BANAC: Donald Trump u podijeljenoj Europi
Može li sokol još uvijek čuti sokolara? Dok je dvadeset poglavara država i vlada slušalo završni stavak Beethovenove Devete u staklenom zdanju hamburške Elbphilharmonie, ulicama Hamburga divljala je horda prosvjednika i obijala trgovine i ljekarne po kvartu Schanzen.
Ranjeno je 476 policajaca, uništeno tisuće četvornih metara stakla, dovoljno da se postavi pitanje zašto 20 tisuća policajaca nije moglo zaustaviti 1500 razbijača. Kancelarka je svom američkom gostu željela pokazati kako je Europa spremna preuzeti vlastitu budućnost u svoje ruke, a zapravo je još jednom pokazala lomljivost demokratskog poretka u izolaciji od Amerike; sve ovo za bezbojnu deklaraciju G20 lidera, punoj papirnatih obećanja o tomu kako ćemo “promicati veću inkluzivnost, pravednost i jednakost u našim nastojanjima za gospodarskim rastom i stvaranjem radnih mjesta” (www.g20.org, 7. – 8. srpnja), piše u kolumni u Jutarnjem listu Ivo Banac.
Premda pod optužbom da dijeli, Donald Trump se našao na već podijeljenom kontinentu. Ima mnogo vrlo utjecajnih ljudi u Europi koji su jedva čekali nekog poput Trumpa. Jean-Dominique Giuliani, predsjednik Zaklade Robert Schuman, nedavno je najavio kraj “anglo-saksonske hegemonije” i prevladavanje europskih suprotnosti, što će se postići odustajanjem od “strateškog anglo-saksonskog zajedničkog jezika (lingua franca)”, jer, da bi Europa mislila i djelovala autonomno, njezine ustanove moraju “odustati od razmišljanja i komuniciranja na jeziku onih koji su je napustili”. Za Giulianija novi i relativno mladi europski lideri – Emmanuel Macron (Francuska), Charles Michel (Belgija), Matteo Renzi (Italija), Xavier Bettel (Luksemburg), Leo Varadkar (Irska), Jüri Ratas (Estonija) i Sebastian Kurz (Austrija) – “preokreću europsku politiku” i predstavljaju “optimističku generaciju” što Europi daje “novo lice različito od tradicionalnih lidera anglo-saksonskog svijeta, koji su zaglibili u starim navadama 20. stoljeća” (www.jd-giuliani.eu, 19. lipnja). Giuliani također vjeruje da je ključ u francusko-njemačkoj bliskosti (l’intimité) te da nema potrebe za raspravom o Europi “više brzina”. Potrebno je samo francusko-njemačko vodstvo koje će povući i one “koji ne žele ili ne mogu” (isto, 27. lipnja).
Poprečni kurs uvijek je favorit nestrpljivih učitelja (to je Trumpov teren), ali za takvo što potrebni su preduvjeti, svakako opipljiviji od bliskosti. Prioriteti Macronove revolucije odozgo – reforma europskog poreznog sustava i produbljivanje integracije eurozone kroz koncentraciju moći – ne prolaze bez prigovora istočno od Rajne, ne samo u Poljskoj i zemljama “druge Europe”, nego i u Njemačkoj. Macron možda nije bio oštar kao Trump prema njemačkoj trgovinskoj politici, ali ju nije ni propustio kritizirati. Zato je Macronova odluka da se trenutno posveti konzervativnim gospodarskim mjerama – rezanju francuskog proračunskog deficita prvi put u deset godina – primjer udvaranja njemačkoj kancelarki. Sa svoje strane, Merkel je svjesna kako je Trump pokušava izolirati, čemu se njemačka politika protivila, a sad sve više prihvaća kao svoj teret. Od optimistične politike prema izbjeglicama (“Wir schaffen das”) iz 2015. ostalo je vrlo malo, osim tvrdoglavosti.
Trumpov odabir Poljske kao uporišta u Europi posljedica je europske podijeljenosti, ali i novog političkog pozicioniranja. Budući da je blaćenje Poljaka i Poljske (polnischen Wissenschaft) uvijek “progresivno”, na Trumpa se sručila lavina zajedljive kritike domaćih i stranih protivnika s ciljem da se poljsku vladajuću stranku (PiS) i Trumpa prikaže “pticama istog jata” – protivnicima imigracije, skepticima kad je riječ o klimatskim promjenama, promicateljima ugljena kao goriva i zahlađenja odnosa s EU, među ostalim grijesima na trenutnoj top-listi (Politico, 4. i 5. srpnja).
Mnogi ostrašćeni komentatori zaobišli su poljske gospodarske uspjehe te činjenicu da “dvije godine populizma nisu ugrozile četvrt stoljeća stabilnog gospodarskog napretka u Poljskoj”.
Poljska je od 1991. rasla u prosjeku od 4 posto godišnje, bez ijedne godine negativnog rasta. Prosječni godišnji prihod rastao je od 2300 dolara 1991. do gotovo 13.000 dolara danas. Sve je to dokaz “dugoročne fiskalne trezvenosti poljskih lidera i njihova oštrog prekida s komunizmom”, o čemu u Hrvatskoj još možemo samo sanjati.
Jasno je da je Poljska, sa svojih 40 milijuna stanovnika i gospodarstvom od pola trilijuna dolara, što je danas dvadeset i četvrto u svijetu, na putu da postane novo svjetsko gospodarsko “čudo”, s tendencijom da cijelu Istočnu Europu podigne na globalni gospodarski zemljovid (Ruchir Sharma, The New York Times, 5. srpnja).
Pored poljske vjernosti NATO-u, poljski gospodarski uspjesi dodatni su razlog zašto je Trump istaknuo Varšavu kao okretište svoje politike na istočnim granicama Europe. On je to i naglasio u varšavskom govoru i na konferenciji Inicijative triju mora (3C). Podijeljenost u današnjoj politici, američkoj kao i europskoj, očitovala se u uskogrudnim reakcijama, od onih koji vide ironiju u činjenici da je Trump govorio pred spomenikom Varšavskom ustanku, u kojemu je izginuo cvijet poljske mladosti, njih 200.000, ostavljenih na cjedilu ne samo od Staljina, nego i od zapadnih saveznika (Ann Applebaum, The Washington Post, 6. srpnja), do onih koji dovode u pitanje Trumpovo pozivanje na zapadnu civilizaciju, kao da je riječ o trajno pokvarenoj robi (Peter Beinart, The Atlantic, 6. srpnja). Mnoge neće zadovljiti Trumpov odgovor (“Ako ne zaboravimo tko smo, nikad nećemo biti poraženi”), ali njegovo opažanje (“Temeljno pitanje našeg vremena jest ima li Zapad volju za opstankom”) uopće nije bez osnove.
Za nas je posebno važna Trumpova potpora izvorno američko-poljskoj inicijativi (think-tankova Atlantskog vijeća i Srednje i istočnoeuropskog instituta za razvoj /CEED/) “Upotpunjavanje Europe” iz 2014. godine, koja je prerasla u 3C.
Trump je pozdravio “neverojatno uspješan” sastanak Inicijative i dodao kako “Amerika želi proširiti naše partnerstvo s vama…. Odlučni smo osigurati vaš pristup alternativnim izvorima energije, tako da Poljska i njezini susjedi nikad više ne budu taoci samo jednog energetskog dostavljača” (www.whitehouse.gov, 6. srpnja).
Preuzimanje ove važne obveze s američke strane naišlo je na gunđanje šarenog društva domaćih “stratega”, od onih koji u poljskoj politici uvijek traže maršala Piłsudskog do onih koji u 3C-u vide “nerazvijeniju polovicu Europe, bez i mimo moćnije polovice” (Mirko Galić, Večernji list, 5. srpnja).
Korisno je objašnjavati kako 3C nije protueuropski projekt, nego nešto što ima potporu EU, kako to marljivo radi Tomislav Krasnec (Večernji list, 12. – 13. srpnja), ali ima onih koji nikada neće prestati ometati svako srednjouropsko povezivanje jer je u suprotnosti s protuzapadnim titoističkim navadama. Besramni tekst Zrinke Vrabec Mojzeš (Kolinda na globalnoj sceni, Nacional, 11. srpnja) autentična je slika prostačkog izričaja jedne propale elite.
Nema dvojbe da Donald Trump u svojoj ulozi koordinatora nove američke “transakcijske diplomacije” itekako vrši pritisak na Rusiju, pa i preko 3C-a. Prije putovanja u Europu najavio je kako će provoditi politiku “energetske prevlasti” preko izvoza ukapljenog plina (LNG) na istočnoeuropska i azijska tržišta: “Ovdje smo da ostvarimo novu američku energetsku politiku.
Izvozit ćemo američku energiju cijelom svijetu” (The American Interest, 7. srpnja). Pritisci ne isključuju diplomatske inicijative. Prije putovanja u Varšavu diplomat Kurt Volker imenovan je posebnim američkim predstavnikom u Ukrajini.
Trump očito ne pridaje važnost tipično europskim papirnatim shemama poput projekta Minsk II. Posljednje u nizu takve mrtvorođenčadi upravo gledamo u tršćanskoj reprizi Berlinskog procesa, koji (zar opet?) promiče posve nemogući trgovinski blok na čelu sa Srbijom (Politico, 11. srpnja).
