U Rijeci stanje nikad gore, a milijuni eura idu za obnovu Galeba!
Dok se Bandića kritizira zbog fontana, dotle Obersnelu koji je odlučio potrošiti gotovo sedamdeset milijuna kuna na obnovu Galeba nitko ništa ne prigovara. Kako protumačiti njegov potez sa žicanjem novca od EU za obnovu olupine Mussolinijevog minopolagača koji je stjecajem okolnosti postao simbolom malog balkanskog diktatora s napoleonskim ambicijama, dok se sve u gradu doslovce raspada?
Rijeka ima bolnicu kao iz Alana Forda sagrađenu dijelom u prenamijenjenim austro ugarskim štalama, autobusni kolodvor na Žabici gori od onog u Bujumburi u Burundiju, ima fasade koje se raspadaju čim se maknete stotinjak metara od Korza. Rijeka ima probleme s odlaganjem otpada, kako krupnog tako i svakog drugog, Rijeka ima luku koja je ne tako davno bila temelj razvoja grada, i to je bila preko sto godina, a danas propada, promet je svake godine sve manji, jer se u nju ništa ne ulaže. Koper ih je davno prestigao, te napreduje velikim koracima. Rijeka ima masu komunalnih problema, zastarjelu infrastrukturu, instalacije koje su često u raspadu. Rijeka ima rafineriju u koju nije ozbiljno ulagano još od Franje Josipa koji ju je i otvorio.
Rijeka je suočena s demografskom katastrofom, niti jedan drugi grad u Hrvatskoj osim Osijeka ljudi ne napuštaju u tolikoj mjeri kao Rijeku, naročito mladi. Prema službenim podacima u četverogodišnjem razdoblju od 2011. do 2015. godine Rijeka je izgubila 7.434 stanovnika, od čega izumiranjem 3.874, a iseljavanjem njih dodatnih 3.560. Gradsko stanovništvo u te je četiri godine smanjeno sa 128.624 na 121.190 stanovnika. Još prije toga, između dva popisa stanovništva, 2001. i 2011. godine Rijeka je izgubila 16.000 stanovnika. Dodajte još zadnje dvije i pol godine, kad je iseljavanje bilo najveće jer nam više ne trebaju radne dozvole za EU, pa ispada da je u Obersnelovoj eri Rijeka ostala bez oko četvrtine stanovnika! Još dvadeset takvih godina, i Rijeke neće biti!
Bolnica na Sušaku, rak rana Rijeke, se proslavila još davne 1975. kad se pogušilo 25-ero novorođenčadi u rodilištu, zbog neispravne grijalice. Vatrogasce nisu zvali jer bolnica nije imala vanjsku telefonsku liniju (toliko o blagodatima socijalističkog “besplatnog” zdravstva). Dan danas bolnica djeluje u manje-više istom prostoru. Doduše, sagrađena je nova zgrada Klinike za ginekologiju i porodništvo, ali samo zahvaljujući samodoprinosu građana, deset godina nakon tragedije. Inače, u Riječanima tako voljenom socijalizmu Rijeka nije dobila gotovo niti jedan novi značajan objekt – a nije niti nakon njega! Rijeka živi na austro-ugarskom i fašističkom naslijeđu – Grad je dobrim dijelom sagrađen između 1918. i 1941., pod fašističkom upravom. I to je jedan od paradoksa Rijeke: iako Rijeka nesporno jest “antifašistički” grad, grad jugonostalgije i socijalizma, gotovo sva arhitektonska ostavština koja i danas nešto vrijedi je u biti fašističke provenijencije, i u manjoj mjeri austrougarske. Gradnju nebodera na Korzu financirao je Al Caponeov računovođa Marco de Albori novcem od šverca alkohola i kocke, a Mussolini je osobno donirao zvono crkvi na Kozali.
Fašisti su sport i sve što je vezano na tjelesnost smatrali jako važnim pa je tada uređen stadiona na Kantridi s kružnom stazom (1930.), natkrivenom betonskom tribinom (1936.) i prilaznom cestom, za klub Fiumana koji je čak jednu sezonu (1928./1929.) igrao u talijanskoj Seriji A. Iz tog vremena datiraju i sportsko-rekreacijski centar i današnje omladinsko igralište na Belvederu te brojni drugi sportski objekti u gradu. Vrijeme između 1920. i 1936. bilo je vrijeme graditeljskog uzleta u Rijeci. A danas beznadno zastarjelu rafineriju, u koju nije ulagano tko zna otkad, i koja može služiti samo kao spomenik industrijske arhitekture kraja XIX stoljeća, podigla je još Austro-ugarska.
A jedna od tih stvari fašističke provenijencije je i najslavniji riječki spomenik kulture (uz samog Obersnela, koji je nakupio dovoljno staža da zasluži status zaštićenog spomenika kulture i smještaj u muzeju), brod Galeb. Sagrađen je u Mussolinijevoj Italiji kao brod za prijevoz banana, a karijeru je završio kao brod za prijevoz diktatora Jugoslavije po banana-državama. U međuvremenu je služio Mussolinijevoj vojsci kao minopolagač, no nakon potapanja u Libiji podignut je na površinu, renoviran, i preinačen u Titovu osobnu jahtu.
Ali sve to Obersnelu očito nije previše važno iako je pred nekoliko godina s tribine održane na Medicinskom fakultetu, koja je okupila brojne medicinske stručnjake i članove sveučilišne zajednice, poslan vrlo jasan apel u kom je navedeno kako će riječka medicina, ali i cijeli grad, zauvijek izgubiti svoj status bez nove bolnice. Tribina, na kojoj je izlagalo 11 članova riječke akademske zajednice, mahom medicinara, imala je za cilj potpisivanje apela za izgradnju nove riječke sveučilišne bolnice. Izlaganja su uglavnom bila na temu toga što se integracijom Sveučilišta i KBC-a Rijeka misli dobiti i konkretnih problema riječkog zdravstva, te još uvijek apstraktnog načina na koji bi se financirala izgradnja nove bolnice. Jedan od tih načina bi bio i traženje novca od EU.
