Svaka je bitka posljednji, odlučni i teški boj, a u toj je pobijedila kršćanska vojska. Bitka je uzbudljiva i lijepa, napose na filmu, ali kad se pogleda bojno polje nakon bitke, ono nije ni uzbudljivo niti lijepo: na sve strane mrtvi, u različitim položajima, ranjeni jauču, preživjeli traže mrtve koji su im važni, udareni u glavu polusvjesni tumaraju bojištem (takvih je ovdje bilo najviše), a neki se spremaju i na pljačku mrtvih i ranjenih, svi u odorama vrlo različitih boja i ne zna se tko je tko i tko je što, a ne znaju ni oni sami.

Tako izgleda scena hrvatskog političkoga bojnoga polja godine Gospodnje 2017. nakon dvije godine ratovanja. Neznanac Sa Sjevera, vitez hladan kao špricer, pristojan kao časna sestra, kršten na Farosu, obrazovan u najboljim protestantskim školama Sjevera, očeličen u Galiciji, blagoslovljen u Mississaugi, okupio je gotovo razbijenu kršćansku vojsku (neki je nazivaju demokršćanskom, ali to je tautologija), složio je u simetrične redove i pregazio sve protivnike, od Čarkara S Mosta, preko Seljaka Bez Imanja, do Klaunova Kraljevstva Bezbožničkog.

Zapravo nije bilo puno mrtvih, jer se porazom brojilo skidanje maski, ali to je za većinu bilo i bolnije i pogubnije od časne viteške smrti. No Markiz od Stiera nije mogao podnijeti da bez oprosta Božjega strada toliko bezbožnika i tražio je dvanaest pjevanih misa za njihove duše koje možda ipak imaju; ali vojska je trebala krenuti na Zapad, prema Europi, i nije bilo vremena za mise, niti pjevača za kor.

Plava Djeva Iz Sviniške Šume zakasnila je na posljednji i odlučni teški boj i bila je zbog toga jako ljuta, pa je zatražila privilegiju da zaplijeni zastave poraženih; trebale su joj za karneval u Svinjiškoj šumi.

– Izvolite, uzmite – rekao je Neznanac sa Sjevera – all inclusive.

Djeva je pregledala bojište i vratila se ljuta:

– Sve imaju crvenu zvijezdu.

– Žao mi je – rekao je ljubazno Neznanac Sa Sjevera – ne vidim zašto bi Vas to smetalo u karnevalu. Uostalom, neke imaju vrlo male zvijezde.

– Gluten i zastave s crvenom zvijezdom ne podnosim još od djetinjstva. Ima li barem onih s mrtvačkim glavama?

– Nema – rekao je Neznanac Sa Sjevera tonom koji je odavao tolerantno čuđenje njezinom neupućenošću – njihova koalicija ima sporazum da te ne nosi u javnosti.

Razmažena zbog viteškoga roda i nenadmašene ljepote, nije mogla podnijeti da joj se želja ne ispuni pa je isplazila jezik Neznancu sa Sjevera i okrenula konja natrag u šumu. Nijemo ju je pratio Sporogo(vo)reći Mudrac Sa Sabljom, ljut na sebe i na cijeli svijet što mu je sablja u tako krasnoj prigodi ostala neomaštena.

Vojvoda Gromkoga Glasanja (od Lijevna) dolazio je na bojno polje drugim putom, ali i on je zakasnio. Krenuo je iz daleka i navrijeme, ali Bezbožnici prerušeni u Hrvate koji govore engleski namamili su ga ponudom uloge Staroga svata na vjenčanje, a poslije se pokazalo da je to bilo sklapanje partnerstva dvaju muškaraca. Nerazumljivo je opsovao komuniste, kuburama skinuo sedam brzoletećih lastavica (ni jednu nije promašio!) i otputio se u krčmu, naredivši pratnji da najprije izvidi ima li krčma križ i da nije opet neka komunistička podvala.

Šaka preživjelih Bezbožnika prerušila se u Klaunove Na Zadatku i, kao da izgubljena bitka nije njihova briga, otputila se zabavljati narod glupim šalama. Na kraju su im zalijepili flastere na usta i bojišnica je zapala u sumaglicu s vonjem trulih lešina koji je jačao. Samo su Bezbožničke Vještice još nešto nerazumljivo kričale, ali onda ih zatukoše Klaunovi Na Zadatku (koji to uopće nisu bili), da ne bi brbljajući otkrile spin da se oni samo prave glupima.

Galama se čula tek od Čarkara S Mosta, koji su izbjegli bitku, s izlikom da su u zadnji čas ustanovili da nisu oboružani ničim nego poštenjem. Prosvjedovali su što se u bitci poštenje ne boduje bez dokazivanja, i što najglasnije, ma zaglušujuće, izvikivanje vlastite duševne čistoće ne donosi prednost. Uskoro se okrenuše (prerušenim) Klaunovima Na Zadatku, ali pridošlicama se nitko nije smijao, pače su neki i plakali.

U to je vrijeme GOVNG bio zabavljen kontrolom izbornoga procesa pa je još uvijek vladao kršćanski običaj da se pobjednik odmah okrene spašavanju izgubljenih duša, a to je Neznanac Sa Sjevera također izvrsno radio. Nagnuo se nad jednog umrtvljenog Bezbožnika, koji zapravo nije bio mrtav, nego se takvim činio zbog ingestiranog otrova za korov iz motorole kojom je dugo unosio kaos u kršćanske redove. No odmah nastade mrmor nezadovoljstva na desnom krilu njegove vojske. Tamo su do maločas vojevali Napaćeni, Poniženi i Iskorijenjeni, koji su se sada pili pivo i s velikom dozom divljenja i malom dozom sumnje gledali što radi njihov Neznanac Sa Sjevera:

– Njega mrtva vidaš, a nas žive puštaš da čekamo; povedi nas tražiti grobove naših najmilijih koje su pobili Bezbožnici, kao što si obećao! Vrijeme je da im kosti kršćanski pokopamo – povikao je netko.

