Što strancima prvo pada na pamet na riječ Hrvatska
Hrvatski perpetuum mobile u brendiranju lijepe i vrijedne naše
U Zagrebu je 29. svibnja održana konferencija o temi ‘Kakvu Hrvatsku trebamo – Brendiranje Hrvatske’ s dijelom uglednim sudionicima, dijelom samo takvih suputnika, ali na žalost ni s jednim iz dijaspore koji itekako poznaju sve nevolje koje trpi naša domovina i država zbog inozemnoga nepoznavanja i krivih podataka o nama u tzv. velikome svijetu. Organizatori bi se trebali pitati zašto su zaobišli one koji su pod teškim uvjetima promicali hrvatske interese i ispravljaju pogrješke o Hrvatskoj spram inozemnih medija i središta odlučivanja, nerijetko vrlo uspješno, o čemu glede njemačkoga primjera te uspješnosti nešto kasnije. Naime, nije moguće brendirati Lijepu i Vrijednu Našu bez poznavanja inozemnih percepcija o njoj, a to domaći ljudi, za razliku od onih u dijaspori, rijetko znaju, a još manje imaju uvjerljive odgovore na sve ‘krive Drine’ o nama u inozemstvu.
Od referata sa zagrebačkoga skupa najviše su nam upali u oči, svojom kakvoćom, oni Bože Skoke, Danijele Angeline Jelinčić i Zvonimira Frke Petišića. Vidi se da izvrsno poznaju materiju i posjeduju ideje kako bi od spoznaja trebalo ići na konkretne poteze. Da Hrvatska ima svoje institucije za promociju u inozemstvu, odmah bi angažirala ovo troje za njihovo čelništvo, ali na žalost to naša država nema iako se o tome govori, piše i naklapa više od dvaju desetljeća. Na početku hrvatske samostalnosti Ministarstvo vanjskih poslova izdavalo je izvrstan bilten na engleskome jeziku koji su ukinuli postkomunisti i liberali (Račan-Budiša) nakon što su preuzeli vlast, po običaju bez objašnjenja. Nakon što je HDZ poslije njih pobijedio na izborima, ništa nije poduzeo da nastavi s tim biltenom u Ministarstvu vanjskih poslova.
Prije četiri godine dvije ministrice, Vesna Pusić i Andrea Zlatar Violioć, najavile su osnivanje Zaklade Hrvatska kuća, nešto kao što je njemački Goethe institut, (Večernji list, 2. 2. 2013.) ali od toga nije bilo ništa. Sad se u Zagrebu na inicijativu Večernjaka mudro raspravljalo o ‘Hrvatskoj kakvu trebamo’, no nismo uvjereni da će se, prema starome hrvatskome običaju, prijeći od riječi na djela. Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović upozorila je kako ‘ne smijemo dopustiti da nam druge, susjedne zemlje stvaraju imidž, što se već počelo događati u odnosu na Drugi svjetski rat i Domovinski rat’. Mogla je biti konkretnija pa izričito spomenuti te zemlje, a one su Srbija i Bosna i Hercegovina. Brendiranje Hrvatske treba prepustiti stručnjacima iz domovine i dijaspore, a političari su tu da stvore odgovarajuća sredstva. Ne bi se smjelo dogoditi da razgovori i predavanja o tome postanu svojevrsni perpetuum mobile hrvatskoga uzaludnog dogovaranja o nekim važnim neophodnostima.
Što smo o zagrebačkim temama pisali prije četiri godine u Croexpressu
‘Upravo mi koji živimo u inozemstvu često smo kod stranaca nailazili na veliko nepoznavanje naših domaćih prilika ili, još gore, na krive predodžbe o Hrvatskoj i Hrvatima, što i ne začuđuje s obzirom na višedesetljetnu antihrvatsku jugoslavensku i srbijansku propagandu, ali i na lijenost i neinventivnost onih u Hrvatskoj koji bi se trebali brinuti o istini o nama u velikome svijetu. U Hrvatskoj je na početku samostalnosti postojalo Ministarstvo informiranja koje je prilično dobro djelovalo, ali demokratskoj državi ne pristoji imati jednu takvu ustanovu, tipičnu za autoritativne i diktatorske režime, nazvanu prema Orwellu ‘ministarstvom istine’.
