IVAN HRSTIĆ: Tko koči reformu kurikula – Crkva ili ideološki preodgajatelji?
Foto: Fah
Baš oni koji reformu kurikula u prvom redu shvaćaju priliku za nametanje obveznog cijepljenja naše djece raznim “odgojima”, a roditelje koji se tome suprotstavljaju izjednačavaju s nekom sektom koja apriori odbija obvezno cijepljenje za zarazne bolesti – glavni su uzročnici zašto je reforma u obliku koji nam je predstavljen doživjela potpuni fijasko, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju donosimo u cijelosti.
U nadi da sam krivo shvatio, dvaput čitam kolumnu Bože Kovačevića o kurikularnoj reformi i svejedno ostajem u nevjerici. On kritizira organizatore prosvjeda jer, kako ističe, “propuštaju i izbjegavaju jasno se odrediti u pogledu toga što oni smatraju prihvatljivim i neprihvatljivim” te imenovati glavnog Krivca. Ne treba triput pogađati tko je taj:
“Profesori se ne usude javno reći da je crkva prepreka. Ako smatraju da bi oni, učitelji i profesori, trebali djecu podučavati građanskom, zdravstvenom i seksualnom odgoju, ne bi li isto tako jasno trebali reći tko ih u tome onemogućava. Osim onim jednim jedinim transparentom koji je upozorio da kurikulum nije klerikulum, ključni problem zbog kojega je Jokićevom timu uskraćena mogućnost da završi započeti posao na cijelom prosvjednom skupu u četvrtak nije bio spomenut. A to je izravno miješanje Katoličke crkve u ono za što učitelji i profesori tvrde da bi trebalo biti područje njihovog autonomnog odlučivanja,” kaže liberal Božo, roneći zatim suze za prošlom državom i tisućama cvjetova koji su navodno u njeno vrijeme neometano cvali.
Da, na neki način on ovime zaista jest ocrtao glavni razlog zašto zapinje kurikularna reforma: zato što je on sam – kao i oni koji su udarali temelje ovako nespretne kurikularne reforme te pokušavali njome iza kulisa upravljati – zapeo u vremenu u kojem je škola gotovo oficijelno bila institucija za ideološki preodgoj naše djece prema priželjkivanim političkim kriterijima. U većoj ili manjoj mjeri bila je to u vrijeme svih monarha, od Habsburga do Karađorđevića, ali posebno u vrijeme Nj.V. Josipa Broza Tita i jugoslavenske verzije diktature proletarijata.
Neki “liberalni demokrati”, nažalost nisu odmaknuli od komunističkih vremena te žele zadržati aktivne metode ideološkog preoblikavanja i preodgoja, kako bi pokušali otrgnuti djecu od njihovih stvarnih odgajatelja – roditelja, obitelji i drugih zajednica kojima prirodno pripadaju, smatrajući da se, posebno u uprosječenom hrvatskom slučaju, radi o leglu nazadnih ruralnih tendencija koje koče razvoj urbanog modernog hrvatskog društva. Crkva, javno prakticirana religija te javno i nesputano izražena vjera, “prekomjerna” ljubav prema naciji, biološki pogled prema spolu i rodu očito su percipirani kao zaraze koje u sekularnom društvu treba svesti na endemske pojave.
No, naravno, to nema veze sa smislom sekularnog društva. Jer, u njemu je crkva odijeljena od izvršne, zakonodavne i pravosudne vlasti, ali nije – ili bar ne bi morala biti – ekskomunicirana. Crkva, s velikim, a posebno s malim c – sastavni je dio društva. A s obzirom na značaj i veličinu, i dalje predstavlja sami temelj ovog društva. Crkva nisu samo svećenici i crkvene institucije, crkva je i narod, a narod ne može biti ekskomuniciran i odvojen od države. Barem ne na način na koji agresivni zagovornici hipetrofiranog sekularizma pokušavaju ratovati protiv crkve, religije, a pojedini i protiv samog Boga.
Ako Božo Kovačević, osvjedočeni liberal, ide u tom smjeru ekskomunikacije crkve iz sfere obrazovanja, kako je tek s onima koji u posljednjih četvrt stoljeća ne da samo crveni kaput nisu ni preokrenuli, nego i dalje bez zadrške prodaju gotovo iste teze iz vremena kad su aktivno i javno progonili Crkvu i crkvu. Dokle god bespogovorno slušamo mišljenja onih kojima je u prvom planu ideološki preodgoj naše djece, a ne kvalitetnija i usmjerenija, odnosno fokusiranija i efikasnija naobrazba, koja bi s jedne strane izbjegla zatupljujuće prakse i zadržala nužnu širinu znanja i pogleda, a druge nudila temelj za specijalizaciju čak i za zanimanja koja u ovom trenutku još ni ne postoje, kurikularna reforma neće se moći do kraja iščupati iz živog blata u koje je zapela te ćemo se beskonačno natezati oko onoga što ne bi trebalo ni biti u samom središtu problema.
Dapače, dio toga oko čega se gložimo u ovako podijeljenom društvu trebalo bi spadati na samu marginu, jer nema uzročnoposljedične veze s kvalitetnim školovanjem, koliko od neki od tih “odgoja” sadržavali raznih dragocjenih znanja, ali koja se mogu i na drugačiji način steći i naučiti. Božo govori o učiteljima i profesorima, koji navodno smatraju da su oni ti koji bi trebali djecu podučavati građanskom, zdravstvenom i seksualnom odgoju. Veli da se Katolička crkva izravno miješa u ono za što učitelji i profesori tvrde da bi trebalo biti područje njihovog – autonomnog odlučivanja! No, tko je ikad njima dao pravo da to bude “područje njihovog autonomnog odlučivanja”? Da, vjerojatno postoji i manji broj profesora i učitelja koji tvrde da bi tako trebalo biti, ali većini je to nametnut zadatak, koji im je uvalila stranačka politika, a koji oni prihvaćaju nevoljko i s otporom, jer znaju da, za početak, većina njih osobno tomu nije ni dorasla, a da je zadatak koji je stavljen pred njih loše definiran, nedovoljno obrađen i pripremljen, a prije svega tendenciozan i dvoličan.
Vjerujem da je velika većina obrazovnih stručnjaka koji su radili na pojedinim segmentima ove reforme djelovala po vlastitoj savjesti i zahtjevima profesije. No, baš oni koji reformu kurikula u prvom redu shvaćaju priliku za nametanje obveznog cijepljenja naše djece raznim “odgojima”, a roditelje koji se tome suprotstavljaju izjednačavaju s pripadnicima neke devijantne sekte koji apriori odbijaju obvezno cijepljenje za zarazne bolesti – glavni su uzročnici zašto je reforma u obliku koji nam je predstavljen doživjela tako mnogo opravdanih kritika. Sasvim sigurno je nepravedno veliki trud i rad autora nazvati fijaskom, ali zbog tako mnogo propusta i nejasnoća koje su izazvale sasvim razumljive negativne reakcije i otpore, cijeli projekt jest nedvojbeno doživio golemi fijasko, što je na koncu izvelo i mase na ulice, a reforme opet stavilo na čekanje.
Izvor: narod.hr/Večernji list
