Istinita priča koju sam nedavno čuo, ide otprilike ovako. Devetogodišnji dječak vratio se iz škole s kratkom pričom od domovinskom ratu. Tog dana nastavnica je spomenula dvojicu poginulih branitelja koji su bili prve žrtve u njihovom kraju. Stradali su od raketnog napada aviona Mig-21 jugovojske. Kad je čuo što mu sin priča otac je osjetio potrebu da mu kaže neku svoju istinu o tom događaju. Rekao mu je kako su ti ljudi ubijeni jer su bili pijanci pa su tako puškama gađali avion a on im je naravno uzvratio i zato su razneseni, zbog gluposti i alkoholizma i ne treba ih veličati, ukratko, to su bili dva jebivjetra a ne heroji.

Jedan drugi čovjek je u kavani rekao svome prijatelju kako je general Ante Gotovina ustvari kukavica koji se više puta prepao prilikom oružanih bitaka, a svoju priču je završio legendarnom uzrečicom Ma ko ga jebe!
Najtužnije je od svega to što obojica ovih ljudi nisu neki jugo-nostalgičari već umirovljeni pripadnici hrvatskih oružanih snaga s višegodišnjim ratnim stažem. Jesu li ili nisu Slavek i Ivek bili pijani te da li je veteran legije stranaca, profesionalni ratnik i domoljub, Ante Gotovina, ikada upoznao strah uopće nije bitno za samu priču o borbi za hrvatsku slobodu. Poanta svega koju danas svi zaboravljaju ili prešućuju je u tome da je naš narod golemom većinom izrazio svoju volju za nezavisnošću na referendumu te da su avioni, koji su ubijali Iveke i Slaveke, raketirali bolnice, bombardirali civilne ciljeve u Hrvatskoj a ne u Srbiji, kao i da je Gotovina napustio udoban život kako bi od nezrelih mladića stvorio silu, koja će nas spasiti od uništenja i na kraju osloboditi.
Kako je uopće došlo do relativizacije svega onog što se zbivalo na ovim prostorima prije dvadesetak i više godina je pitanje koje zahtijeva dulju analizu, ali i povratak u dalju prošlost. Jer tamo je nastala zmija koja šišti u hrvatskim njedrima.

Bivši predsjednik Josipović je prvi u javnost pustio svoju maštovitu metaforu biblijske zvučnosti u kojoj opisuje ustašku zmiju u njedrima. Po Josipoviću, ta zmija nije mrtva nego se, kao i svaka zmija, samo pokvareno prikrila jer čeka pravi trenutak da napadne svoju žrtvu. Kako u Hrvatskoj nema ustaša ni ustaških stranaka, već tek 0,1% pučanstva gaji simpatije prema zločincima poput Ante Pavelića, mogli bi se upitati, gdje se onda nalazi ta Josipovićeva zmija. Predsjednikova metafora ilustrira već dugo poznatu tezu o genocidnosti hrvatskog naroda, o njihovoj prijetvornosti, te se tako samo nadovezuje na slične izjave nekih književnika, novinara, profesionalnih boraca za ljudska prava i dokazanih udbaša, koji već više od deset godina troše veliku energiju kako bi zbunjenim Hrvatima objasnili tko su, te kakvi mogu preko noći postati, ako nisu svjesni onoga što su nekada bili: Bili ste ustaše, klali ste i ubijali, te ako toga stalno niste svjesni, te ne nosite teret kolektivne krivnje, ponovno ćete se povampiriti, zato glave dolje i jezik za zube!
Smatram da se trebamo jednom zauvijek odmaknuti od prošlosti i gledati u budućnost, no budući da nas stalno vuku u blato povijesne sramote s kojim nismo imali niti želimo imati kao narod bilo kakve veze, osjećam potrebu da samome sebi i svakome tko to želi čitati ili o tome promisliti kažem ponešto o uzrocima i posljedicama, o teroru i reakciji, ali i o mitološkoj genezi sukoba na Balkanu.