– Krećemo u ponedjeljak, najdalje u utorak. No, prije moramo Markizu od Stiera, bez njega se takve odluke ne mogu donositi – odgovori blago Neznanac Sa Sjevera.

Ali mrmor ne prestade; prigovarali su mu da vida rane i krsti svakakve sumnjive likove koji su se družili, čak i u brakove udruživali s Bezbožnicima, a neki su slušali poslijediplomske programe u Otvorenom Kraljevstvu Udbenom. Neznanac Sa Sjevera se pozivao na blistavu pobjedu, na milostivu vjeru Kristovu kojoj su svi pripadali, na dobrostivost i vjeru naroda hrvatskoga kojeg su svi ljubili, te na rast BDP-a i izvoza, ali Napaćeni, Poniženi i Iskorijenjeni ostadoše tvrdoglavi i odadoše se Žuji, napose stoga što je i njihova Sveta Nogometna Vrsta zeznula nekoliko lijepih snova koje su bili sanjali. Neznanac Sa Sjevera ih je blago i uvjerljivo korio, prizivajući ih vjeri njihovih otaca i inkluzivnosti, ali oni zaprijetiše da će otrčati za Djevom Iz Sviniške Šume.

– Pa tko će vas tamo odvesti, braćo moja najdraža? – Upita Neznanac Sa Sjevera.

– Ne laži, Veleučeni – odgovoriše oni – mi znamo da ti najviše voliš onoga raspopa Marasa.

– Molim vas za barem zrnce političke zrelosti – dozirano se nasmiješi Neznanac Sa Sjevera – to je bila diplomatska šala. Očekivao sam da je on ne će shvatiti, ali mislio sam da vi sigurno jeste.

– Jesmo, jesmo – požuriše ga uvjeriti. – To je bilo jasno k’o dan, odma’, nu.

No, Neznanac Sa Sjevera nije bio zadovoljan njihovom idejom da slijede Plavu Djevu:

– Niste mi odgovorili: tko će vas voditi u Svinišku Šumu?

– Ima Mate motorolu, odnio je onom debelom Bezbožniku; nema u njoj više metanola.

– Motorola nije za orijentaciju u šumi.

– Ima Vojvoda Gromkoga Glasanja (Lijevanjski) đipijes, on će nas voditi – dahnuše oni uglas.

– Vojvoda Gromkoga Glasanja (Lijevanjski) ne može, jako je zauzet nekim administrativnim poslom – upade jedan dvostruki špijun Otvorenog Kraljevstva Udbenog zakrinkan kao civilna osoba iz militantne udruge za uživanje u činima koji se ne smiju izgovoriti.

– I kubure su mu prazne – dopuni ga jedan od prerušenih u Klaune Na Zadatku.

– Onda će nas voditi Sporogo(vo)reći Mudrac Sa Sabljom – kliknuše Napaćeni, Poniženi i Iskorijenjeni.

– Ih – nasmija se jedan prerušeni Klaun Na Zadatku – dok vam on opiše put, Djeva Iz Sviniške Šume će biti miljama daleko, možda već u bikiniju na plaži u Brelima.

– Što ćemo unda? – zdvojno uzdahnuše Napaćeni, Poniženi i Iskorijenjeni.

– Dođite meni, maleni – reče najneučenijim glasom kojim je mogao Neznanac Sa Sjevera.

Napaćenim, Poniženim i Iskorijenjenim se taj poziv učini bliskim, pa upitaše:

– A kud ćeš unda ti s nami?

– Idemo Markizu od Stiera u samostan, ispovjediti grijehe, izmoliti pokoru i Gospodina slaviti, sve kako inkluzivno propisuju braća iz najkršćanskijega europskoga grada, onoga na B.

– Nije valjda Beograd? – uskliknu panično jedan Napaćeni, Poniženi i Iskorijenjeni.

– Nemoj zajebavat, ne daj, Bože, da je taj; nego ti je to Brukseles – ljutnu se jedan drugi Napaćeni, Poniženi i Iskorijenjeni čiji je sin dvije godine studirao Politologiju u Padovi.

– A koja je razlika?

– Brukseles je puno sjevernije, brate moj nenaučeni.

Svi ušutješe.

– Bit će to dugačka misa, i još tiha – promrmlja za sebe Neznanac Sa Sjevera – ali mora se napraviti ono što se mora napraviti.

Magla se diže i oni složno krenuše na put. U početku je desno krilo malo posrtalo, a onda uhvati korak i zemlja zadrhta od njegove spremnosti i snage, pa zagrebačke frajle istrčaše da vide tko to tako bodro stupa.

– Gle, neke plaču – ljutnu se Knez Specijalac koji je stupao s desna Neznancu Sa Sjevera. – Koji im je vrag, mi ćemo se sigurno vratiti.

– Nije to baš tako jednostavno – otpovrnu Neznanac Sa Sjevera – najprije moramo čuti što će Markiz od Stiera poručiti u svojoj analitičkoj propovijedi.

– A što ako je još tužan pa je ne napiše? Što ako u samostanu ne bude toliko papira? Ili tinte?

– Nema veze – promrmlja više za sebe Neznanac Sa Sjevera – ako ne će on, ja ću. Najvažnije je biti umjeren i inkluzivan.

– Umjeren i inkluzivan – pomisli u sebi gorko Knez Specijalac – bojim se da će ovo za mene biti Križni put drugim sredstvima.

Matko Marušić
Hrvatski tjednik, 29. lipnja 2017., br. 666, str. 46-47.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save