za prevlast nad njihovim izvorima ili pak nad njihovim distribucijskim kanalima.
Nije i Oreškovićeva vlada pala upravo zbog energetskih pitanja i pokušaja ruskih tvrtki da preuzmu nekadašnju hrvatsku naftnu tvrtku Inu, koja je u većinskom vlasništvu madžarskoga MOL-a?
Kad je pak Plenkovićeva vlada godinu dana kasnije najavila mogućnost da hrvatska država otkupi Inu iz vlasništva MOL-a, operacija je hibridnoga rata proširena na financijsko polje, pa ruske su banke, koje kreditiraju najveću hrvatsku korporaciju Agrokor, iskoristile bivšega predsjednika Hrvatskoga sabora Božu Petrova da svojim političkim potezima pokrene lanac urušavanja te tvrtke, koja zapošljavala oko 150 tisuća radnika i na taj način dovede u pitanje njihov posao i egzistenciju njihovih obitelji. Stvaranje gospodarskoga i socijalnog kaosa što su ga poticali bivši dužnosnici Mosta, tada još članovi Plenkovićeve vlade, poklopilo se ne baš slučajno s pokušajem bivših komunista, odnosno SDP-a da izglasavanjem nepovjerenja u Saboru sruše i ovu vladu te tako omoguće povlašten položaj ruskim bankama, koje bi se iz stečajne mase Agrokora prve naplatile, ucijenivši pritom hrvatsku državu strateškim vlasništvom nad njegovim nekretninama vjerojatno u istočnoj Slavoniji, u neposrednom susjedstvu Srbije, gdje s druge strane granice već godinama ruska i srpska vojska uvježbavaju navalne akcije, koje, ne bez razloga, Hrvatska doživljava kao prijetnju svojoj suverenosti.
Oni koji relativiziraju zainteresiranost Moskve za istočnu obalu Jadrana, mogu se razuvjeriti svakodnevno u ruskim medijima, koji unatoč crnogorskom članstvu u NATO savezu, ne prestaju preko srpske manjine destabilizirati tamošnju vladu.
Jednako se tako vodi i borba za prevlast u BiH, gdje Moskva u Republici Srpskoj ima, uz teritorijalnu dimenziju, i snažan politički oslonac za realizaciju svojih probitaka. Umiješanost Moskve u političke događaje na makedonskoj političkoj pozornici gotovo je rezultirala raspadom zemlje, a snažna potpora zahtjevima srpske manjine na Kosovu i same Srbije dovode dugoročnije u pitanje i opstanak kosovske države. Ruska opskrba srpskih zračnih snaga dvjema eskadrilama Migova-29 omogućuje Srbiji da pod kapom airpolicesa nadzire za potrebe Moskve zračni prostor balkanskih zemalja.
Neposredno nakon vijesti o formiranju vlade stigli su Agrokoru povoljni kreditni aranžmani iz američkih fondova, a iz EU su pokrenuta novčana sredstva za izgradnju Pelješkoga mosta. Ne čude zato histerične reakcije Orjune, što su se na formiranje vlade očitovale vrijeđanjem ikone hrvatskoga uspjeha – Janice Kostelić. One su naime mogle biti očekivane, jer se radi o osobi iznimna značaja, koja je na svjetskoj razini, tek uz potporu obitelji, vlastitim radom i znojem stvorila nenadilazive uspjehe, čime je kod hrvatske mladosti poticala osjećaj da se radom, zalaganjem i trudom i znanjem mogu napraviti iznimni pothvati za vlastito zadovoljstvo, ali i opće nacionalno dobro.
Potpora skupine SDP-ovih zastupnika orjunaškom teroru u Supetru na Braču mogla bi otkriti kako se iza huligana skriva organizirana, doduše ilegalna, politička djelatnost, čiji kolovođe možda sjede u klupama zastupnika Hrvatskoga državnog sabora. Danas kad je kompletirana vlada, a na čelu ministarstva ne stoji više bivši dočasnik JNA, ako bude dobre volje mogli bi se otkriti i lučbeni crtači nacističkoga kukastog križa na stadionu u Poljudu, što je poslužilo hibridnim ratnicima da krenu u „antifašistički“ pohod na Hrvatsku, čime se državu kao športsku naciju pokušalo izbaciti s uglednih svjetskih natjecanja, a hrvatski narod proglasiti nesposobnim za vladanje vlastitom državom.
Dok se to pokrivalo donošenjem novoga zakona o športu, agresivnu je kampanju organizacijski i politički raspirivao SDP. Formiranjem stabilne vlade napokon se stvaraju preduvjeti za izgradnju nizinske pruge Rijeka-Zagreb-madžarska granica te izgradnja riječke luke za pristanište velikih preokocenaskih brodova, čime bi Rijeka postala ključna srednjoeuropska luka na Jadranu.
Osim toga, snažni Erdoganovi interesi u Federaciji BiH, ruski pak u Republici Srpskoj te nezainteresiranost Njemačke i američki politički zastoj na Balkanu onemogućuju stvaranje ozračja za minimalnu jednakopravnost Hrvata. Naime, jedino se Hrvatsku kao državu zalaže za izmjenu izbornoga zakona u BiH, kojim bi se omogućilo da i Hrvati uzmognu birati svoje političke predstavnike, a ne da se njihovim pravom u međusobnom nadmetanju služi ona lošija strane bošnjačke politike. Politički pak, stabilna hrvatska vlast otvara mogućnost razvoja procesa kojima bi se gospodarski i kulturološki pa na stanovit način i saveznički povezale države na potezu od Baltika do Jadrana. U tom povezivanju Hrvatska ima svoje posebno mjesto.
Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo
