”Danke Deutschland!” Onog trena kad su Hrvateki shvatili da Angela Merkel nije ni Ditrich Genscher ni Helmut Kohl kako po spolu tako i po političkim dimenzijama, Tomislav Krasnec hitno je nazvao Josipa Juratovića-Juru. Jura je njemački parlamentarac-automehaničar inače stručnjak za vožnju lijevim političkim Bundesautobahnom.

Nakon što je Njemačka otvoreno podržala Sloveniju, Jura je izbalansiranom diplomatskom pragmatikom, k’o da se zove Andrej, a ne Jura, objasnio neukim hrvatskim domorodcima: “I svaka duga europska zemlja dala bi takav odgovor. Ne treba dovoditi u pitanje prijateljstvo Njemačke.“ I Staljin je čvrsto vjerovao u prijateljstvo Njemačke sve do 22. lipnja 1941.g. E, da je Josif Visarionović, Besarion, Džugašvili, Soso,Kobe (dulje ime i prezime od Staljina kojem sada izgledom sliči i bolski umjetnik Ivica Jakšić-Puko) bio te sreće i poznavao tada našeg Juru objasnio bi mu ovaj kratkom, jezgrovitom i briljantnom analizom kako između RH i Njemačke nema ni najmanjeg razilaženja. Sve je monolitno, osim kad je u pitanju BiH, Srbija i kompromitirana arbitražna odluka. Čim je u Lijepoj našoj zavladao šok i nevjerica, zapisao sam u svoj podsjetnik ime Henry John Temple, 3rd Viscount Palmerston, koji je očito bio preteča Staljina i Ivice Jakšića. ”British Prime Minister” izrekao je mudrost za sva vremena: “Ne postoje vječni saveznici ni stalni neprijatelji, već samo vječni interesi“. U subotnjem Večernjaku na strani 31. odlični kolumnist Borislav Ristić citira upravo 3rd Viscount Palmerstona. No, morat ću kolumnu početi pisati u petak. I tako je završila sentimentalna hrvatsko-njemačka idila grubom istinom engleskog premijera koji ima dulje ime i prezime od Staljina i Ivice Jakšića.

Od svih zaprepaštenih i uvrijeđenih hrvatskih političara i stručnjaka najviše mi se svidio komentar bivšeg premijera Zorana Milanovića. Kaže Zoki: “Skupina samozvanaca je nešto napisala, ali to za Hrvatsku ne vrijedi“. Pogodio čovjek u sridu! E, sad… kad bi Hrvatska bila normalna zemlja i zauzela Zokijev gard. Međutim, hrvatski kmetski mentalitet, naši poltroni i lajbeki već razmišljaju na društvenim mrežama kak’ se nije dobro zamjeriti Berlinu, Bruxsellesu, Beču, Budimpešti i… Bogoti na Savi. Koliko mi god slinavo slavenski ljubili Khola i Genchera, dizali im spomenike u Selcu na Braču, Nijemci već dugo ne doživljavaju Hrvatsku drugačije nego samo kao područje za ostvarenje svojih gospodarskih i političkih interesa. USA, Velika Britanija i projekt Tri mora koji zagovara Kolinda ravan je put za RH. Put je istina ravan, ali je uzbrdica jako velika. A puk sve to i ne zanima baš previše. Shvaćaju da brod tone pa put pod noge i bjež’ u Irsku, Novi Zeland, Australiju, Čile…. Da, i u Njemačku. Ipak nešto tu ne štima. Brod tone, ljudi iskaču s njega, a štakori ostaju! Ljevičari su istinski darežljivi. Sad se čude čemu tolika galama zbog “dvije lignje“ u zaljevu, zbog nešto malo mora kojeg i tako imamo previše, a Janezi premalo. Hrvatska ljevica je uvijek gurala glavu u pijesak. Nisu iz pijeska vidjeli da smo, sve tako po malo, ostali bez Banata, Srijema, Zemuna, Boke Kotorske, Neuma, a sada i Savudrijske vale. K’o da je to Saudijska, a ne Savudrijska uvala. No, glavu u pijesak ne možete gurati vječno. Jednog dana netko će vam napraviti ovrhu i nad pijeskom! Tako se SDP-ova legenda Ivica Račan malo družio s Janezom Drnovšekom, a legendarna Jadranka Kosor s Borutom Pahorom. Bez obzira na ta granitna prijateljstva, Slovenija je ipak još morala kupiti jednog suca. Kad ni to nije bilo dovoljno onda su kupili cijeli sud. Zbog dvije lignje i junction-a.

“Legenda“ priča da su Slovenci tamo 90-tih došli Tuđmanu sa zahtjevom za pristup otvorenom moru. Franjo je pristao, ali uz uvjet da nam Slovenci daju koridor do Austrije… Tu je bio kraj razgovora. Kao da je Slovenija znala da će na vlast prije ili kasnije doći Račan i Jadranka Kosor.

Crk’o Maršal! Tamo u zlatno doba kad su svi bili nabrijani k’o Ikača iz Siska, negdje oko 1987.g., na koncertu “Zabranjenog pušenja“ u Rijeci pokvarilo se pojačalo marke “Marshall“. Pjevač grupe Nenad Janković prokomentirao je riječima: “crko maršal! Ha,ha,ha… mislim na pojačalo. Tuđe nećemo, svoje nemamo“. Sad bi ja mogao citirati što je o toj duhovitoj sekvenci pisao recimo riječki Novi List. Otprilike isto ono što bi pisao i danas. Skandalizirao se na humor koji su Zabranjeno pušenje i njihov frontman dr. Nele Karajlić puštali k’o indijanske dimne signale, a koji su crvene šerife tjerali da svaki trenutak izvlače svoje ideološke revolvere iz partijskih futrola. Sjećam se jedne priče o tome kako su partizani, uvijek pametni kakvi su već bili, nadmudrivali tupave Nijemce. Tako se desilo da je bolje naoružan i brojčano nadmoćan neprijatelj opkolio partizane. Srećom, u opkoljenoj jedinici bio je drug koji se kužio u struju. On je onako, na brzaka, napravio semafor i uključio crveno svijetlo na njemu. Disciplinirani Nijemci zaustavili su svoje tenkove čekajući da se upali zeleno svijetlo. Za to vrijeme partizani su, kao i inače, herojski zbrisali. Usput, da nam je bar sada, u slučaju Haaške arbitraže, pri ruci taj partizan da opet predribla jednosmjerne Nijemce sa jednosmjernom strujom. Sada, na žalost, nije u pitanju samo vala sa dvije lignje nego i cijeli trg Maršala Tita, najpopularnija ikona naših naroda i narodnosti. Toliko voljen da je nakon njegove smrti donesen poseban zakon o zaštiti lika i djela “ljubičice bijele“.

Sad se postavlja pitanje što je bilo prije: jaje ili kokoš? Jesu li Hrvati genocidan narod? Pitaju naše manjine, osobito jedna. Tito je bio Hrvat (navodno) i vrlo genocidan prema Hrvatima… Pa zašto onda, nakon Prozora, mora pasti i Tito? Moj klijent Don Damir Stojić, pun je dobrih ideja. Tako smatra da je sve što je Tito napravio završilo na povijesnom smetlištu. To se ne smije zaboraviti. Možda bi se najveće odlagalište smeća u Zagrebu – Jakuševac trebao zvati “Odlagalište smeća maršala Tita“. Drugi ustašoidi predlažu novi naziv trga – “Trg žrtava maršala Tita.“ Mislim da za taj naziv treba deset puta veći prostor od ovog na kome je HNK. Izgleda da je Titu odzvonilo. Čak bi se i spora i troma birokracija mogla pokrenuti brže nego što je to uobičajeno. Naime Dragec, Zvonimir, Carlos Pilsel je energično i proleterski zaprijetio: “Promjene li ime Trga maršala Tita, zapalit ću se ispred HNK-a“. Ta senzacionalna i atraktivna ponuda natjerala je ognjištare da vrše dodatne pritiske da se stvar ubrza. Da se Dragec, a s njim i Zvonimir i Carlos, u međuvremenu ne predomisle.

