Foto: snimka zaslona

Dežurni medijski adoranti ovih dana hvale premijera Plenkovića na dvije razine, piše Nino Raspudić za Večernji list.

S jedne strane mu tepaju kako je moćan i odlučan lider, što je tobože pokazao kad je munjevito otpilio Mostove ministre, a s druge strane njegovu političku trgovinu s HNS-om nazivaju vrhunskim makijavelističkim potezom. Po tome Plenković spaja snagu lava i lukavost lisice. Kako se odjednom “briselski ćato” u dominantnim medijima preobrazio u velikog Vladara, Cesarea Borgiju 21. stoljeća?

Nesumnjivo je da se HDZ-ovci vole stisnuti uz velikog vođu. No kriteriji su im već toliko niski da je dovoljno biti u stanju povezati tri proširene rečenice na razini studentskog debatnog kluba i znati svezati kravatu da bi vas smatrali veleumom, a ako ste uz to viši od metar osamdesetpet i imate kosu onda ste “pojava” i “pravi vođa”. Sve češćim otresanjem na novinare još se više pojačava taj dojam liderstva. No je li to doista moć ili je prije izraz nemoći?

Jedan od najdojmljivijih prikaza stvarne moći dala je svojevremeno velika talijanska novinarka Oriana Fallaci, opisujući svoj intervju iz 1974. s Giulijem Andreottijem, ključnom figurom talijanske politike tijekom nekoliko desetljeća. Andreotti je izgledao kao dobroćudni, pristojni, grbavi starčić. Fallaci piše kako je govorio sporo, blago, uljudno poput ispovjednika. Ali, piše Fallaci, unatoč tome cijelo vrijeme je osjećala neku nelagodu koju nije znala imenovati. A onda je odjednom shvatila o čemu je riječ. Nije to bila nelagoda, već strah. Bilo ju je strah tog čovjeka. Nje, koja je prošla najgora svjetska ratišta i intervjuirale neke od najokrutnijih svjetskih revolucionara i diktatora. Zašto ju je bilo strah Andreottija?

Primio ju je ljubazno, srdačno, par puta ju je i nasmijao suptilnim humorom. Njegov izgled ni po čemu nije bio prijeteći. Piše kako je bio sitan, pogrbljen, uskih ramena poput dječjih, lica na kojem ne možeš zamisliti bradu, izgledao je poput blage kornjače koja plaho izviruje iz oklopa. Puno kasnije je shvatila da je strah proizlazio upravo iz toga, iz snage koja se nalazila iza tog krhkog i blagog izgleda i nastupa. Sa svakom sljedećom rečenicom bivalo je sve jasnije kako taj čovjek sve zna i kako drži sve konce u svojim rukama. Fallaci zaključuje: “Stvarna moć ne treba uobraženost, dugu bradu, jaki glas koji laje. Prava moć te davi svilenim nitima, uljudnošću, inteligencijom.”

To je dakle, stvarna, trajna moć, a ne bahaćenje, paunsko napuhivanje koje ustvari pokazuje nemoć nošenja s pozicijom. Kao što bahatost nije nikakav izraz stvarne moći, već prije suprotno, tako nije svaki amoralni politički čin automatski i makijavelizam. Uz, po potrebi, nemoralno djelovanje, makijavelizam prije svega podrazumijeva inteligenciju, racionalnu procjenu sredstava potrebnih za ostvarenje uspjeha u određenom kontekstu. Machiavelli kaže kako vladar ne mora nužno biti milosrdan, vjeran, čestit, pobožan, održati zadanu riječ i sl., ali jest neophodno izgledati da je takav, iako će, kad mu je nužno, raditi suprotno.

Plenković pada na najbanalnijem svođenju makijavelizma na maksimu “cilj opravdava sredstvo”, jer je javno očito upotrijebio najnemoralnija sredstva, a na kraju nije ostvario cilj. Ispao je prevarant i trgovac, riječima biskupa Košića, “osjećajima i vrijednostima koje gaji većina hrvatskog naroda”, e da bi mu saborska većina zbog koje je trgovao i kapitulirao pred HNS-om opet visjela o koncu. 
Ukratko, prodao je obraz i stavio na kocku političku karijeru za vrlo sitnu naknadu od samo dva saborska glasa više, ako danas ima i toliko.

Slab je to makijavelizam. 
Čini se stoga kako Plenković nije “Vladar”, već prije jedna druga figura koju Machiavelli spominje – a to je “nenaoružani prorok”. Nenaoružani proroci propadaju, piše Machiavelli, a danas pod “proroka” možemo svrstati one koji bi provodili radikalne promjene, za koje treba imati veliku silu i povoljne okolnosti. Ovo što pokušava Plenković u zemlji koja je prije samo nekoliko godina na referendumu dvotrećinski glasala konzervativno, a da nije bilo neviđenog pritiska politike i medija vjerojatno bi to išlo do 80%, je nešto za što je potrebna, ako ćemo karikirati, sila koju je imao Kemal paša kad je nasilno sekularizirao i modernizirao Turke.