Demokratske zemlje posjeduju institute koji posreduju podatke o svemu što se tiče države i društva, često bez vrjednovanja, ili pak one o angažiranju strane agencije koje to rade objektivno i stručno, njima se često više vjeruje. Najbolji način posredovanja istine o državama i društvima ide preko kulture i ponekad zabave. Velike države imaju svoje brojne kulturne institute diljem svijeta, ali i manje nastoje uspostaviti te skupe ustanove koliko to dopuštaju njihove financijske mogućnosti. U Hrvatskoj se o tomu dosad samo više-manje neobvezatno raspravljalo i predlagalo, (autor ovoga članak učinio je to više puta), ali sve je završavalo na dobrim željama bez konkretnih rezultata. Mi smo o tomu pisali u jednome dijasporskom mjesečniku koji ćemo opširno citirati.
Stranci se nisu posve oslobodili predrasuda o Hrvatima
Mi u dijaspori po običaju ostavljeni smo po strani, premda mi najbolje znamo kako bi Hrvatsku trebalo promovirati u velikome svijetu, jednostavno radi toga što smo najbolje upoznati što stranci o nama pišu i govore i koliko su veliki deficiti o našoj zbilji i kod dobronamjernih novinara i stručnjaka, a da o zlonamjernima i ne govorimo, a njih ima više. Još uvijek većina njih Hrvatsku smješta na Balkan, češće Zapadni Balkan, premda nitko ne zna što je to, ili čak još gore, u bivšu Jugoslaviju, netragom nestalu. Zamislimo kako bi Nijemci zarikali kad bi njihovu Saveznu Republiku Njemačku netko nazivao bivšim Trećim Reichom. To bi bilo politikantstvo, ali kad se radi o nama i našim susjedima, stranci nameću svoje nazive i na taj način guraju stanovite zločeste sadržaje. Primjerice, Balkan je u njemačkoj političkoj terminologiji opterećen nizom negativnih konotacija kao nered, nerad, razdrobljenost naroda i država, gospodarska i kulturna zaostalost itd. Čudno nas gledaju kad im kažemo da je Hrvatska sretna mješavina Srednje Europe i Mediterana, istina s nešto malo balkanštine, ali toga ima svuda u Europi, jer Balkan je ne samo zemljopisni pojam nego i civilizacijsko stanje koje nije baš u svemu negativno; sjetimo se samo gostoljublja balkanskih naroda i njihove borbe za slobodu i nacionalnu emancipaciju. Austrijanci nas očito najbolje poznaju, Nijemci poslije njih nešto manje, a ostale velike europske nacije vrlo rudimentarno, često posve krivo.
Sve počinje s klišejima i općenitostima
Ne samo tzv. obični ljudi nego i školovani često znaju o stranim narodima i zemljama ono najnužnije, uglavnom površno, u klišejima i s općenitostima. Ovo se posebno odnosi na pojedince iz velikih naroda kad govore i pišu o malim narodima. Ali i uopće, povjesnica, kulturologija i zemljopis nisu baš najomiljeniji predmeti i na višim školama u zapadnome tehniziranom svijetu. Kad se govori i o nekim važnijim nacijama, čuju se klišeji. Evo nekoliko primjera u koje se možemo osvjedočiti ako pitamo naše njemačke, austrijske i švicarske prijatelje i poznanike. Što im pada na pamet kad je riječ o Italiji? Kultura, klima, godišnji odmori, Rim, Toscana, moda… Francuska? Pariz, dobra hrana i pića, moda, kultura, Provansa… Velika Britanija? London, politička korektnost, nogomet, demokracija, nepovoljna klima, neukusna hrana… Njemačka? Tehnika, glazba, filozofija, točnost, marljivost, uskogrudnost… Austrija? Alpe, Beč, glazba, kolači… Švicarska? Neutralnost, bogatstvo, planine, satovi, zatvorenost… Itd., Itd. Dakle, manje-više sve površno, ali ne baš neistinito.
