ALOJZIJE STEPINAC: Hoće li biti kanoniziran i može li to spriječiti Srpska pravoslavna crkva?
Foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr
Šesti i posljednji sastanak mješovite Komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za razmatranje lika i djela kardinala Alojzija Stepinca održan je nedavno u Vatikanu pod predsjedanjem oca Bernarda Adure, predsjednika Papinskog vijeća za povijesne znanosti.
Postavlja se pitanje: može li Crkva u Hrvata i katolici Hrvati, kao i cijela opća Crkva, očekivati skorašnju kanonizaciju blaženog Alojzija Stepinca za sveca Katoličke Crkve i može li to sprijećiti Srpska pravoslavna crkva (SPC)?
Koja je razlika između sveca i blaženika?
Za početak, da pojasnimo najprije razliku između pojmova blaženik i svetac. Pojednostavljeno govoreći i svetac i blaženik su jednako u kraljevstvu nebeskom i gledaju Oca. Jedina razlika između njih je u tome što se blaženici postavljaju kao uzor i štovanje jednom narodu ili jednom dijelu Crkve, dok su sveci postavljeni kao uzor općoj Crkvi.
U hrvatskom narodu su češći blaženici nego sveci. Svetaca naime imamo samo tri: Nikola Tavelić, Marko Križevčanin i Leopold Bogdan Mandić. Uzoriti kardinal Stepinac četvrti je potencijalni svetac opće Crkve iz redova hrvatskog naroda.
Običan katolički vjernik, slušajući ili čitajući česta proglašenja blaženih ili svetih mogao bi se pitati: čemu tolike beatifikacije i kanonizacije? Samo je papa Ivan Pavao II., u svojih 27 godina pontifikata proglasio 1338 blaženika i 482 svetca, svega 1820 kanonskih proglašenja. Trebaju li blaženi biti proglašeni svetima i u Crkvi ako ih je Bog kanonizirao zauvijek u slavi? Zar proslavi jednoga svetca ili svetice pred Bogom i malo pridonosi to što ga Sveti Otac poblaženi ili proglasi svetim? Je li cilj kanonizacije spašenik Božji na nebu ili vjernik Kristov na zemlji? Na ta i druga brojna pitanja odgovaramo da kanonizacija svetaca treba više nama vjernicima kako bismo imali pred sobom ne samo primjer i sigurnost vjere uglednika koji su svetački proživljavali Evanđelje, natprosječno vršili krjeposti ili podnijeli mučeništvo za Krista, nego i pomoćnike i zagovornike da i mi to budemo kako Bog zapovijeda. Svaki je svetac postao svetcem ne u svetim uvjetima i mjestima, nego u nesvetim kušnjama i napastima, koje je s pomoću Božjom i krjepošću ljudskom svladao i pobijedio.
Što se događalo na šestom posljednjem sastanku Mješovite komisije?
Prema pisanju Večernjeg lista, predstavnici Srpske pravoslavne crkve i srbijanski povjesničari na posljednju sjednicu, koja je održana ovoga tjedna u Vatikanu, došli su s opstruirajućim stavovima i novim optužbama protiv kardinala Alojzija Stepinca te svojim zaključkom i izjavom koju su željeli nametnuti kao konačnu. Bilo je to hrvanje, a ne dijalog. Na svu sreću, Državno tajništvo Svete Stolice pripremilo je unaprijed dokument zajedničke izjave, koji je predočen objema stranama i na taj je način bilo onemogućeno nametanje bilo kakvoga novog okvira.
Ono što intrigira, čini se da predstavnici SPC nisu htjeli nikako da u dokument uđe da je kardinal Stepinac blaženik, pa su zbog toga prihvatili predloženu formulaciju da se radi o “uglednom katoličkom pastiru u osobito teškom povijesnom razdoblju”, osobito u komunističkom progonu, gdje SPC nema prijepora.
Navodno je pravoslavna strana predložila pisanu izjavu gdje se žestoko protivi kanonizaciji kardinala Stepinca, osobito zbog njegovog djelovanja za vrijeme NDH, koje nije sporno nikome osim SPC-u i Srbima.
Istine radi takvi stavovi nisu novi i imaju kontinuitet od 1945. godine do danas. Niz desetljeća zapravo to je bio još jedan od “mitova” za ucjenjivanje hrvatskog naroda u svezi događanja u II. svjetskom ratu. Alojzije Stepinac je za vrijeme Titovog režima bio na zlu glasu (kao i danas kod većine Srba i SPC) kod komunističkih vlasti, ponajprije u cilju da se hrvatski narod i katolički puk drži u pokornosti pod stigmom lažne krivnje. Slične stvari, van duhovnog i crkvenog područja, događale su se i na području narodnog hrvatskog bića prenapuhivanjem žrtava Jasenovca do nemogućih razmjera, prolašavanjem NDH i njene vojske mnogo brutalnijim i svirepijim od samog Hitlera, Mussolinija, njemačkih nacista i talijanskih fašista (gotovo najgorim u povijesti svijeta – od tuda i s takvom stigmom i značenjem uzečica “ustaša” u Srba za Hrvate), zabranom i progonom onih koji su spominjali poslijeratna masovna ubojstva Hrvata i dr.
