STJEPAN ŠTERC: Vrijeme prosječnosti i zarobljenih misli prošlosti
Postoji li drukčija istina o Hrvatskoj i tko tu drukčiju istinu želi u Hrvatskoj danas promovirati? Samo oni koji nisu nikad takav rezultat željeli, za njega se zalagali, borili i stradavali i koji u osnovi nisu nikad identitetski pripadali hrvatskom načinu života u ‘hrvatskim zemljama’
Razumljivo je, kažu prijatelji mudrosti, spoznati i ne osjetiti silu koja nas stalno u prostorno-vremenskom kontinuumu usmjerava u budućnost, ali je potpuno nerazumljivo primjenjivati istu tu silu u suprotnom smjeru, u pojašnjavanju budućnosti i na njoj graditi ostanak, opstanak i stabilnost suvremene Hrvatske. I kad se već kreće prema prošlim vremenima, valja slijediti logiku vraćanja i ne preskakati razdoblja samo zato što njima ne pripada naša/vaša politička usmjerenost, u pravilu utemeljena na osrednjosti po nizu pokazatelja: obrazovanosti, pismenosti, spoznaji, znanstvenoj logici, istraživačkoj snazi, dosad napisanom i izgovorenom, itd. Kako bismo došli do velikih povijesnih prijepora i uopće o njima razumno raspravljali, moramo se na tom putu povratka zaustaviti na prijelomnim devedesetim. Zašto?
Dvije hrvatske istine
Zato što su se tada dogodile najveće društvene, gospodarske, teritorijalne i političke promjene na hrvatskom i širem regionalnom prostoru u dramatičnim ratnim okolnostima, koje još uvijek nismo do kraja postavili na hrvatsku identitetsku, obrazovnu, znanstvenu, političku i svaku drugu razinu. Kakav je problem na svim tim spomenutim razinama, u vrlo jednostavnoj formi stvari, postaviti u okvire kako bi ih postavila svaka iole razvijenija zemlja u svijetu i s time se ponosila unutar svojih granica, a još više prema vanjskim mjerilima kroz svoju diplomaciju? Komu treba više dokazivati kako je početkom devedesetih Hrvatska napadnuta iznutra i izvana, kako je agresija na Hrvatsku izvršena sa srbijanske strane, kako je to bio prvi put u dugoj povijesti odnosa pravi ratni sukob dviju vojski (po osnovnim definicijama vojski i rata), kako su u tom sukobu istodobno srušeni i komunizam i bivša zajednica i u konačnici – kako je Hrvatska, nakon silnih stradanja, iz svega izašla kao ratni pobjednik s dostojanstvom prema sebi i poraženima. Postoji li drukčija istina i tko tu drukčiju istinu želi u Hrvatskoj danas promovirati? Samo oni koji nisu nikad takav rezultat željeli, za njega se zalagali, borili i stradavali i koji u osnovi nisu nikad identitetski pripadali hrvatskom načinu života u „hrvatskim zemljama”, kako ih idealistički naziva veliki Pilar.
Zašto je danas, nakon toliko godina iza oslobađanja zemlje, sve navedeno, inače vrlo jasno i eksplicitno nabrojeno, prihvaćeno i potvrđeno, toliko upitno da svjesno preskačemo logičan slijed povratka u prošlost i u tom preskakanju najponosnije hrvatsko razdoblje olako zamjenjujemo nekim drugim, daljim i za Hrvatsku manje značajnim? Zašto o svemu tome naša djeca i studenti ne uče u školama i na fakultetima, umjesto što uglavnom iz iskrivljenih i programiranih političkih, partijskih, osrednjih eksplikacija stvaraju mišljenja? Kako bi Amerika proslavljala svoju najveću ratnu pobjedu u povijesti i bi li se npr. ustručavala svoje trgove i ulice nazivati imenima američke ratne pobjede? Umjesto ranijih povijesnih osoba za koje su, eto, i u toj razvijenoj i demokratskoj Europi, eksplicitno dokazali kako se radi o represivnim sustavima koje treba što prije zaboraviti, a ne se njima vraćati u suvremeno razdoblje. Zašto se mi ustručavamo i uporno vraćamo?
Beskrajni kompromisi i trgovine
Zato što nikad nismo nakon ratnih pobjeda 1995. godine, imali čvrstu i odlučnu Vladu koja bi sve to stručno, znanstveno, politički i u interesu zadržavanja hrvatskog dostojanstva – postavila. Beskrajni kompromisi i trgovine, čak i s onima koji su početkom devedesetih izravno svojim izjavama i postupanjima sudjelovali u destrukciji Hrvatske, učinili su sve hrvatske postolujne vlade razvodnjavajućim faktorom hrvatske homogenosti. Kome bi uopće bio potreban povratak u ranija razdoblja, da smo barem ovo pobjedničko, vrijednosno i kriterijski postavili sukladno objektivnim događanjima, od početka napada na Hrvatsku, pa do njezinog oslobađanja od agresije? Negiranje svega toga što se početkom devedesetih dogodilo Hrvatskoj, čini iskorak prema neželjenoj prošlosti bržim i jednostavnijim, a način upravljanja Hrvatskom postaje, vjerojatno, i najveći problem suvremene Hrvatske, još tamo od olujnih vremena.