A kad ‘naši’ stranci, Nijemci, Austrijanci i Švicarci govore o Hrvatskoj, možemo svašta čuti. Evo nekoliko natuknica: jugoslavenski građanski rat, lijepa zemlja, divni godišnji odmori, gostoljubivi ljudi, Dubrovnik, Istra i Plitvice (filmovi prema romanima Karla Maya), ali i prijepori sa Srbima, uskogrudni nacionalizam i tome slično. Čak i oni koji bi trebali više znati o nama – griješe. Nedavno sam slušao prilog na WDR-u u povodu 70. obljetnice smrti Nikole Tesle i čuo da se rodio u – Srbiji! U raznim enciklopedijama možemo čitati da je Ivan Meštrović jugoslavenski ili srpski kipar. I dalje, Vuk St. Karadžić stvorio je srpsko-hrvatski jezik i za Hrvate, premda taj jezik kao zajednički nikad nije postojao. U reportaži francusko-njemačkog TV kanala Arte emitirana je prije nekoliko tjedana emisija o kulturnim spomenicima Boke kotorske, ali ni riječi da su te crkve i predivne slike u njima katoličke i hrvatske. Mnogi griješe nesvjesno jer nepromišljeno preuzimaju ono što su čuli u vrijeme Jugoslavije ili što su im ‘prišapnuli’ kritičari svega hrvatskoga među nama. Tako sam u jednome njemačkom bedekeru pročitao da je novinar i autor krimića Jurica Pavičić vodeći hrvatski književnik, a roman Nijemca Kurta Helda ‘Die Rote Zora’ najvažniji za shvaćanje hrvatske stvarnosti između dvaju svjetskih ratova. Nitko drugo nego Ivan Zvonimir Čičak rekao je njemačkome autoru jednoga turističkog vodiča da je predsjednik Tuđman ‘predao Srbima Vukovar kako bi svijet što prije priznao Hrvatsku’. U Njemačkoj čak izlaze i krimići u kojima se blati hrvatski Domovinski rat, (Oliver Bottini: ‘Der kalte Traum’).
Dijaspora može pomoći domovini u oblikovanju ‘Hrvatskih kuća’
Gotovo nitko ne poznaje bolje recepciju hrvatske kulture, jezika i znanosti u inozemstvu od hrvatskih kulturnih djelatnika i njihovih stranih istomišljenika koji tu žive i rade. Inicijatori instituta ‘Hrvatska kuća’ trebali bi to znati i s njima se povezati, potražiti savjete i težiti suradnji jer ako to ne učine, može im se dogoditi da njihova nastojanja naiđu na nerazumijevanje, pače i odbijanje, jer i kultura je u stanovitome smislu ‘roba’ koja se ‘prodaje’ i koju treba odgovarajuće ‘upakirati’. Čitajući hrvatske informativne knjige na stranim jezicima, često nailazimo na tekstove koje stranci ne mogu razumjeti jer su previše kroatocentrični i bez konteksta s inozemnim sadržajima pa stoga strancima nerazumljivi. Onaj tko piše za strance, mora poznavati fundus njihova (ne)znanja o nama. To je prvi uvjet. A drugi je da se koristimo podatcima koji nas povezuju sa stranim svijetom, jednostavno da kažemo kako se uklapamo u srednjoeuropski i mediteranski kulturni krug koji ima uočljiva zajedništva. No budimo konkretni kad govorimo o kulturnoj povezanosti hrvatskih zemalja s austrijskim, njemačkim i talijanskim kulturnim središtima i to tijekom stoljeća jer i predugo smo živjeli kao pripadnici zajedničkih država, a da to nije moglo ostati bez dobrih, ali i loših posljedica, a potonje su bile puzajuća germanizacija, nasilna mađarizacija i nagurivana talijanizacija, koje danas ipak pripadaju prošlosti.