Tako bi Plenković sada bahato provodio ideološko nasilje uz pomoć HNS-a. No ima li stvarnu moć i poluge u društvu za takvo nešto? Očito je da nema. 
Prvo otklizavanje kojim je doveo u sumnju svoju političku inteligenciju dogodilo se kad je samouvjereno otpilio Mostove ministre već pripremljenom replikom. Izvedba bi bila dojmljiva da je Plenković za par dana u Saboru imao iza sebe 85 ruku. Ali ih je na kraju skrpio jedva 76, kuhanjem Sauche u zadnji tren. Ne zna se koja je varijanta objašnjenja takvog diletantizma gora, da ga je netko od suflera iz stranke uvjerio kako imaju osiguranu obilnu većinu pa da može glumiti odlučnog lidera, ili da se kockao, tj. ušao u raskid s Mostom a da nije provjerio što će i kako dalje.

Da je dostajalo odlučnosti i razumijevanja kod trojca Esih-Hasanbegović-Glasnović, kula od karata bi bila srušena već tada. No oni su išli linijom manjeg otpora i predugo ostali uz Plenkovića ne želeći ponijeti stigmu nelojalnosti stranci na čijim su listama ušli u Sabor i odgovornosti za nove izbore. Ali u situaciji gdje je slijepcu jasno da ta stanka ide stranputicom ne moraš biti lojalan stranci, već narodu i državi, stoga su se novi desničari odmaknuli dva dana prekasno.

Plenković je u tom trenutku imao više sreće nego pameti pa je od Fortune dobio još jednu šansu, no umjesto da odmah ide na izbore, ušao je u drugi rizik, očito davno dogovaranu koaliciju s HNS-om. Odigrao je tu političku perverziju, prisilio HDZ da ideološki kapitulira pred HNS-om izručivši im obrazovanje, no na koncu, zbog raspada HNS-a, nije ulovio devet ruku, već samo pet, točnije dvije jer je uvjet preostalih HNS-ovaca bio da otpili desnu trojku. Dakle, pljunuo je na većinu birača HDZ-a i stavio glavu na panj da bi se sa 76 popeo na 78 glasova u Saboru. I to nije sve. Stier mu se već odmaknuo, diferencirao na vrijeme, isto kao i on lani od Karamarka, te istaknuo kako se vraća u Sabor da bi promicao demokršćanske vrijednosti.

Tu je i Hrastov Zekanović, koji mu je ionako visio jer su ga uvjerili kako se neće se mijenjati tim za provođenje kurikularne reforme. Plenkovićeva većina, ako će poštovati dogovor s HNS-om, trenutno je, dakle, opet spala na minimalnih 76 saborskih zastupnika. Ta većina je, što bi jedan pjesnik rekao, stabilna kao u jesen na stablima lišće, s tim da je bura već krenula istupom biskupa Vlade Košića. Hoće li se 76 ručica tri i pol godine čvrsto držati uz brod koji tone? Preživjeti i slom Agrokora?

Vjerojatno neće i čini se kako je izvjesno da će uskoro doći do pada Vlade (ne Košića) i raspisivanja novih izbora. HDZ bi nakon moralnog debakla s HNS-om na njima dobio manje nego na prošlima, a s Plenkovićem na čelu ne bi mogao više koalirati ni s Mostom ni s desnima. Jedina opcija u kojoj Plenković ostaje na vlasti nakon eventualnih izbora je velika koalicija s SDP-om.
 Vjerojatnije od toga je da će ga prije novih izbora na stolici zamijeniti Stier, koji ima “koalicijski potencijal”.

A ostaje vidjeti bi li se radilo samo o zamjeni čelne figure kako bi sve ostalo isto, tj. kako bi i dalje upravljala ista oligarhija, ili bi Stier uzeo u obzir vlastitu knjigu pa pokušao transformirati stranku.
 Plenković, prorok prajdizanske “transformacijske politike” u HDZ-u, naoružan je ofucanom medijskom oligarhijom koja je prije desetak godina nekoga još i mogla indoktrinirati, dok sada djeluje smiješno. Po istom, najprimitivnijem manipulativnom obrascu izmišljenih insajderskih informacija koje obično daje “izvor iz vrha stranke”, vladin jutarnji bilten pljusku biskupa Košića nastoji ublažiti očitom izmišljotinom koju sada nazivaju “jedan poznati utjecajni svećenik”, i “visoki izvor s Kaptola”, a prema kojem su na Kaptolu “zgroženi” Košićevim pismom pa prijete da će se “Košićevim napadom baviti i Vatikan”.

Kao što su najrevniji Miloševićevi mitingaši krajem osamdesetih u žaru traženja ostavki, zahtijevali i da papa Wojtyla da ostavku, tako bi danas Jutarnji smjenjivao biskupa. Taj tobožnji izvor bi ga cinkao Vatikanu kao nekada Moskvi, a u drugom dijelu teksta se, po starom obrascu, radi “uvjerljivosti” navodi i “drugi izvor iz vrha stranke”, u ovom slučaju tvrdnja: “Taj stav su nam iznijeli i drugi svećenici s kojima smo razgovarali”. Dakle, pazi se biskupe Vlado, ako budeš kritizirao Vladu mogu i Kulturnjaci pokrenuti peticiju, Kekin te spomenuti u pjesmi, ismijavati te Pupovčevi profesionalni rugači, a ako se potpiše i onaj dramatičar iz Venecuele koji je svojedobno tražio smjenu hrvatskog ministra kulture, morat ćeš tražiti prekvalifikaciju.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save