Olujni hrvatski poučak
Poruka američkoga ministra obrane Jamesa Mattisa koji je svojedobno zapovijedao američkim mornaričkim ekspedicijskim snagama tijekom rata u Iraku te bio zapovjednik Središnjeg zapovjedništva Sjedinjenih Država i odgovoran za američke vojne operacije na Bliskom istoku, Sjeveroistočnoj Africi i Središnjoj Aziji nije samo laskavo priznanje Oluji jednoga političara, nego nakon temeljite raščlambe duboko promišljena ocjena vojnoga operativnog stručnjaka koji je i sam na terenu vodio vojne operacije
Briljantna i munjevita hrvatska vojnoredarstvena operacija Oluja, kojom su, kao krunom svih hrvatskih pobjeda, od srpske okupacije oslobođena hrvatska državna područja ni danas, 22 godine poslije svršetka ne prestaje izazivati divljenje vojnih stručnjaka i političara, prijatelja i neprijatelja. Hrvatska je tom olujnom pobjedom izišla na svoje državne granice, stvorila preduvjete za mirni povratak Podunavlja u svoj državnopravni sustav te napokon počela disati punim plućima.
U bliskom okruženju hrvatska je Oluja stvorila preduvjete za kraj krvavoga rata i potpisivanje mirovnoga sporazuma o Bosni i Hercegovini, a neposredno nakon ulaska Hrvatske vojske u kraljevski grad Knin svojim je pobjedničkim operacijama oslobodila i dijelove BiH koji su mirovnim sporazumom ušli u sklop tadašnje muslimansko-hrvatske Federacije.
Olujom je slomljena kralješnica velikosrpske politike što je omogućilo smanjen pritisak Beograda na Makedoniju, a kosovskim Albancima preduvjete da se državno emancipiraju od srbijanske vlasti. Zahvaljujući blagodatima Oluje desetljeće kasnije ispod vlasti Beograda iščupat će se i Crna Gora, a crnogorski narod će obnoviti svoju državnost koju im je Srbija oduzela 1918. godine.
Oluja je, doduše na neizravan način, omogućila ubrzanje pregovora Europske unije i tranzicijskih zemalja, što je rezultiralo mirnim proširenjem EU-a i NATO saveza.
Dok je Bruxelles koristio blagodati Oluje, a oni su se sastojali u smanjenju pa i otklonu strahu od ruske protimbe širenju zapadnoga utjecaja na istok, hrvatsku je pobjedničku operaciju stavio i na međunarodnopravnu provjeru, koja je, unatoč teškim klevetama i optužbama, oslobađajućom presudom hrvatskim generalima Gotovini i Markaču izišla, kao ni jedna dosad vojnička pobjeda još snažnijom, čišćom i moralno čvršćom.
Sama pak organizacija i izvedba vojnoredarstvene operacije Oluja na strateškoj, operativnoj i taktičkoj razini kojom je neprijatelj dalekosežno poražen ovih je dana dobila priznanje iz usta američkoga ministra obrane Jamesa Mattisa koji je ocijenio kako „proučavajući vojnu operaciju Oluju, moram istaknuti kako je ona izmijenila tijek povijesti i danas se o njoj uči u američkim vojnim školama kao primjeru dobro pripremljene i izvršene vojne operacije.“
Ovakva poruka američkoga ministra obrane koji je svojedobno zapovijedao američkim ekspedicijskim mornaričkim snagama tijekom rata u Iraku, bio i zapovjednik Središnjeg zapovjedništva Sjedinjenih Država te odgovoran za američke vojne operacije na Bliskom istoku, Sjeveroistočnoj Africi i Središnjoj Aziji nije samo laskavo priznanje jednoga političara, nego nakon temeljite raščlambe duboko promišljena ocjena operativnoga stručnjaka koji je i sam na terenu vodio vojne operacije.
Na svojevrstan način pohvalu hrvatskoj Oluji izrekao je i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić tijekom svoga boravka u Washingtonu izrazivši, kao politički predstavnik poražene agresorske strane, žaljenje zbog Mattisove ocjene Oluje, kojom je ne samo poražen dva stoljeća izgrađivan mit o velikoj Srbiji, nego i sama politika velike Srbije.
Uostalom, ono što nije uspjelo Europskoj uniji pa ni Haaškom tribunalu, uspjelo je hrvatskoj olujnoj vojsci!
Oluja naravno i danas ima svoju političku protežnost jer je ona bit hrvatske strategije, a kako su aktualizirani sukobi strategija na širem području srednje i jugoistočne Europe razvidno je u borbi za prvenstvo nad plinskim putovima.
Nasuprot američkoj strategiji, koja se razvija kao protuteža europskoj ovisnosti o ruskom plinu, a okuplja države u sklopu hrvatsko-poljske Inicijative triju mora, njemačka je kancelarka Angela Merkel pod plaštem Bruxellesa potaknula inicijativu za restauracijom bivše Jugoslavije, koju je nedavno promovirao srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić.
U sklop ove zajednice zemalja, čiju bi zajedničku prometnu i energetsku infrastrukturu financirala EU spadale bi: BiH, Srbija, Makedonija, Kosovo, Albanija i Crna Gora.
Ovakva bi balkanska unija, a uz EU podupiru je Rusija i Turska, bila područje u kojem se konzervira rusko-osmanski utjecaj. Energetska joj je podloga turski tok, koji bi preko Bugarske i Srbije završavao u srednjoj Europi.
Tako bi inat, što ga gospođa Merkel tjera prema Americi, mogao, osim plina, Europi donijeti dalekosežne nevolje. Ne samo u vidu raspoređivanja ruskoga oružja kao protuteže NATO savezu, nego i dugotrajnu džihadističku prijetnju, koja se pod Erdoganovim islamističkim preporodom već sad osjeća na području Bosne i Hercegovine.
Ravnoteža snaga koju je svojedobno uspostavila hrvatska vojnoredarstvena operacija Oluja dobar je primjer i danas za njezinu političku dimenziju. U sklopu te dimenzije i hrvatski narod u BiH ima svoje posebno mjesto, a naročito njegov prostor kao teritorijalni pojas u neposrednom zaleđu hrvatske obale.
Ivan Svićušić/hrsvijet.net