Čime se možemo hvaliti, ali umjereno
Samo deset godina nakon Guttenbergova izuma tiskarstva, u Hrvatskoj je osnovana prva tiskara. Hrvatski teolozi bili su bliski Lutherovi suradnici. Hrvatski pjesnik Nikola Tomašić iz Šibenika postao je talijanski poet Nicolo Tommaseo koji je napisao prvu gramatiku talijanskoga jezika. U Mletcima su tiskane hrvatske knjige. Hrvatska srednjovjekovna književnost, osim hrvatske, posjeduje i svoju latinsku inačicu. Bilo smo sudionici renesanse i prosvjetiteljstva. Na sjeveru i zapadu Hrvatske vladalo je djelomično internacionalizirano plemstvo, na jugu su bile uspješne gradske komune. Te dvije pojave jedinstvene su na južnoslavenskim prostorima. Teološke knjige Marka Marulića čitane su po Europi 15. stoljeća u visokim dvorskim krugovima prosvijećene Europe. Dalmatinski gradovi kulturno su surađivali s talijanskim komunama. Austrijski i njemački arhitekti gradili su kazališta i javna zdanja po Hrvatskoj, a naši sveučilištarci studirali su na austrijskim, njemačkim i talijanskim univerzama. U hrvatskome slikarstvu postala je poznata ‘münchenska škola’. Melodija današnje njemačke himne zasniva se na jednoj hrvatskoj narodnoj popijevci iz austrijskoga Burgenlanda (Gradišća). Hrvati su igrali važnu ulogu u glasovitome mletačkom Arsenalu (brodogradilištu), a po talijanskim muzejima nalazimo umjetnine i naših slikara koji su svojim prezimenima dodavali svoje podrijetlo, Sciavoni (Slaveni). I danas u nekim europskim državama, posebice u Njemačkoj i Švicarskoj, ali i u prekomorskim zemljama, djeluju hrvatski književnici, znanstvenici, glazbenici, glumci, pjevači i športaši. Unesko brani naše ojkanje i klapsko pjevanje kao i druge posebnosti naše nematerijalne kulture u kojima smo jači od nekih većih naroda. Imajući to pred očima, možemo konkretno dokazati našu kulturnu povezanost sa Zapadom, ali ne prsiti se previše; ipak smo bili kulturna periferija pod stalnim pritiscima Osmanlija, no i prema njima moramo biti pravedniji jer Hrvati su u Otomanskome Carstvu, prešavši na islam, igrali zapažene uloge, pa se govorilo kako je bosanska inačica hrvatskoga jezika bio drugi službeni jezik na sultanovu dvoru u Istanbulu (Carigradu).