Vratimo se još malo Americi, konkretnije SAD-u u poslijevijetnamska vremena i političkom obrascu koji se provodio, a po kojem je malo tko mogao postati važna politička osoba, a da nije prije toga u uniformi američke vojske branio američke strateške interese u dalekom Vijetnamu. Braneći, pak, najvrednije ljudsko pravo u Hrvatskoj za vrijeme agresije, pravo na život, izgubili ste u kasnijem razdoblju bilo kakvo pravo sudjelovanja u društvenim i političkim procesima, pa čak velikim dijelom i pravo daljnjeg profesionalnog nošenja odore Hrvatske vojske. Generalno. Zar ne bi najnormalnije bilo da je društvenim i političkim procesima nakon oslobađanja Hrvatske nastavila upravljati hrvatskoj najlojalnija populacija, koja je svoju lojalnost potvrđivala upravo na najtežim primjerima prilikom obrane zemlje? Naravno, selektirana prema univerzalnim kriterijima obrazovanosti, sposobnosti, odgovornosti i identitetskoj lojalnosti. Bilo bi, u Americi i vjerojatno u svim drugim razvijenim i demokratskim zemljama koje su svoju zemlju oslobodile od agresije i omogućile napadnutoj populaciji izlazak iz nerazvijenosti, političke i vojne okupiranosti i čvrstog zagrljaja totalitarnog sustava, na način kako su to npr. napravile Češka i Slovačka.
Poništavanje ratnog idealizma
Za razliku od njih u Hrvatskoj se još uvijek gradira razina totalitarnosti, preskaču se povijesna razdoblja i ne usudi se totalitarizmima prići po povijesnom slijedu unazad. Zarobljeni nasljednim preuzimanjem upravljanja Hrvatskom, usporavamo korak, gubimo vlastito stanovništvo, razaramo društveni vrijednosni sustav i činimo budućnost Hrvatske za mlade koji dolaze – sve manje prihvatljivom u samoj Hrvatskoj.
Vratimo se ponovno malo na naslovljenu problematiku osrednjosti koja nas je i dovela do sumnji o svemu što se događalo početkom devedesetih, s današnjih pogleda i političkih pojašnjenja, uglavnom lišenih analitičkog, znanstvenog, logičkog, objektivnog i sudioničkog iskustva kod velikog broja osoba sa suvremene javno-političke scene. Zapravo je nevjerojatna bila razina poništavanja idealizma iz ratnog razdoblja i to prvenstveno postupanjem i objašnjavanjem bezkriterijskih poslijeratnih i današnjih kadrova, banaliziranjem stvarnih događanja, uvođenjem društvenog okruženja u kojem su sustavni kriteriji po općim i univerzalnim obrascima kojima se služe druge zemlje izostali i dovođenjem u pitanje apsolutno svog temelja na kojem je stvarana Hrvatska. Gotovi bismo mogli konstatirati kako su zamijenjene uloge aktera s različitih strana i Hrvatska je pritom vođena dominantno smjerom, u kojem su jasno definirani i postavljeni nacionalni interesi bili – neprepoznatljivi.
Polaganje novog tereta krivnje na Hrvatsku moglo se i očekivati, mogli smo čak to i naslutiti kroz kadrovska stranačko/partijska rješenja (novi-stari hrvatski kadrovi, nasljedni izbori pojedinaca, stranačka isključivost, izbor totalitarne lojalnosti umjesto širine, itd.); sve smo to mogli izbjeći s ljudima osnovne hrvatske lojalnosti i u konačnici protiv toga se Hrvatska nije mogla boriti osrednjošću svojih novovalnih poslijeratnih kadrova. Prevladavajuće stranačke isključivosti i pokornosti, u kojima se svaki glas razuma treba smatrati neprijateljskim.
Međutim, ipak postoji nešto što nije moguće izbjeći, prešutjeti, zanemariti, izostaviti iz projekcija budućnosti i korelacija s gospodarskim i ukupnim razvojem Hrvatske. Demografsku problematiku, nestajanje Hrvatske i plansku revitalizaciju hrvatske populacije, bez obzira koliko smo tome skloni ili neskloni i što mislimo koliko to utječe na stabilnost zemlje u čijoj 26. godišnjici smatramo kako smo postigle sve nacionalne ciljeve.