Ustaški pokret je nastao kao odgovor na velikosrpski teror nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji. On nikada nije bio dio državnotvorne misli i nije se rodio kao ideologija o odnosu Hrvata prema drugim narodima i narodnostima već isključivo kao radikalna reakcija na ubijanje, pljačku i porobljavanje inspirirane srpskom hegemonističkom ideologijom pod krinkom Jugoslavije. Srbi, (naravno ne svi) unutar Kraljevine Jugoslavije, nisu vršili represiju samo prema Hrvatima, već su masakrirali i silom podjarmljivali i uništavali i Albance i Turke i Muslimane, uglavnom sve osim Crnogoraca, koje su smatrali, kao i danas uostalom, čistim Srbima. U jesen 1924. godine jedan crnogorski poglavar bio je ubijen iz zasjede. Nije se znalo tko ga je ubio (kasnije se ustanovilo da su ga ubili suparnički poglavari), ali osvetnički napad je izveden i oko tri stotine i pedeset muslimana je ubijeno. U to doba nije bilo rata, pa čak ni manjih oružanih sukoba. Napadnuti muslimani su bili nenaoružani. U knjizi Milovana Đilasa, autor opisuje ovaj masakr, u kojem je sudjelovao i njegov otac. “Nakon što su ti zarobljenici u Šahovićima bili pokošeni, jedan od naših seljana, Sekula, išao je od leša do leša i prerezao tetive na njihovim petama. Tako se radi u selima s volovima nakon što su srušeni udarcem sjekire, da se ne bi podigli ako bi oživjeli. Neki od onih koji su premetali džepove mrtvih našli su kocke šećera natopljene krvlju i pojeli ih. Nejaka djeca čupana su iz ruku njihovih majki i sestara i zaklana pred njihovim očima. “

Slični masakri, povremeno su provođeni i nad hrvatskim življem, seljanima koji su odbijali pristati na pljačku svoje zemlje, a hrvatski političari, poput Stjepana Radića i mnogih drugih, po svome svjetonazoru, umjerenjaci, skloni kompromisima, s težnjom samo i isključivo za kakvom takvom ravnopravnošću, likvidirani su mecima, ili u mraku prebijani do smrti.
Iz tog zla, ili zbog njega, nastao je ustaški pokret od stotinjak muškaraca u travnju 1941. u Zagrebe, pokret koji bez fašističke Italije i nacističke Njemačke ne bi izdržao ni deset dana na vlasti. Ono što je ustaška vlast činila, velika je sramota ovoga naroda, no kada se sagleda naša povijest Hrvata onda se može otvoreno reći kako je u pitanju anomalija, nesvakidašnja pojava u tisućljetnom putu jednog naroda, koji je i u doba mira i u doba rata, poštovao druge narode, pa čak i svoje neprijatelje. Hrvatska književnost, od Gundulića, Kačića, Zrinskog i drugih u svojim opisima ratova s Turcima, nudi za to vrijeme jedno potpuno neuobičajeno poštovanje tuđih žrtava i razumijevanje tragedije rata.

S druge strane, srpska i crnogorska književna misao, od Gorskog Vijenca Njegoša, do Vuka Karadžića, uzdiže kasapljenje i ponižavanje tijela poginulih neprijatelja, slaveći klanje i ubijanje kao uzvišeni čin i svetu dužnost svakog Srbina. Osnovna ideja (mnogih ali ne naravno i svih) Srba je u tome da su oni prisiljeni ratovati i širiti svoj životni prostor, kako bi se obranili od drugih. Od cara Dušana Silnog do Slobodana Miloševića, Srbi su objašnjavali svoju agresiju kao čin samoobrane i ova doktrina preventivnog napada i etničkog čišćenja koja se svodi na ono poznato, bolje mi nego oni, postala je glavna smjernica ne samo srpske vanjske politike, već, što je mnogo opasnije, i njihove kulture, književnosti i umjetnosti ali i religije.

O svemu tome su napisane mnoge knjige, i postoje brojni argumenti koji to dokazuju no to ne znači, niti može značiti, da su Srbi najveći ili jedini krivci prošlih i budućih ratova na ovim prostorima. Ne treba zaboraviti njihove zapadne sponzore, poput Engleza, na primjer, koji su ih u tome otvoreno podržavali. Onome tko želi znati istinu, ona je dostupna, stoga upućujem čitaoca u knjižnicu, a sam krećem, u daljnju potragu za onom prokletom zmijom.

