Ne će biti zajedničkog tržišta, zajedničkog jezika, zajedničke „narodnosti“…
Berlinski zid nije okrečen, nije redizajniran i nije preinačen; on je srušen. Suprotiva postmodernističkim glupostima – odstustvo nije prisutstvo – a isto je s Jugoslavijom: nje nema i ne će je više nikad biti.
Na središnjem bi Dnevniku nakon 27 godina to trebalo nedvosmisleno reći, ili pak dvosmisleno. Krist je govorio u prispodobama. Obraćao se ribarima, poljodjelcima, težacima, carinicima, kljastima, uzetima; obraćao se nepismenima. Ezop je mogao pisati samo one posljednje rečenice – pouke basne – ali ipak, trudio se osmisliti prethodeći im narativ sa životinjskim likovima (prispodobu); pisao je za puk (nepismene).
Tijekom II. svjetskog rata drumsko-šumski su razbojnici pobili sve što se pobiti dalo. Na Bleiburgu je pobijeno pola milijuna, najviše Hrvata, Slovenaca, Nijemaca, Talijana, Srba i t.d. “U Titovoj državi između dva popisa (1941. i 1953.) nestalo je 500.000 Nijemaca. Preostalo ih je samo nekoliko tisuća.“ (D. Kuljiš, Jutarnji list, mrežno izdanje, 08. svibnja 2015.)
Isto su doživjeli Talijani Istre, Kvarnera i Dalmacije, između 200 i 300 tisuća ubijenih i protjeranih. Tito šalje 180 000 srpskih (!) mladića pred kraj rata na srijemski front, uzalud; većina gine, a Srbija ostaje bez rojalista i svega što je u njoj bilo građansko. Masovna ubojstva Albanaca, Makedonaca i Crnogoraca na jugu, tijekom i poslije rata. Ispražnjene građanske stanove Zagreba, Beograda, Ljubljane i Sarajeva zauzimaju „antifašisti“ – partijski egzekutori i „secikese“. Kako se onda djeca te unuci takvih poslije ’90-te godine proglašavaju progresivcima, naprednjacima, intelektualcima i inim epitetima.
Prof. Ante Barišić s FFZg-a je 70-ih i 80-ih toliko isljeđivao da se njegove žrtve i danas od straha boje izaći u javnost. Isto je činio „prosvijećeni“ Đilas, Dedijer, Planinc i sva sila „komunističkih intelektualaca“.
Djeca komunizma odlaze na prestižna sveučilišta: Oxford, Cambridge, Yale, Zürich i dalje redom, no, sve te silne diplome ih ne čine ni humanistima ni „građanskim“ slojem. Do 1980. beziznimno je svaki Fulbrightov stipendist iz Jugoslavije suradnik KOS-a koji je te stipendije dogovarao s CIA-om. Dakle, ti šumski razbojnici koji otimaju ognjišta pobijenog i protjeranog građanskog sloja priskrbljuju svojoj djeci obrazovanje ne znajući da je razbojnički, zločinački mentalitet nasljedan. Predak nepismen, potomak nepismen, ma s koliko se stranih diploma to pokušalo promijeniti. Isto je s ljevicom u državama koje nisu prošle socijalističku anarhiju. Uzmimo, od Sartrea preko Blocha, Lévi-Straussa, Marcusea, Habermasa do Chomskog – sve nepismen do nepismenoga. Staljin ih je zvao „korisnim budalama“. Ipak, mediji i novac čine čuda. Soroseve, Clintonove, Rotschieldove zaklade financiraju i eto sve sile „prosvijećenih“ u borbi za prava homoseksualaca, žena, pedofila, životinja i migranata…
No, vratimo se domaćim komunističkim „obraćenicima“; njima je potrebno u prispodobama rastumačiti da Jugoslavije nema, Berlinskog zida nema, lažnog bravara nema, parole „Smrt rješava sve probleme“ također nema… Međutim, samoupravna uobrazilja ne jenjava. Uz blagoslov nekih većih sila, treća Jugoslavija je u pripremi. Kažu u narodu: treći put Bog pomaže. Mladoga Židova, koji se osamostaljuje, njegova zajednica pomaže do tri puta. Srednjovjekovni, legendarni engleski strijelci su natezali tetivu luka s 3 prsta (palcem, kažiprstom i srednjim prstom). Ipak, u Stogodišnjem ratu, Francuzi su Englezima pokazivali srednji prst što je značilo da će im ova dva odrezati. Za dvije će godine biti stotinu godina od prve Jugoslavije (Kraljevstvo SHS). Dvije su Jugoslavije „odrezane“.
1944. godine Britanci (Churchill) osmišljavaju državu koju bi činile: Bavarska, Austrija, Mađarska, Hrvatska i Slovenija – po ključu katoličanstva. Nažalost, ideja nije zaživjela. Kao što ne će zaživjeti Jugoslavija po treći put uz treću sreću. U odsutstvu prispodobe moramo to tako sročiti. Ne će biti zajedničkog tržišta, ne će biti zajedničkog jezika, zajedničke „narodnosti“. Za pedeset godina ne će biti emisije „TV kalendar“ u kojoj će se kazati: „Rođen Ivo Josipović, jugoslavenski političar“ ili „Rođen Tvrtko Jakovina, jugoslavenski povjesničar“ ili pak: „Rođen Boris Jokić, jugoslavenski reformator školstva“.
Ovo je, valjda, svima uprispodobivo…
Josip Gajski/hrsvijet.net
