Signaliziranje vrlina je samo novogovorni frazem za ono o čemu je još Machivelli pisao – javno govorite ono što vjerski i moralni autoriteti, a danas su jedini vjerski i moralni autoriteti u zapadnom svijetu aktivisti u rasponu od gay i feminističkih do ekoloških i multikulti, od vas žele čuti kako biste privatno mogli ostati đubre do kraja.

Žena, check. Lezbijka, check. Etnička (polu)Hrvatica, dakle pripadnica u relativno nedavnom ratu neprijateljske nacije, check. Jedino nije muslimanka, ni crne boje kože, ali nitko nije savršen. Srbija je tako, s premijerkom koja zadovoljava tri bitna formalna kriterija političke korektnosti, postala najnaprednija zemlja u Europi. Iako prosječna plaća ne dosiže niti minimalac u Šangaju ili Pekingu. No, kaže Vučić, bit će bolje: nagodinu će “plata” biti 400 eura. To doduše priča svake godine, samo što svake godine malo smanji obećanje (krenuo je od “nagodinu plata 500 eura”).

Sve skupa je, naravno, bacanje prašine u oči. Zadnjih dana mi se čak dva puta desilo da se moram (djelimično) složiti s Žarkom Puhovskim, što znači da ili nešto nije u redu sa mnom ili s njim. Ili možda jednostavno živimo u posve ludoj zemlji pa s različitih strana primjećujemo iste procese. Često odvratan u razmišljanju, ponekad vrlo lucidan u opažanju, Puhovski je prvo iskomentirao obrazovnu reforumu i Jokića, a potom Vučićevo novo ruho, ispravno primijetivši kako se tu radi o “trećerazrednom politikanstvu” – a upravo je to suština oba slučaja: “Možda će pomoći da se razbije glupa predrasuda koja se, primjerice, mogla čuti na prosvjedima za kurikularnu reformu, o tome da su stručnjaci iznad političara. To je toliko glupo i opasno da se samo kod nas, naravno, može koristiti. Zaboravlja se da su svi koji se u javnom prostoru bave javnim temama zapravo političari. To što ste vi domaćica, profesorica ili automehaničar drugorazredno je pitanje ako se vi pojavljujete protiv mene ili sa mnom u nekom političkom procesu.” I dalje, “Mislim da je Boris Jokić najbolji primjer za to, kao jedan trećerazredni politikant kojeg su prihvatili kao intelektualnu zvijezdu. Triput je davao ostavku, pa se vraćao. Mogli smo više puta čuti da se podržava radna skupina na čelu s Borisom Jokićem. To ‘na čelu’ već smo slušali za vrijeme druga Tita i Tuđmana”.

Kroatofilni četnik Vučić

Drugi slučaj koji je prokomentirao je Vučićevo novo gay-friendly ruho u stilu hrvatske narodne nošnje: iza njega se i dalje skriva notorni i maligni genocidni Šešeljev potrčko koji je u Glini obećavao deset glava za jednu. Za Index je prokomentirao, na pitanje je li zamislivo da u Hrvatskoj premijer bude gay Srbin, “Ne mogu to zamisliti, a razlog tome je što mi nismo kandidatkinja za Europsku uniju, nego njezina članica. Razlog je i primitivna društvena klima s jedne strane, a s druge strane nesposobnost onih koji se zovu elitama da se suprotstave mainstreamu onda kada to treba učiniti”, al i dodao, “Ana Brnabić je naprosto ukras, a Vučić je još jednom pokazao da je svemoćan i da može raditi što hoće. Ana Brnabić je ono što se u njemačkoj tradiciji zvalo “dvorski Židov”. Ono s čime se slažem je, naravno, samo zadnja rečenica u kojoj je proglasio Anu Brnabić “dvorskim Židovom”iako ni to nije posve točno, ona je više “pokazni crnac”: Puhovski je kad se gleda cijela izjava sam sebi proturječan, jer zašto bismo dozvolili elitama da nameću “mainsteramu” (većini koja bi u demokracijama trebala kao odlučivati) svoja “prosvijećena” rješenja, kad su što su ta rješenja, kako je rekla aktivistice za LGBT prava Ana Brakus, “klasičan primjer pinkwashinga, navodno primjer progresa i pozitivne prakse, a zapravo dimna zavjesa za kršenje ljudskih prava”.

