Kako bi moglo biti asimetričnog rata, što je glavni suvremeni oblik ratovanja, mora postojati asimetrične logistike, asimetrične infrastrukture, i, što je najteže pojmljivo, odsustva hijerarhije.

Uzmimo ogledan primjer takvog rata, odnosno jedne asimetrične bitke. Njemački tjednik „ Die Zeit“ 28. lipnja piše o „ideji poljskih konzervativaca koju Donald Trump planira iskoristiti za navodne podjele unutar Europske unije kako bi oslabio novonastalo njemačko-francusko suglasje i spriječio približavanje EU-a i Rusije“. Prva rečenica tog članka glasi: „Das Międzymorze ist ein alter Traum polnischer Konservativer.“ Prevedeno: „’Međumorje’ je stari san poljskih konzervativaca“. Raščlanimo li samo ovu rečenicu rečenicu, vidjet ćemo koliko je u njoj subteksta koji služi stvaranju željenih predrasuda (i mišljenja ljudi).

Prvo se poseže za „nesvakidašnjim“ i manje poznatim pojmom koji pripada minulom poljskom političkom diskursu – „Međumorje“ – za taj pojam znaju eventualno ljudi upućeni u suvremenu povijest Poljske (dakle uglavnom Poljaci). Na primjer, taj je pojam „običnim“ ljudima diljem Europe stran jednako koliko nehrvatima pojam Banovine Hrvatske. Postiže se učinak zainteresiranosti čitatelja za taj pojam, jer većina za to nije nikad čula, te upravo zato mogu u taj pojam „utrpati“ što god hoće. Stoga slijedi: „stari san (!) poljskih konzervativaca.“ Snove imaju svi ljudi i streme ka njihovu ostvarenju. Fraze poput „ostvariti svoje snove“ ili „američki san“ dovoljno govore. Tu je i pridjev „stari“, s ciljem kako bi taj san bio anakron, nepripadan ili nepodoban vremenu u kojem jesmo. U hrvatskim prilikama bi to zvučalo: „Hrvatska do Zemuna je stari san hrvatskih nacionalista/konzervativaca.“ I na kraju, čiji je to san: „poljskih konzervativaca“, dakle, ljudi koji su samim svojim imenom, odnosno svjetonazorom, usmjereni očuvanju („to conserve“ ili „conservo, conservare“) nečega, pa i svojih (starih) snova. Kazano jezikom Derridine dekonstrukcije, ili općenito postmodernističke hermenueutike – radi se o dvostrukoj „starosti“ – „stari san konzervativaca“ je pleonazam s ciljem stvaranja zazora u čitatelja zbog anakronosti, „nazadnih ideja“

Jednako je suludo da Poljaci streme „Međumorju“ kao ostvarenju cilja svoje vanjske politike, kao i da (suvremeni) Hrvati teže Banovini Hrvatskoj, NDH ili Hrvatskoj kakva je bila za Petra Krešimira IV. Kad „antifašisti“ (ujedno i „antiimperijalisti“) stvaraju neprijatelje kako bi njihovo postojanje imalo smisla, oni uvijek stvaraju „fašiste“ ili imperijaliste“. Tako ih uči njihov duhovni vođa Marx, jer marksizam (ma bio on ekonomski ili kulturni) ima smisla samo dok ima sukoba (klasnih, rodnih, spolnih…), a kad nema, onda ih treba izmisliti – i to je obrazac suvremene „ljevice“, odnosno marksista, u biti sotonista.

Dakle, ovo je samo prva rečenica, i već je „bogata“ svim i svačim što će prosječan, zapravo neuk i neupućen čitatelj (a takvih je preko 90%) uzeti zdravo za gotovo a da to ni ne primijeti. K tomu dodati višestoljetno neprijateljstvo Nijemaca i Poljaka te općenito protupoljsku propagandu u Njemačkoj – i dobili ste jednu asimetričnu bitku. No, priča ide dalje.

3. srpnja portal Indeks prenosi (i pojačava) članak objavljen u „Die Zeit“ te piše: „Za veliki dio hrvatske desnice ova je inicijativa izraz navodne predsjedničine ‘suverenističke politike’ koja bi Hrvatsku trebala odmaknuti od regije, odnosno zemalja nastalih raspadom Jugoslavije“, a zaključuje rečenicom: „Unatoč najavama predsjednice, nije još uvijek jasno je li sudjelovanje u inicijativi Tri mora doista i u vanjskopolitičkom interesu Hrvatske, s obzirom na to da se time Hrvatska zamjera i najmoćnijim članicama EU-a, kao i Rusiji, što se već u krizi Agrokora pokazalo nepoželjnim.”

Tema kulminira u emisiji „Otvoreno“ 6. srpnja, gdje se povlače ista pitanja, a javnost najviše „obrazuju“ Tvrtko Jakovina i novinar Yutarnjeg Vlado Vurušić. Dakle, „Die Zeit“ je odradio posao za Njemačku i Angelu Merkel, no, potom se ista (asimetrična) bitka s ciljem obezvrjeđenja Predsjednice Republike Hrvatske, budući je ona na „istoj strani“ s Poljacima i SAD-om, odvija u Hrvatskoj. To najviše doprinosi i činjenici, da Predsjednica, kako stvari izgledaju, nema potporu berlinsko-briselskih apsolvenata koji čine trenutnu hrvatsku vladu. Ovo je asimetrična medijska bitka – prema pravilima struke – koju, ako obratimo pažnju, možemo primijetiti svakodnevno u svim zemljama Europe i svijeta.

I tako se na istoj strani nađu Rusi (koji su uz Sorosa, Rotschilde, Clintone i druge glavni financijeri političkih stranaka te dominantnih medijskih kuća i civilnih udruga), njemačka (lažna) desnica predvođena Angelom Merkel, (lažnim) europučaninom Junckerom, te projugoslavenski i „proregijonski“ SDP u Hrvatskoj.

Inicijative o zajedničkom jeziku, kao i o zajedničkom tržištu su potekle iz trenutne njemačke politike, poduprte ruskim interesima i logistikom na „ovim prostorima“, a uz svesrdnu pomoć hrvatske pete kolone, ali i imperijalističkog srpstva u susjednoj Srbiji (Srbija kao vođa na „zapadnom Balkanu“). Iz istog tog lažnog desnog „europejstva“ potekoše Plenković, Stier (glavni ideolog velike koalicije i „nove političke paradigme“ u Hrvata), Božinović i ostali. Kako od njih očekivati potporu glede inicijative Tri mora naše Predsjednice i da, zapravo, izdaju svoje europejske mentore?

Hrvatski nacionalni interesi ne samo da se više ne poklapaju s njemačkim, već su dijametralno suprotni; zato naš predsjednik vlade mora na sljedećem susretu s „koleginicom“ Merkel kazati joj jedan oproštajni: „Auf Wiedersehen Frau Merkel“, barem dok Nijemci ne povrate pamet, a ne skrštenih ruku sjediti dok se asimetrične bitke svakodnevno vode, jer u njima gubimo.

Josip Gajski/hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save