Što je to cjelovito u kurikulskoj reformi?
S pitanjem: ”Gdje ćeš ti biti prvog lipnja?”, započela je kampanja za Cjelovitu kurikulsku reformu kojoj je cilj, jednostavno rečeno, poboljšanje predmetnih kurikula i obrazovnog sustava. U skladu s tim prošle se godine krenulo u izradu novih dokumenata koji su trebali preispitati, izmijeniti i unaprijediti ciljeve, strukturu i odgojno obrazovna očekivanja te tako stvoriti nove programe i predmetne kurikule.
Plan je bio da se tako postigne usklađen i učinkovit sustav odgoja i obrazovanja, koji bi trebao pratiti razvoj učenika, osposobiti ih za daljnje obrazovanje, staviti naglasak na roditeljsku ulogu u obrazovanju, a nastavnicima omogućiti veću autonomiju, profesionalni razvoj i konačno ih osloboditi besmislenih administrativnih obveza.
Neupitno je koliko su nam potrebne promjene u obrazovanju. Ne vjerujem da postoji iti jedna osoba koja je zadovoljna školskim sustavom i filozofijom našeg odgoja i obrazovanja zbog čega imamo generacije koje većinu vremena dana provode mirno sjedeći u školskim klupama, vukući preteške torbe, ne razvijajući svoje talente i kreativnost, ”znaju sve, ali ništa do kraja”… Nije uopće teško znati što ne valja u našem sustavu kojeg smo svi prošli, ali je zaista mudrost znati kako to promijeniti!
Vjerujem da su upravo zbog toga sastavljene radne skupine koje su imale za zadatak izraditi predmetne kurikule u što su uložili jako puno truda i rada. Gdje je onda zapelo? Na logici da se promjene moraju dogoditi odmah i sad te pod svaku cijenu. Slično je to tipičnom razmišljanju u politici – radije ću crnom vragu dati glas nego da pobijedi protivnička stranka. Na niz negativnih recenzija na prijedlog Cjelovite kurikulske reforme, nije se odgovorilo argumentirano niti razborito nego ”dizanjem prašine” oko idealiziranog lika voditelja reforme i kroz prosvjede.
Tako su počeli prosvjedi protiv navodnih prepisivača i nezakonski postavljenih voditelja, što nije bio slučaj kada je nasilno nametnut obvezni spolni odgoj protivan vrijednosnom sustavu većine roditelja. Zapravo se povela bitka protiv jednog izbornog predmeta – Vjeronauka. Tako bar kažu transparenti: ”Opus dej, go avej”, ”Klerikulum”, ”Van vjeronauk iz škola”, ”Hrast u šume, a ne u učionice”, ”Vjeronauk u auto škole”… Navodno s ciljem da se obranimo od fašistoidne klerikalizacije, povratka u srednji vijek i miješanja politike u obrazovanje, osim ako politika želi vratiti starog voditelja reforme.
Što je u svemu ovome cjelovito!? Apsolutno ništa. Roditelje se nastoji aktivno uključiti u obrazovanje tako da budu nečiji pijuni na prosvjedu, a iz usklađenog razvoja djeteta se nastoji izbaciti vjerska dimenzija. Na temelju transparentnih poruka prosvjednika, mogu zaključiti da, osim što im engleski i hrvatski jezik nisu jača strana, jedini problem našeg obrazovanja je Crkva, te se sva ova reforma zapravo odnosi na ukidanje vjeronauka. Zar to nema veze s politikom i ideologijom!?
Sve ostalo može ostati baš kako je. Nije bitan način, položaj učitelja, papirologija, uvjeti rada, plaće ili reforma školskog sustava. Najviše me iznenađuju pojedini prosvjetari koji svojim ponašanjem u zatvorenim i otvorenim grupama, ponižavaju kolege vjeroučitelje i neistomišljenike koji s njima dijele istu sudbinu. Baš oni potiču podjele ljudi, ne po klaviteti i stručnosti nego na naše i njihove. Pa to zvuči kao tipična hrvatska priča. Kako se iz toga može razviti išta novo i bolje?
Sve ovo samo ide u prilog prijeko potrebnom odgoju duše i duha! Možda onda politika prestane postavljati podobne ravnatelje i nastavnike te loše proračune, izvlačiti novac za nostrifikacije mostarskih ili međugorskih diploma, pa ih onda ne priznavati i tako u nedogled. Ne stane li se tome na kraj i dalje će se u pojedinim školama nastaviti strahovlada pojedinaca koji su na svojim pozicijama i po trideset godina, što ruši i najveći otpor nakon čega zaposlenici pokazuju sve simptome Stockholmskog sindroma…
Sve prave promjene zahtijevaju vrijeme, širinu, rad te otvorenost pameti i duha. Današnjim reformistima, svatko od nas može postati sljedeća meta. Kada se riješe vjeronauka, ”ispucaju” sve moguće koalicije i ministarske opcije, prijeći će na pojedince koji se usude princezama i prinčevima udijeliti išta manje od odličnog uspjeha i vladanja.
Bez obzira na ogroman prijezir prema Crkvi, takvi će servisno i dalje voditi djecu po sakramente da bi se okupili oko bogate i skupo plaćene trpeze te se s ponosom i ”suzom u očima” fotografirali sa svojim krštenicima, prvopričesnicima, krizmanicima i ostalom rodbinom.
Hrvatska može bolje, ali ne na ovakav način!
”Proučio sam sve znanosti, ali sam jedino u nauku što ga kršćani po vjeri slijede, pronašao istinu”. (Sv. Justin)
PIŠE IVA IVKOVIĆ IVANIŠEVIĆ/MISIJA