Danas su hrvatska kultura, umjetnost i znanost dijelovi europskih, pače i svjetskih strujanja na svim njihovim područjima, ali oduvijek smo imali i nešto posebno koje trebamo učiniti prepoznatljivim. I ovdje trebamo biti konkretni. Primjerice, dok se cijeli katolički svijet u bogoslužju koristio latinskim jezikom, jedan dio Hrvata služio se hrvatskom inačicom staroslavenskoga jezika. Prihvatili smo latinicu, ali dugo smo se služili glagoljicom i nešto manje hrvatskom ćirilicom (bosančicom). Bili smo i ostali katolici, ali dio nas priklonio se bogumilstvu i islamu. Borili smo se za vlastitu državu, ali bili smo često revni podanici Beča, Budimpešte, Mletaka i Beograda. Sve to treba uzeti u obzir kao bogatstvo, ali djelomično i kao otežavajuću okolnosti pri pretvaranju hrvatskoga naroda u naciju koje je započelo Starčevićem i završilo Radićem. U mnogim smo političkim i kulturnim nastojanjima zakasnili, ali još ima vremena da to nadoknadimo, a jedan od načina da to ubrzamo predstavljanje je naše kulture, jezika, znanosti i kulturnoga nasljeđa preko instituta ‘Hrvatska kuća’ u inozemstvu, u kojemu vlada veliko neznanje ili krivo shvaćanje onoga što nazivamo našim, što je još gore. U prezentiranju naših duhovnih postignuća moramo biti i samokritični, nije potrebno da se previše busamo u prsa, ali isto tako bilo bi krivo ako bismo se ponižavali, a sve to izvrsno poznaju hrvatski kulturnjaci s adresama u inozemstvu. Službena bi Hrvatska napravila samoj sebi veliku štetu ako bi ih ostavila po strani u koncipiranju djelovanja buduće institucije ‘Hrvatska kuća’. Toliko iz članka u ‘Croexpressu’ tiskanome u Hannoveru.
Imamo ljude i imamo novca za promicanje Hrvatske u inozemstvu
Rekosmo, u zajedničkome naporu domovinskih i dijasporskih poznavatelja brendiranja, Hrvatska bi mogla uspostaviti instituciju ‘Hrvatska kuća’ i u Zagrebu izdavati informativni tjednik na engleskome i/ili njemačkome jeziku te stručni časopis s temeljitijim sadržajima na tim jezicima u tiskanome i internetskome obliku, te naravno dokumentarne TV emisije i filmove. Sve bi to trebalo dobro pripremiti i ne očekivati velike preokrete u inozemnim javnosti, preko noći, u našu korist. To je dug i naporan posao. A prije svega, strancima možemo približiti našu prošlost i sadašnjost samo ako to činimo na način koji će njima biti prihvatljiv temeljem njihova znanja o nama, što će našim naporima biti sve veće i veće, ali i uz veliku samokritičnost. Treba se držati one američke izreke: ‘Radi dobro i govori o tome’. Hrvatska mora imati hrabrosti pisati kritički o svojim neuspjesima i posrtajima, ali također isto tako treba objektivno razotkrivati laži o nama iz posrednoga i neposrednoga susjedstva.
Strani arhivi prepuni su izmišljotina o hrvatskoj prošlosti. Treba ih istinom učiniti neupotrebljivima. Trebalo bi objaviti male priručnike na engleskome, njemačkom, francuskom, španjolskom, ruskom i kineskome jeziku pod naslovom ‘Hrvatska: zemlja i ljudi’, ali te knjižice ne smiju biti istovjetne, nego prilagođene fundusu znanja o nama u tim zemljama i kontinentima. Sve bi to trebalo biti u mjerodavnosti zagrebačke središnjice ‘Hrvatske kuće’. Neka nam ne kažu da za to nema novca; imali bismo ga ako bi se ukinula neka suvišna veleposlanstva i neke nepotrebne vladine ustanove. Uostalom, i hrvatsko bi izvozno gospodarstvo moglo preko oglasa sufinancirati navedene publikacije. Hrvatska emigracija izdavala je na španjolskome, engleskom i njemačkome časopise i otvarala internetske portale koji su bili slani na sve relevantne adrese i bili od koristi stranim čimbenicima u procesu priznavanja Hrvatske. Oni koji su izdavali te časopise mislili su, ali su se grdno prevarili, da će Republika Hrvatska nastaviti njihov posao, no nije. Tko bi znao zašto: iz neznanja ili namjerno. Tako danas imamo situaciju da su Bošnjaci mnogo uspješnije propagandistički ‘prodavali’ svoje trpnje i jade iz prošloga rata, a Srbijanci dobili više utjecaja u Vatikanu nego katolički Hrvati. Zar to nije naša nacionalna sramota?
Gojko Borić/Hrvatski tjednik