Bila su to sredstva ucjene, pritiska, demoraliziranja i denacionalizacije hrvatskog i katoličkog bića Hrvata katolika, koje su imale politički, kulturni i nacionalni uništenja hrvatskog naroda, što je vrhunac doseglo u pokušaju genocida u vrijeme Domovinskog rata. Pripreme za taj rat događale su se upravo stigmatizacijom Hrvata, od kojih je jedna od uporišnih točaka velikosrpske promidžbe bio kardinal Alojzije Stepinac kao “ustaša”. Poluga je samo prebačena iz komunističkog i ateističkog jugoslavenstava u područje radikalnog četničkog velikosrpstva. Prebačena je gotovo neprimjetno jer su se te dvije ideje prožimale, čak od samih početaka. Jedino je optuženik i “moneta za optuživanje” ostao isti i sa istim optužbama – blaženi kardinal Alojzije Stepinac.
Nažalost, te stvari se nisu bitno promijenile do današnjih dana u stavovima najvećeg dijela Srba, SPC i anacionalnih ljevičara jugoslavenske provenijencije (izvora, proizlaženja).
Hoće li Stepinac biti proglašen svecem Katoličke Crkve?
“Od početka rada Komisije članovi su bili svjesni da je postupak kanonizacije kardinala Stepinca u isključivoj mjerodavnosti Pape. Priznaju također da svaka Crkva ima vlastite kriterije za postupak kanonizacije.
Članovi Komisije složili su se također da je njihov rad omogućio bolje razumijevanje povijesti u godinama između Prvoga svjetskog rata i 1960., godine smrti kardinala Stepinca. Moglo se također osvijetliti život i službu jednog uglednoga katoličkog Pastira u osobito teškom povijesnom razdoblju.
Došlo se do zaključka da su različiti događaji, nastupi, spisi, šutnja i stajališta još uvijek predmet različitih tumačenja. U slučaju kardinala Stepinca tumačenja koja su pretežito davali katolički Hrvati i pravoslavni Srbi ostaju i dalje različita”, piše Tiskovni ured HBK.
Vatikanska diplomacija pokazala je, kad se sve sumira, svu superiornost i umješnost. Posjela je za isti stol dvije suprotstavljene strane. Papa Franjo je čak odlučio odustati od dosadašnje prakse nemiješanja bilo koje Crkve u kanonizacijske procese druge, imajući pri tome na umu veliku potrebu približavanja Katoličke Crkve i pravoslavnih crkava (osobito Ruske PC), posebice zbog globalnih događanja koje idu smjeru koji je u mnogim aspektima neprihvatljiv za kršćanski moral i vjeru, a možda i opasan za samo kršćanstvo i kršćane. Papa opravdano smatra daje približavanja crkava nužnost našeg vremena i ovaj komisijski dijalog treba promatrati ponajviše u tom kontekstu. To mnogima, kao i kod nas u Hrvatskoj, nije razumljivo. Baš kao ni papin poziv da Crkva izađe iz sakristija među siromahe i obične ljude.
Dobra je stvar da su se sada i Vatikan i papa Franjo mogli uvjeriti u mitomanijsku svijest sugovornika, slobodno ćemo to navesti, i da SPC kao i cijeli srpski narod treba proći katarzu kolektivne svijesti s obzirom na događanja posljednjih 100 godina između Srba i njihovih susjeda, počevši od Balkanskih ratova nadalje. Članovi Komisije iz pravoslavnog dijela nisu niti za milimetar odstupili od svojih radikalnih stavova o Stpeincu i sada to postoji i kao (ne)službeni dokumenti proizašli iz višestrukog dijaloga i sastanaka. Stvari su u svakom slučaju puno čistije nego kada se pojedini uglednici SPC ili vodeći političari iz Srbije medijski nabacuju blatom na lik Alojzija Stepinca. To je potvrdio i njihov oštri i radikalni prijedlog predložene izjave.
“Srpska se strana pravi nevještom jer im Ardura već bio ponudio da prouče sadržaj dijela vatikanskog arhiva koji se tiče Stepinca pa je delegacija poslala dvojicu srpskih povjesničara u arhive s misijom da pronađu neke nove dokaze koji bi ukaljali ugled Stepinca. Povjesničari su se vratili u Srbiju praznih ruku, ači mogli su slobodno ostati u Beogradu, a evo i zašto: kada je Komunistička partija preuzela vlast u Jugoslaviji, Udba je zaplijenila sve dokumente iz Stepinčeva ureda i prenijela u Beograd”, piše djelatnik Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije Davor Trbušić za Crux.
Ne sumnjamo da su Srbi pronašli bilo kakav dokument ikada i bilo gdje da bi ga već držali u rukama na konferencijama za novinare. Ali, naravno to ne postoji.
Stoga, Državno tajništvo Svete Stolice je zadovoljno ishodom razgovora, te je sad put prema kanonizaciji Alojzija Stepinca u potpunosti otvoren. Valja očekivati papino očitovanje o dovršenju procesa, te objavi datuma o kanonizaciji “uglednog katoličkog pastira” za sveca cijele Crkve.
Možda čak i do listopada 2018. kada se slavi 20 godina proglašenja Alojzija Stepinca blaženim.
Izvor: narod.hr/vecernji.hr
