(BITNO) Istanbulska konvencija – test zdravog razuma za hrvatske političare
Distinkcija između spola i rodne speficičnosti suprotstavlja tijelo neke osobe njezinoj društvenoj funkciji i zvanju
Udruga „U ime obitelji“ nedavno je medijima odaslala priopćenje u kojemu je upozorila na internetsko savjetovanje (stranica e-savjetovanje) s javnošću o nacrtu prijedloga Zakona o potvrđivanju tzv. Istanbulske konvencije.
Zainteresirana javnost prijedlog Zakona može komentirati do 3. kolovoza 2017. Istanbulskoj konvenciji Hrvatska je pristupila 2013., no da bi se konvencijske mjere započele implementirati potrebna je još i ratifikacija u Hrvatskom saboru. Nakon što Sabor ratificira konvenciju, ona će – prema čl. 141. Ustava RH – postati dio unutarnjega pravnog poretka s nadzakonskom pravnom snagom.
„Konvencija predstavlja prvi pravno obvezujući međunarodni instrument koji će služiti kao pravni okvir za zaštitu žena od svih oblika nasilja, sprečavanje, progon i uklanjanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji“, objašnjava važnost Konvencije Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
Elem, formalno gledano, cilj Kovencije zaštita je žena od svih oblika nasilja. Riječ je o nesumnjivo plemenitom cilju koji će poduprijeti svaki razuman čovjek. No, kako to obično biva, arhitekti kulture smrti plemenite ciljeve „zaštite ljudskih prava“ koriste za promicanje svojih protubožjih i protuljudskih ideologija. Tako se i putem navedene Konvencije, pod krinkom zaštite prava žena (ta tko će se protiviti zaštiti žena od nasilja?), u hrvatsko zakonodavstvo, kao i zakonodavstvo drugih potpisnica Konvencije, želi nametnuti tzv. gender (rodnu) ideologiju, koju će, s obzirom na obvezujući karakter ovoga dokumenta, kasnije morati provodi sve institucije u području zdravstva i obrazovanja.
U Konvenciji se, naime, kao jedan od ciljeva proklamira promicanje „rodne ravnopravnosti“, a u čl. 14. koristi se i sintagma o „nestereotipnim rodnim ulogama“. Jasno je, dakle, da se ovom Konvencijom kao dio međunarodno-pravno obvezujućeg instrumentarija zaštite ljudskih prava želi afirmirati jedna pseudoznanstvena teorija koja nema veze sa zdravim razumom.
Rodna ideologija – čedo kulturmarksizma i proizvod šezdesetosmaške revolucije
U čemu se sastoji bit rodne ideologije?
Prije svega, treba reći kako je rodna ideologija čedo kultur-marksizma i proizvod šezdesetosmaške ženske, seksualne i kulturne revolucije iza koje je stajala tzv. Frankfurtska škola koja je zastupala neomarksističku filozofiju (ne zaboravimo da Marx i Engels kao cilj komunizma jasno ističu ukidanje obitelji). Cilj navedene revolucije bio je potpuna, korijenita promjena obiteljske paradigme i svih tradicionalnih društvenih i kulturnih vrijednosti Zapada. A da je ta revolucija – protivno uvriježenom mišljenju – zapravo uspjela konstatirao je istaknuti član Frankfurtske škole Herbert Marcuse, koji je izjavio da su ideje iz 68. duboko prožele društveni korpus, do samoga establishmenta. Moralne implikacije pobjede ideja iz 68. dovele su ne samo do legalizacije homoseksualnih brakova i promicanja rodne ideologije, nego i do legalizacije zločina abortusa. Drugim riječima, te su ideje dovele do pobjede kulture smrti na Zapadu, pa nas ne treba čuditi današnja demografska slika europskih država.