No to nije sve što će zadesiti progresivce i gledatelje Žikine dinastije. Šuška se da Bruna i Zlatko razmišljaju o preimenovanju Masarykove ulice. Moram priznati da sam ostao skamenjen na tu vijest. Mijenjati naziv ulice čovjeka koji je toliko volio Hrvatsku i njen narod? To je čisto samoubojstvo s leđa…Tomaš Masaryk bio je istinski humanist, sociolog, filozof i zaslužio je ulicu u središtu Zagreba. Ako zbog ničeg drugog onda zbog toga što se borio za stvaranje Jugoslavije. Smatrao je da su svi narodi u Jugi ravnopravni i jednaki. Pa je tako napisao da su Hrvati niža vrsta Srba. Prvi koji se pojavio s tom kontrarevolucionarnom idejom bio je Ranko Marinković. Koji je odmah nakon toga dobio šarmantni nadimak – Ranko ustaša. Dotična ulica ne smije mijenjati ime iz više razloga: odmah nakon Trga maršala Tita koji je također strašno volio Hrvate, prema istoku se nastavlja Masarykova ulica. Koje li simbolike. Joža ulazi u povijest proročanskom rečenicom: “Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvatska postati država“, a Tomaš piše da su ti “uzvodni“ Hrvati niža vrsta Srba. Prije svega bravo za Hrvate!!! Takve poltrone, pune kompleksa manje vrijednosti nema kod “Sinova sunca“ (kako se nazivaju Bušmani), malog naroda od nekih 25.000 ljudi. Ni njima ne bi palo na pamet da dva lika koji su kroz čitav svoj životni vijek pljuvali, hračkali i rasistički se iz iživljavali nad Hrvatima dadu ime najljepšeg trga i elitne ulice. Problem je u priglupoj definiciji antifašizma u RH. Svaka rigidna komunjara, svaki boljševik, svaki priglupi ljevičar danas je uvjeren da je antifašist. Nedavno sam u kolumni citirao zgodnu i istinitu definiciju, ali se nisam mogao sjetiti autora. Moj prijatelj Brajović me naknadno podsjetio pa to sad ispravljam. Hannah Arendt – vrlo značajna politologinja i filozofkinja, Židovka, odgojena u socijaldemokratskoj obitelji, umna i slobodoumna žena koju je progonio i zatvarao Gestapo, izrekla je nakon Drugog svjetskog rata slijedeće: “Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunist. Sad se prisjetite naših “antifašista“. Habazina, Rade, Markovine, Klasića, Jakovine i Lovrićke, Rudanice, Fumića, Tomića, Pavičića, Kapovića, Stazića, Pilsela, Pofuka, Sanjsvrake, Nevena Budaka, Nenad Zakošeka, Zorana Pusića, Ingrid Mare i sličnih koji se još i dan danas deru “Smrt fašizmu, sloboda narodu!“ Oni će kao ubijati fašiste i donositi priglupom narodu slobodu.

