Nino Raspudić: Ljevičarska ‘istraga poturica’
Vrhunac bijesa fanatičnih titoista zbog skorašnje promjene imena najljepšeg zagrebačkog trga manifestirao se ovog tjedna kroz skandalozan istup Siniše Hajdaša Dončića, friškog potpredsjednika Sabora i tihog pretendenta na čelno mjesto SDP-a, piše Nino Raspudić za Večernji list.
Ogorčen na Zlatka Hasanbegovića, kojeg smatra glavnim krivcem za brisanje imena onoga koji nam je sve dao i bez kojeg ne bi bilo ničega, Hajdaš Dončić je važno izjavio:
“Poturice su uvijek bili veći Turci od samih Turaka. E, to vam je Hasanbegović.”
Da se ne radi o individualnom šovinističkom zastranjenju, već o široj pojavi koja nešto govori o dubinskom karakteru našeg ljevičarskog miljea potvrdio je i prigodan komentar prvog gospodina Siska, Darka Baničeka, supruga gradonačelnice Kristine Ikić Baniček.
Reagirajući na Facebook objavu glasnogovornika stranke Glas Ismara Avdagića kako takva izjava socijaldemokrata predstavlja novo poimanje dna u hrvatskoj politici. Baniček je Avdagića upitao smeta li mu izjava Hajdaša Dončića zato što je i sam poturica ili ga SDP-ovci nerviraju “po defaultu”.
Ljude za koje se pretpostavlja da su islamske vjeroispovijesti ili su bošnjačkog porijekla tako se u našim naprednim, tolerantnim, ljevičarskim krugovima danas ležerno naziva poturicama, što javno nije činio ni Radovan Karadžić devedesetih.
Zašto zagorska vedeta SDP-a naziva Hasanbegovića poturicom? Pa isključivo zato da ga uvrijedi i delegitimira. No pri tome promašuje na obje razine. Poturica je u narodnoj izreci onaj koji se odrekao svoje vjere i identiteta zbog probitka. Njegoš u Gorskom vijencu islamizaciju lokalnog stanovništva nakon turskog osvajanja Balkana sažeto karakterizira u desetercu “isturči se plahi i lakomi”. Dakle, nakon što su s drugog kontinenta došli osvajači druge vjere i nerazumljivog jezika, dio stanovništva osvojenih zemalja je prešao na novu, nepoznatu vjeru zbog kukavičluka i karijerizma. Dojučerašnji plahi i lakomi kršćani sigurno nisu preko noći naučili arapski da bi mogli razumjeti Kuran i prihvatiti ga intimno, već su se islamizirali, u početku očito samo formalno.
No kakve veze ima današnji musliman u Hrvatskoj s time i zašto bi, sve i da je tako, morao čkomiti pred Hajdaševom obranom jugoslavenskog diktatora?
Prvo, upitno je vodi li svaki musliman u BiH i Hrvatskoj porijeklo od lokalnih “poturčenih” kršćana ili je potomak doseljenika iz drugih dijelova Otomanskog carstva. Drugo, kad bi ta hipotetska “plahost i lakomost” dalekoga pretka nužno karakterno obilježavala svakog potomka davno bi se “poturice” odrekle i islamske vjere u kasnijim stoljećima i kontekstima u kojima im je bilo lakše prijeći (ili vratiti se) na katoličanstvo, primjerice za Austrougarske, ili pravoslavlje za kasnije srpske dominacije. Ili na vjeru titoističku za jugoslavenske. To Hasanbegovićevi bliži preci nisu učinili. Zvati stoga današnjeg muslimana, izražavao se on nacionalno kao Hrvat ili Bošnjak, poturicom, je promašeno i kao pokušaj uvrede besmisleno.