Ona je još i, posve ispravno, prokomentirala i kako je činjenica da će ovaj potez samo doprinijeti imidžu Srbije, što pokazuje koliko je i Europskoj uniji više stalo do forme, nego do sadržaja. A to je i suština cijele priče i poteza: popravljanje imidža Aleksandra Vučića. “Imenovanje Ane Brnabić mandatarkom ne govori ništa o razini prava ili različitim oblicima svakodnevne diskriminacije kojoj su izložene LGBT osobe i druge manjinske skupine u Srbiji, a govori sve o neobuzdanoj moći, neprimjerenoj istinski demokratskom društvu, kakvu u svojim rukama ima Aleksandar Vučić. Dosadašnji potezi Ane Brnabić pokazuju da njezina namjera i cilj nije kreiranje otvorenijeg i socijalno osvještenijeg društva, već, baš kao što to čine brojni drugi, služiti prema volji Aleksandra Vučića”, kaže ona.

Bitna je forma, sadržaj je sekundaran

To su ispravna opažanja, i cijela stvar oko Europske unije i toga kako danas SAD gledaju na ljudska prava zapravo malo podsjeća na sicilijansku mafiju, koja će izopćiti iz svojih redova čovjeka koji je razveden jer nije dobar katolik, ili onog koji ne pohađa redovno misu ili ne daje za siromašne, ali ubojstva drugih Talijana koji su isto tako katolici i reket ne smatra nekim prevelikim problemom u cijeloj priči. Usto, čitav pokret za gay prava je i potekao u Americi i kulturološki je produkt puritanskog društva koje je stoljećima na seksualni moral gledalo posve drukčije, i puno strože, od zemalja mediteranskog pretežno katoličkog kulturnog kruga: seksualna revolucija i sve što je iz nje proizašlo (zajedno s gay pokretom) je ipak striktno vezana za protestantske zemlje gdje je prije toga bilo nezamislivo dosta toga, pa je i danas tamo neprihvatljivo da političar ili osoba na visokom položaju, primjerice, ima ljubavnicu ili ljubavnika, što je pak u Francuskoj i Italiji stoljećima bio dio političkog folklora. Da ne govorimo da je flert mediteranskog tipa tako tipičan za naše podneblje i danas društveno neprihvatljiv u zemljama sjevera ili novog svijeta, dok se pak s druge strane uvode nama nakaradne stvari poput potpisivanja ugovora o pristanku na seks na koledžima u SAD. Problem je što rješenja iz SAD, koja su odgovor njihovog društva na njihove specifične probleme, svakako u drugim kulturama, naročito onima srednje Europe a kamoli istočnog kršćanstva gdje spada Srbija, svakako neće rezultirati istim ishodom, no ona se nekritički kopiraju bez razmišljanja o kulturološkim razlikama. Pa smo tako svjedoci da demokracija, kapitalizam, i dosta toga drugog što se danas smatra svetim pismom jednostavno ne funkcioniraju jednako dobro u kulturama u koje su presađeni, kao što funkcioniraju u kulturama gdje su samonikli – otprilike sličan učinak ima naseljavanje strane vrste koja je možda korisna u jednom ekosustavu u drugi ekosustav, gdje često postaje agresivna i štetna. Dok su ekolozi svjesni problema, politolozi i kulturolozi baš i nisu, kamoli političari. Uostalom, davno je u politici poznato, ali za ogromnu većinu ljudi nedokučivo: moralne akcije ne daj uvijek moralne ishode.