Naš bivši državni poglavar i kompozitor revizije bliže i dalje povjesti Ivo Josipović uistinu je uspio nešto nabosti oko te zmije, samo zmija nije ustaška, ali je isto tako opasna. Zmija se zaista uvukla u dušu hrvatskog čovjeka, ugrizla ga za srce i oduzela mu dar govora. Od svih hrvatskih slabosti postoji jedna koja se ne mijenja – poznata hrvatska šutnja. O njoj se malo toga uopće novog može reći. Danas je legendarna hrvatska šutnja apsurdnija no ikada jer imamo svoju državu i nitko nam ne zabranjuje a ni ne može zabraniti da govorimo. Stoga ovaj čudni muk mogu pripisati jedino nekom refleksivnom instinktu koji su utkao u biće Hrvata. Spasi nas Bože ako je zaista tako.

Svjedoci smo potpune dekonstektualizacije rata od 1991.-1995. u kojem su pojedinačni obrambeni zločini izjednačeni s fašističkom agresijom i etničkim čišćenjem koje je provodila Srbija. Kako je moguće da smo kao narod koji je izborio slobodu, nakon što smo skoro pola stoljeća u Titovoj Jugoslaviji bili krivi jer smo Hrvati, znači potomci ustaša, opet prisiljeni nositi breme grijeha prošlosti kojima se pridodaju novi, onaj najveći, da smo se drznuli osnovati vlastitu državu. Istodobno većina agresorskog naroda, uz potporu službene politike, rehablilitira četništvo i velikosrpski fašizam, negira Srebrenicu, opsadu Sarajeva, silovanje tisuće žena i više od 3500 ubijene djece, samo u Sarajevu, druga mjesta da i ne spominjemo.?

Kako je to moguće? Čini se da jest, jer, eto, upravo se to zbiva. Možemo optuživati strane sile koje nas ne vole, domaće izdajnike i udbaše, komuniste, jugokomuniste, hrvatske mazohisto-rasiste (to su Hrvati koji mrze svoju naciju i samog sebe zbog svoje pripadnosti toj naciji) , no da bi pronašli prave krivce moramo se pogledati u ogledalo.
Mi Hrvati smo dopustili toj zmiji koja živi u ovome narodu stoljećima da nas ponovno ugrize i paralizira, da zbog njenog otrova zanijemimo. Jedno vrijeme branitelji su dizali svoj glas no kada su vidjeli da ih prikazuju u crnim majicama, kao fašiste, da im pakiraju, da ih međusobno svađaju, te da ih ucjenjuju budućim europskim prosperitetom nacije odlučili su ušutjeti. Imaju li pravo šutjeti ili imaju obavezu reći istinu? Tko će znati istinu kad i oni umru?

Hrvati mazohisto-rasisti i staljinisti ih bacaju na marginu, maltretiraju svekoliku javnost s antifašizmom a ja se pitam je li vrhunac tog hrvatskog antifašizma likvidiranje i klanje Hrvata na križnom putu, ili je to možda ipak zaustavljanje srpskog fašizma 1991. godine? Zar nisu ti naši dečki, u tenisicama, većinom s lako-pješadijskim oružjem u rukama, istinski heroji našeg antifašizma? Zar nije taj antifašizam dosegao svoj vrhunac upravo u domovinskom ratu?

Krajnje je vrijeme, da se otarasimo te zmije, da skinemo ljepljivu traku s usana i da iznesemo punu istinu. Postali smo zemlja nijemih junaka. Heroji su se povukli u tišinu, a narod na sve ovo mlako odmahuje rukom. Radikalizam nastaje iz neznanja, namjernog ili slučajnog, u konačnici, to i nije bitno. Politika koja se provodi u Hrvatskoj, zapravo ima radikalan karakter, namjera joj je revizija povijesti, dehumanizacija i denacionalizaciju Hrvatske. U konačnici meta je i sama Hrvatska. Ovog puta bez topova ali polako i sigurno uz siktanje izdajničke hrvatske zmije u njedrima – hrvatske šutnje.

Dokad? Je li već kasno? Možda i nije. Ali toliko dugo dok vlada hrvatska šutnja ni Hrvatska nije što nam je u srcu. Ma koliko mi šutjeli o tome.

Autor: Marin Vlahović/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save