Srbija će u budućnosti i dalje govoriti o Stepincu kao ustaškom zločincu!
Mješovita komisija hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca poslala je u četvrtak zajedničko priopćenje o zadnjem sastanku. Ustvrdili su da dvije strane imaju dva različita mišljenja o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu. O zaključcima ove komisije za Direktno govorio je istaknuti poznavatelj Vatikana i kolumnist Darko Pavičić.
Prenosimo njegovo razmišljanje:
Možete li pojasniti što znači zaključak Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka koji glasi: “Došlo se do zaključka da su različiti događaji, nastupi, spisi, šutnja i stajališta još uvijek predmet različitih tumačenja. U slučaju kardinala Stepinca tumačenja koja su pretežito davali katolički Hrvati i pravoslavni Srbi ostaju i dalje različita.”
Ova formulacija govori o tome da je svaka strana došla sa svojim stajalištima o kardinalu Stepincu i da ih je zadržala. Odnosno, bez uvijanja, za katolike i Hrvate Stepinac je svetac, a za pravoslavce, tj. Srbe “ustaški vikar”. Tu se nije nije dogodio nikakav pomak u stavovima. Ni milimetar! Dakle, u budućnosti i dalje možemo očekivati da će se iz Beograda o Stepincu govoriti isključivo kao zločincu koji je podržavao Pavelića i NDH, progon Srba i Židova te da nije učinio dovoljno na njihovu spašavanju. Čak i nakon što Stepinac bude kanoniziran.
U Katoličkoj crkvi, kada je papa Franjo osnovao komisiju, postojala je izvjesna bojazan da će iz Beograda doći neki novi, dosad neviđeni dokumenti o Stepincu, koji će potkrijepiti te njihove stavove. No, do toga nije došlo. Plasirani su dokumenti koji su nastali u Jugoslaviji, a koji su bili podloga za montirani proces kardinalu Stepincu. Predsjednik komisije o. Ardura stalno je ponavlja: “Dokumenti, dokumenti…” I kada se na kraju ti dokumenti nisu podastrli, došlo se do ovakve formulacije koju spominjete, a iz koje se iščitava ono što sam vam rekao – svatko ostaje na svojoj dosadašnjoj poziciji.
Od početka rada Komisije članovi su bili svjesni da je postupak kanonizacije kardinala Stepinca u isključivoj mjerodavnosti Pape. Priznaju također da svaka Crkva ima vlastite kriterije za postupak kanonizacije. Što to prema Vašem mišljenju znači?
To znači da se ipak poštivala istina. Odnosno, SPC je, na neki način, morao priznati da je intervenirao i “uletio” u tuđe dvorište. Svi su se, naime, otpočetka pitali kako je moguće da jedna Crkva prosuđuje o svecima druge Crkve?! I u samoj SPC to se moglo čuti, tj. rečeno je kako je Stepinac svetac Katoličke crkve i da što SPC ima s tim… Ona to može prihvatiti ili ne, baš kao što Katolička crkva može prihvatiti ili ne prihvatiti činjenicu da je ili da će SPC nekoga proglasiti svetim iz svojih redova.
No, kako se radi o politici i kako je diplomacija došla do izražaja, ovakav razvoj situacije olakšat će i samome papi Franji dovršetak procesa kanonizacije kardinala Stepinca. Očito je, naime, da je papa Franjo čovjek dijaloga i da je bio spreman razgovarati i o tako bolnom pitanju kao što je kardinal Stepinac. Znao je papa Franjo koliko to boli katolike u Hrvatskoj, ali je ipak, u svome stilu, otišao “na marginu”, odnosno nije ostao u sebi, u svome egu, u svome središtu, nego je otišao na vlastitu marginu, na granicu vlastitih stavova i stavova i uvjerenja svojih vjernika, ne kako preispitivao te svoje stavove, nego kako bi drugome i različitome pomogao da mu se približi. Da ga bolje upozna. I to se dogodilo u ovih godinu dana. Čak mi se čini da se stvorila dobra i srdačna atmosfera između episkopata Katoličke crkve i episkopata SPC-a, koja bi na nekim drugim poljima, npr. nove evangelizacije, jednoga dana mogla dati plodove. Bit će to Stepinčevi plodovi…
Papa Franjo unio je u utorak jednu od najznačajnijih promjena posljednjih stoljeća u proceduri proglašenja svecima Katoličke crkve dodavši novu kategoriju za ljude koji su dali svoje živote kako bi spasili druge. Je li to u povezanosti s kanonizacijom bl. Stepinca budući da imamo na umu Stepinčevo pomaganje Židovima, pravoslavnima, Hrvatima, komunistima i Romima za vrijeme NDH?
I jest i nije. Odnosno, kada je to objavljeno, svi su pomislili na Maksimilijana Kolbea. Egoizam je kuga današnjice. Učiniti nešto dobro za drugoga, nepoznatoga, malenoga, odbačenoga je sablazan. Gleda se samo sebe, svoj uspjeh, probitak, poziciju… Tako se odgajaju djeca od prvih razreda škole, pa nadalje. Papa vidi promjene koje se događaju u svijetu. Zato otvara svoje srce i vrata migrantima iz Afrike i s Bliskog Istoka, iz Sirije, pa me ne bi začudilo da netko tko je “dao svoj život” spašavajući takve ljude, te migrante, jednoga dana bude blaženik ili svetac Katoličke crkve.
Izvor: direktno.hr