Katastrofične demografske procjene
Nema, gospodo, nacionalnih ciljeva u kojima se Hrvatska demografski prazni, ne trebaju nam nikakve obrazovne reforme u kojima se broj djece smanjuje brzinom vala na buri, nema nacionalne strategije u kojoj je demografska revitalizacija zemlje usputna i manje važna od broja tenkova i aviona, nema stabilnosti kada su nam svi demografski pokazatelji i trendovi negativni, nema ni gospodarskog razvoja uz te uvjete, nema hrvatske unutrašnje snage dok blokiramo i ovršujemo vlastito stanovništvo u interesu drugih, na način na koji to ne radi niti jedna zemlja EU-a, nema uspona bez najboljih… nema ničeg važnijeg od opstanka hrvatske populacije. Jednostavno nema, koliko god to netko osporavao, jer to je objektivno ključno pitanje i domovinske sigurnosti i razvoja i opstanka. Uostalom, zar nas na to ne upozoravaju i iz UN-a?
1. Gotovo su svi portali ovih dana prenijeli katastrofične demografske projekcije UN-a za Hrvatsku do 2050. godine. „Prema UN-ovim podacima, Hrvatska sada ima 4,189.000 stanovnika. Demografske projekcije stručnjaka UN-a pokazuju da će se broj stanovnika naše zemlje već 2030. smanjiti na 3,960.000, a sredinu stoljeća dočekat ćemo s 3,461.000 stanovnika, što znači da će do 2050. broj stanovnika Hrvatske pasti ispod 3,5 milijuna. To znači da će se broj stanovnika Hrvatske u odnosu na ovu godinu smanjiti za 17,4 posto” (Jutarnji list, 26. lipnja 2017. u 09:55, Zagreb).
2. Pogledajmo samo naslove! „Mračne demografske projekcije UN-a za Hrvatsku, a zapravo situacija je još gora” (Hrvatska danas), „”Hrvatska na korak do demografske katastrofe”, (REPUBLIKA.eu), „Alarmantne prognoze Ujedinjenih naroda” (Jutarnji list), „UN najavio demografski kolaps”, (Slobodna Dalmacija), „Prognoze UN-a: Hrvatskoj prijeti demografski kolaps”, (N1), „Alarmantna prognoza UN-a: Hrvatskoj prijeti demografski kolaps”, (tportal.hr), itd. itd. Svi su redom prenijeli projekcije velikih stručnjaka UN-a po kojima nam slijedi katastrofa i sve su temeljene na ukupnom broju stanovnika Hrvatske od 4,189.000 stanovnika. Zabrinutost prenijeta na najvišu razinu, iako su veliki stručnjaci pokazali apsolutno nepoznavanje aktualnih demografskih pokazatelja i trendova. Zašto? Zato što je demografska slika suvremene Hrvatske još gora i zato što je gora i od naših gotovo svakodnevnih izričaja.
3. Posebna je zanimljivost kako to uopće nije izazvalo nikakvu reakciju službene politike. Niti glasa. Ništa! Zašto, uostalom, kad smo vlast učinili stabilnom. Uostalom, imamo ministarstvo, imamo i vijeće, imamo i uvijek spremna objašnjenja, surađujemo sa stručnjacima… i sve činimo kako bi problem sagledali, analizirali i na kraju dugoročno postavili njegovo rješavanje. Uvijek ista spika. Vratimo se ovdje opet na naslov.
4. Ipak, najgore od svega je što se to Hrvatskoj može dogoditi, ne do sredine ili kraja stoljeća, nego već sutra. Sutra će, dakle, Hrvatska imati tih predviđenih, po projekcijama velikih stručnjaka UN-a, 3,960.000 stanovnika, jer ih danas ima zasigurno ispod 4 milijuna s ovakvim intenzivnim prirodnim padom i s ovakvom recentnom silinom iseljavanja i napuštanja Hrvatske. Već do 2030. godine, Hrvatska bi mogla imati 3,461.000 stanovnika kojih su stručnjaci predvidjeli do 2050. godine, jer je godišnji gubitak hrvatske populacije vrlo vjerojatno prešao 80.000 osoba godišnje. Potvrđuju nam to posredni pokazatelji godišnjih gubitaka kroz rodnost i smrtnost na mjesečnoj razini jer je ulazak u 2017. godinu zabilježio najveću smrtnost i najmanju rodnost od kad postoji Hrvatska. Dalje od 2030. godine nećemo ići jer čekamo konačno oglašavanjei ministartva. Kojeg Hrvatska ima…
5. Vrijeme prolazi, a porazne nas demografske brojke nemilosrdno sustižu. Kao u onom snu u kojem ne možemo pobjeći. I vjerujte, ne želimo remetiti stabilnost, nego samo ukazujemo kako su Hrvatskoj potrebne čvrste i jasne odluke. Koje ne ovise o političkim željama, nego o razumijevanju problematike. I koje se ne rješavaju zbog sadašnje stabilnosti, političkih stranaka i pojedinaca, već zbog buduće Hrvatske.
Autor: Stjepan Šterc / dnevno.hr