Vučićevo Potemkinovo selo

Vučićev potez je dakle prevarantski, čisto mazanje očiju, i to je jasno čak i nekim gay aktivistima, ali kao što je uvijek bilo bitnije u politici antičkog Rima službeno vjerovati u sve službene bogove nego privatno vjerovati i u jednog, u politici stare Europe pokazivati svoju odanost kršćanstvu vanjskim simbolima poput križa nego stvarno živjeti u skladu s kršćanskim vrijednostima, tako je i danas u politici profitabilnije pokazivati svoju odanost katekizmu političke korektnosti postavljanjem pokaznih gay-kakti-Hrvatica na visoke položaje nego stvarno uraditi nešto za poboljšanje hrvatsko – srpskih odnosa, a da ne bude zabune, za njihovo urušavanje zadnjih godina odgovorna je gotovo u potpunosti srpska strana, odnosno Vučićeva vlada. S te strane, kretensko je pitanje je li moguć kod nas gay-Srbin kao premijer: kad bi Plenković bio diktator tipa Miloševića, koji je imao svog pokaznog Albanca u vidu Rahmana Morine, izdajice koji je proganjao i maltretirao Albance gore od bilo kojeg četnika, i pokaznog Hrvata u vidu ratnog zločinca i četnika Frenkija Simatovića, šefa zloglasne tajne policije u vrijeme rata, apsolutno lojalnog srpskoj stvari i Miloševiću, ne vidim zašto bi to bio problem. Problem je međutim što je nova sprska premijerka, bila ona lezbijka, Hrvatica, što god, nesporno posve lojalna politici Aleksandra Vučića, a to je ista stara četnička politika kojoj je stavljen prefiks “Euro”. Dakle, klasični četnik Vučić je evoluirao u euročetnika Vučića, ali i dalje se služi Miloševićevim nedemokratskim i antidemokratskim metodama vladanja u Srbiji. Demokracija u Srbiji je jednostavno sprdačina, i to je jasno i svim Srbima koji ne glasaju za Vučićeve “naprednjake”. Vučić kontrolira sve.

Drugi problem je što mi u javnoj politici nemamo, recimo, jednog Mila Yiannopoulosa, homoseksualca koji je posve odan tradicionalnim američkim vrijednostima kojeg gay aktivisti u SAD smatraju svojim smrtnim neprijateljem, ili Bena Carsona, ministra crnog kao ugljen u Trumpovoj vladi koju antife smatraju “rasističkom”, a koji je prilično desno od samog Trumpa. Ujedno je i najbolji svjetski neurokirurg. Dakle, kad bismo imali gay Srbina koji bi bio hrvatski nacionalist, ne vidim u čemu bi bio problem da ne bude hrvatski premijer: Uostalom, ako želimo biti multikulti, imamo jednog Zlatka Hasanbegovića. Muslimani su u zadnje vrijeme na vrhu skupina koje “liberali” smatraju “žrtvama opresije”, ispred samih homoseksualaca, pa je stoga pitanje može li gay Srbin biti premijer Hrvatske potrebno zamijeniti pitanjem može li musliman biti premijer, i prihvaćen od katolika u Hrvatskoj. Može, zašto ne, ako je “naš”. Musiman ni s malim ni velikim m, nego velikim H. Samo tada to ne bi izazvalo nimalo oduševljenja na ljevici, koja bi voljela da premijer ili predsjednik “katolibanske” Hrvatske bude musliman, ali ne TAJ musliman. Usto, još je jedna stvar indikativna kod nove premijerke susjedne, prijateljske i nesvrstane Srbije: dok su Hrvati u Srbiji generalno odnarođeni i lojalni Srbiji kao državi, sa Srbima u Hrvatskoj to često nije slučaj. Predaleko bi nas odvelo sad analizirati uzroke toga ovdje, no o tome sam već pisao. Srbija svoju državnost shvaća puno ozbiljnije.

No i Amerika danas hvali Vučića zbog tog “mirotvornog” poteza, i EU, a i hrvatski antife su dobrim dijelom jednostavno oduševljeni Vučićem. “Eh da možemo i biti tako napredni”. Veći liberali od same Hillary Clinton, politički korektniji od Sorosa osobno. To što je sve jedno obično Potemkinovo selo, stvoreno za mazanje očiju kako bi se u pozadini vodila ista realna, makijavelistička politika krojena samo interesima, očito nikog nije briga. No na kraju, bismo li i mi trebali tako nešto izvesti radi imidža Hrvatske? Ne, definitivno ne. Iako bi to dalo stanovite diplomatske prednosti, i iako je i čuvena dubrovačka diplomacija pribjegavala sličnim rješenjima lavirajući između Turaka i katoličke Europe. Jer, učinak toga neće predugo trajati, a “plata” će u Srbiji i dalje ostati ispod 400 eura. Do daljnjeg. A Srbija u EU neće prije 2030. pa da baš postave crnu lezbo muslimanku iz Sirije na mjesto premijera. Ako tada Europe uopće još bude. Hrvatska, međutim, ne smije dozvoliti da Vučić kapitalizira taj svoj bizantinski potez mazanja očiju svima.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save