Hajdašev izraz “poturica” konotira i kako Hasanbegović nije pravi Hrvat. Ali kako može poklonik Josipa Broza Tita, koji se borio za Jugoslaviju i komunizam, što je negacija hrvatske države i demokracije, određivati svisoka mjeru hrvatstva antitotistu samo zato što je muslimanske vjere? Je li onda i onaj koji je, nakon nasilnog dolaska komunista na vlast prije sedamdeset godina, pristao uz novu “vjeru” i odrekao se kršćanske religije i tradicije u kojoj su živjele desetine generacije prije njega, prestao slaviti Božić i Uskrs, svojevrsna poturica, u ovom slučaju “potiturica”? Je li svatko tko se nakon dolaska komunista na vlast priklonio njihovoj vjeri mogao preko noći proučiti dijalektički materijalizam i osviješteno prihvatiti marksističko vjerovanje kao uvjerljivije od tisućugodišnje kršćanske civilizacije?
Ako pojam Turčin/musliman, zamijenimo s komunist/Jugoslaven je li i tu poturica gori od Turčina, a titoist veći staljinist od Staljina? Je li moguće da još i danas fanatično brane trg koji nosi naziv po jugoslavenskom diktatoru? Uza sve navedeno, Hajdaševo korištenje narodne poslovice “Poturica gori od Turčina” je i sadržajno potpuno promašeno, jer u kontekstu promjene imena Trga maršala Tita, Hasanbegović nije nikakva poturica, dakle netko tko bi iz interesa prešao na stranu vladajućih, kojima bi onda dokazivao posebnu revnost.
“Poturica gori od Turčina” u zagrebačkoj situaciji bi bio neki bivši komunist, titoist koji bi nakon dolaska antititoističke vlasti postao najveći progonitelj titoizma, žešći od Titovih žrtava.
Uvjetno je Hajdaš tu narodnu izreku mogao primijeniti, primjerice, na Zdravka Tomca koji je bio visoko pozicionirani komunistički funkcioner i titoist da bi kasnije evoluirao i postao žestoki antikomunist. Ili bi se s druge strane političkog spektra, “Poturica gori od Turčina” moglo reći za Dragu Pilsela, koji je od kamenovanja sinagoge i mladenačkog ustašovanja u Argentini nakon “obraćenja” postao jedan od glavnih utjerivača antifašizma u kosti ovog napaćenog naroda. Hasanbegović je, koliko je poznato, oduvijek antititoist, iz obitelji koja je antikomunistička, dakle nije konvertirao na antitotalitarizam.
Ono što u cijeloj priči zabrinjava jest da je tu primitivnu, šovinističku, promašenu izjavu potpredsjednika Sabora nije osudio nitko od dežurnih moralizatora s lijeve medijske scene, o nevladinim moralnim higijeničarima da i ne govorimo. Hasanbegović nije prvi put žrtva vrijeđanja na vjerskoj osnovi. Ante Tomić ga je u tekstu objavljenom lani u beogradskom Ninu nazvao “ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu Balijom”. Otkud on zna kako Hasanbegovića zovu potiho, iza leđa, nije jasno. Važno mu je bilo etiketirati ga kao “baliju”, kao i Hajdašu Dončiću nazvati ga “poturicom”.
Od ljudi koje lijevi bardovi nerijetko prozivaju kao hercegbosanske fašiste, a koji danas vode borbu za ravnopravnost Hrvata u BiH protiv bošnjačke majorizacije i unitarizma, dakle imaju stvarni politički problem s brojnijim muslimanima, nikada ni u najbezveznijem privatnom razgovoru nisam čuo izraze koji lijevi bardovi u Hrvatskoj koriste javno, na televiziji, na društvenim mrežama i u novinarskim tekstovima.
To dodatno svjedoči o štetnosti titoističkog kulta čiji sljedbenici iz pozicije antifašističkih pomazanika, moralno superiornih nadljudi sve druge koji dovedu u pitanje njihov kult etiketiraju kao fašiste, ustaše, nacionaliste, retarde, glupane, srednjovjekovne mračnjake, ognjištare, a po najnovijem, prigodno, i poturice.
Izvor: narod.hr/Večernji list