No, kako je rekla umna i prava antifašistkinja Hannah Arendt, nema antifašizma bez antikomunizma. Danas vrijede neke druge suvremenije i životnije parole kao ova koju je smislio jedan potplaćeni konobar: “Smrt fašizmu, komunizmu i turizmu!“ Nekada, u vrijeme Krleže, Cesarca, Šegedina i dr. imali smo tzv. sukob na hrvatskoj ljevici. Tu je na Krležinu stranu morao stati veliki jugoslavenski pisac i prorok drug Tito. Danas hrvatska ljevica služi za opću sprdnju. Sinonim za književnu ljevicu, umjesto Frica Krleže, postaju podoficir JNA Ante Tomić, Jurica Pavičić, Dragec Pilsel, Vedrana Rudan, Markovina, Slavenka Drakulić, Oliver Frljić i razni drugovi iz crvene Rijeke. Umjesto antikomunizma njihova nova paradigma su antihadezeovci. I onda najljeviji od njih skaču u krilo omraženom HDZ-u za mrvice s bogatog stola. Pogledajte zadnje ekscese na društvenim mrežama. Tko ide u zatvor? Ljevičari kojima se pojavila genetska padavica iz 1945.g. Jedan je branitelj, katolik i član SDP-a, a klao bi biskupa Košića. Onda se pokaje. Pa se javi Željka Markić. Isti pokajnik oglašava se onako partizanski, pošteno: “Smrt fašizmu i tebi kurvetino. Jeb… te četiri miliona Hrvata, mamu smrdljivu! Objesit ćemo vas za jaja od konja bana Jelačića”. E, moj Ilija. Ti si teška komunjara, neizlječiva! Daleko si od antifašizma k’o odavde do Marsa. Jedan bio ubio Markićku, drugi bi klao biskupa Košića, a treći bi napucao Plenkovića, dok bi četvrti srušio MIG 21 na Čavoglave itd. Stvarno, što je s tom fašistoidnom desnicom? Što je s tim ”ustaškim koljačima” i ”ustaškim zmijama” kako ih naziva Josipović? Očito su pali u formi. Desnima bi morali novelom izbornog zakona zabraniti da neprekidno pobjeđuju. Kud to vodi? Gdje je pluralizam? Ljevica, jednostavno rečeno, prokišnjava…

Još je Plaut rekao: ”Imbrem in cribum legere.“ Skupljati kišu u sito. Uzalud se mučiti.

Nova lijeva zvijezda s istoka je Kristina Ikić Baniček, gradonačelnica Siska. Beskompromisna i tvrda. Spada u ljude ”posebnog kova” kako su nas nekada komunjare uvjeravale da su upravo oni ti. Kaže ona: “Uspoređivati maršala Tita s Bleiburgom je kao Domovinski rat uspoređivati s aferom selotejp“. Sjajna simetrija! “U jednoj Francuskoj, Americi, Engleskoj nikada ne bi nikome palo na pamet mijenjati ime Charlesa de Gaullea ili Rooseveltov trg, a Hrvatima pada na pamet mijenjati trg maršala Tita.“ Ikača, recimo, ne zna da je pedeset metara od maršalovog trga Rooseveltov trg i da nikome ne pada na pamet da taj trg nazove Trg Aleksandra Rankovića. Uspoređivati demokratske političare s jednopartijskim diktatorom je znak zavidnog smisla za crni humor! Njene usporedbe govore sve o njoj i čista je utopija očekivati od nje da shvati smisao svojih tirada. Ima jedna druga misao na koju me je upozorio jedan moj prijatelj. On je uvjeren da je za politički uspjeh naše Kristine najzaslužniji general Jacques Paul Klein. Čovjek koji je “otac“ tzv. Mirne reintegracije istočne Slavonije u RH. Tvrd pregovarač, uspio je kao najveći Tuđmanov ustupak izboriti “Zakon o oprostu“. Sjajan je to zakon. Human. Silovatelji i dan danas susreću diljem Slavonije svoje žrtve i kese im se u lice. Ubojice ulaze u politički život Banije i Korduna. Formalno pravno su čisti. I taj mulj koji je ostao nakon povlačenja HV u vojarne danas ima sva biračka i građanska prava. Šteta samo što se taj zakon o oprostu nije u istoj mjeri odnosio i na hrvatske branitelje koji još i danas trunu po zatvorima. Tko im je kriv što nisu sudjelovali u tzv. Oružanoj pobuni. Danas bi i oni mogli vladati Siskom. Sudbina Đure Brodarca govori više od svih ispraznih analiza političkih elita. Zato je Ikača samo jedan od poslijeratnih političkih ekscesa, prije svega HDZ-a, a tek onda SDP-a i njihovog koalicijskog partnera HNS-a.

Horacije kao da je mislio na Ikaču kad je napisao:“Laudator temporis acti“ ili hvalitelj prošlih vremena, odnosno slavitelj prošlosti. Srećom… javlja mi Mario Profaca za još jedno moguće kompromisno ime za trg: “Bivši trg maršala Tita“…

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save