U biti pseudoznanstvene rodne teorije, koja promiče antropologiju posve suprotnu kršćanstvu i čijim se rodonačelnikom vjerojatno može smatrati francusku filozofkinju Simone de Beauvoir (u knjizi „Drugi spol“ on tvrdi da se ženom ne rađa, nego postaje) tvrdnja je da je spol biološki zadan i nepromjenjiv, dok je rod društvena konstrukcija, nestabilna i nepromjenjiva, pa bi tako svatko mogao prema volji birati svoj rod. Tako je moguće, primjerice, prema spolu biti muškarac, a prema rodu žena.
Koliko je navedena teorija ozbiljna i znanstveno utemeljena znat će svatko tko nije lišen zdravog razuma.
Do sada u povijesti najsustavniji i najpromišljeniji udar na Božji poredak
Pravi cilj rodne ideologije zapravo je – ističe Marguerite A. Peeters u knjizi „Globalizacija zapadne kulturne revolucije“ – „razgradnja ženske i muške specifičnosti koje su upisane u antropološku konfiguraciju muškarca i žene, njihov jedinstveni identitet, žensku ili mušku narav, svaku antropološku datost, a napose ulogu žene kao majke i supruge. Distinkcija između spola i rodne speficičnosti suprotstavlja tijelo neke osobe njezinoj društvenoj funkciji i zvanju. Ona razbija ontološko jedinstvo osobe, koja tako biva na neki način odvojena od same sebe. Tijelo žene i njezina predispozicija za majčinstvo postaju neprijatelj protiv kojeg se treba boriti, realnost koju treba poricati. Majčinstvo postaje stereotip, koji treba razgraditi…“.
Zoran Vukman u briljantnoj knjizi „Bogoubojstvo Zapada“ ističe kako je gender ideologija „vjerovanje koje se institucionalizira kao znanstvena postavka i koja u metaforičkom smislu piše novu Knjigu Postanka ili Antigenezu, obrnutu priču o genezi čovjeka koja više nema utemeljenja u Bogu nego u vlastitim tezama. To je do sada u povijesti najsustavniji i najpromišljeniji udar na Božji poredak“. Ta ideologija prema Vukmanu predstavlja ulazak u „kod, šifru ljudskog postanka, u izvorište“ i pokušaj je „da se ta šifra iznova napiše, da se genotip čovjeka redefinira, njegovo antropološko, spolno i duhovno ustrojstvo, na djelu je stvaranje potpunog novoga čovjeka u povijesti, i nedvojbeno, jedna vrsta nadčovjeka – odnosno čovjeka koji sada nadilazi sebe tako što će nadići i spolno-rodnu uvjetovanost. (…) Da bi se provela u djelo takva agenda treba redefinirati tisućljeća ljudske baštine i iznova napisati Knjigu Postanka“.
Profesor kaznenog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Davor Derenčinović u razgovoru za „Glas Koncila“ ističe da se Konvenciji mogu uputiti brojni nomotehnički i sadržajni prigovori te dodaje da je sasvim pogrješno „pitanje uzroka nasilja u jednom društvu svesti na jedan zajednički nazivnik, primjerice na tzv. rodnu uvjetovanost. Teza o takvoj uvjetovanosti nasilja ne može se održati. Nasilje je multikauzalna pojava i postoji niz faktora koji ga uvjetuju – poput bioloških, antropoloških, socijalnih, socioloških, psiholoških. To znači da se ne može cjelokupni fenomen nasilja među bliskim osobama svesti na nazivnik tzv. rodne uvjetovanosti. Riječ je o simplifikaciji, nedovoljnom poznavanju etiologije koja se odnosi na uzroke nasilja u društvu“.
Odbijanje Istanbulske konvencije – nakon čijeg bi prihvaćanja bio pravno omogućen kazneni progon svih onih heretika koji bi, protiveći se regulama nove gender ideologije – demonstrirali privrženost zdravome razumu, nameće se kao imperativ svake vlasti koja drži do kršćanskih vrijednosti, ali i do već spomenutog zdravog razuma. A koliko je u aktualnoj vlasti stalo do kršćanstva i nadasve zdravog razuma vidjet ćemo u narednih nekoliko mjeseci.