Ali Obersnel očito nije stavio traženje novca za bolnicu od EU u svoje prioritete, iako se o njenoj kroničnoj zapuštenosti priča od pedesetih godina XX stoljeća. Zapravo, zadnja zgrada u Rijeci koja je namjenski građena kao bolnica je sagrađena pred gotovo sto godina: Kao ni u Zagrebu, drug Tito ni u Rijeci nije sagradio niti jednu novu bolnicu, iako su oba grada doživjela bum stanovništva nakon rata.
Prioritet kod traženja novca od EU nije ni novi autobusni kolodvor, čiju izgradnju Obersnel obećava pred svake lokalne izbore, i govori kako tek što nije započela (a te priče traju od 1995.) Pred predzadnje izbore je obećao i žičaru do Trsata, što je još jedna od stvari koje nakon izbora nikad više nije spomenuo. Što se samog kolodvora tiče, to isto priča koja traje još od sedamdestih, a daleke 2005. je objavljen javni natječaj za odabir projekta novog autobusnog kolodvora. Trebalo je punih osam godina da se napravi plan i projekt, da se isposluju dozvole te da se otkupi zemljište od Hrvatskih željeznica, a potom je trebalo još dvije godine da se grad službeno uknjiži kao vlasnik zemljišta. U ožujku 2009. godine gradski vijećnik Hrvoje Burić postavio je pitanje o kolodvoru na sjednici gradskog vijeća. “Očekujem početak radova na izgradnji novog autobusnog kolodvora do kraja 2009.”, odgovorio mu je gradonačelnik Obersnel na aktualnom satu te iskritizirao one koji uopće postavljaju takva pitanja.
“Zasigurno ću te radove otvoriti kao gradonačelnik. Iste ovakve rasprave sam slušao 2001. godine o rupi na Pećinama zvanoj WTC koji se nikada neće izgraditi, pa sam 2005. slušao istu takvu priču o bazenu koji se nikada neće izgraditi, a sada 2009. slušam priču o autobusnom kolodvoru koji se nikada neće izgraditi. Predlažem vam da već sada počnete razmišljati što će vam biti tema 2013. godine”, replicirao je tada Obersnel. Od gradnje, jasno, nije bilo ništa niti će dok god je Obersnel gradonačelnik biti išta. U ožujku izborne 2011. godine Obersnel je ponovo najavio kako će se novi autobusni kolodvor na Žabici početi graditi najkasnije krajem te ili početkom 2012. godine. Rekao je kako je siguran kako će se ovaj put, za razliku od bezbroj puta prije prekršenih obećanja, zaista pojaviti građevinska operativa, te da će u roku od dvije godine, najkasnije do početka 2014., Rijeka dobiti novi terminal s podzemnom garažom i komercijalnim sadržajima. Sad je 2017. U međuvremenu, Žabica ostaje ruglo grada.
Naravno, i za to je, kao i za bolnicu, mogao tražiti novac od EU. Ali nije. Mogao je tražiti i novac za izgradnju kontejnerskog terminala, ili obnovu luke Rijeka, ali nije. Zadnji međunarodni natječaj za gradnju kontejnerskog terminala je propao jer se nije javio nitko od potencijalnih koncesionara.
No zato je tražio, i dobio, novac za obnovu plovećeg spomenika malom diktatoru iza kojeg je ostao veliki kult ličnosti. Grad Rijeka dobio je čak 69 milijuna kuna bespovratnih sredstava iz fondova Europske unije za obnovu Titovog ‘Galeba’, i barokne palače koja je nekada bila upravna zgrada riječke šećerane. Ukupni troškovi će biti nešto veći, preko osamdeset milijuna, ali za to i Frljića se u Rijeci uvijek nađe para: za goruće komunalne probleme, nikada!
Do Galeba je Obersnelu očito puno više stalo nego do bolnice, autobusnog kolodvora, uređenja grada, novih gradskih autobusa, bilo čega. Pred dvije godine, objavljeni su službeni podaci: Grad je potrošio više od sedam milijuna kuna od 2008., kada je za cijenu malo boljeg novog auta otkupio olupinu, na održavanje plutajuće štakorane. Obersnelu je propao naum da ga da u koncesiju, jer očito za razliku od njega nitko ne misli da tu postoji neki veliki turistički potencijal: jugonstalgičari se u manjem broju skupe jednom godišnje u Kumrovcu i to je otprilike to. Nitko nije ponudio novac za Galeba.
No fascinantno je pritom da se jedan Bandić, kakav god bio, neprestano nalazi na udaru kritika jer gradi fontane! Da, Bandić gradi fontane – Bandić, isto tako, redovito obnavlja asfalt, gradski vozni park (autobuse i tramvaje, za razliku od riječkog Autotroleja), Zagreb plaća školske knjige roditeljima i osigurava besplatan prijevoz za umirovljenike i đake iz siromašnih obitelji, Zagreb za razliku od Rijeke obnavlja instalacije, od vodovodnih do električnih, u Zagrebu javni radovi obično završavaju u roku, Zagreb ima obnovljene fasade, uređene javne površine, u Zagrebu je Bundek iz močvare pretvoren u reprezentativan park uz jezero, sagrađeni su brojni javni i sportski objekti, Zagreb pod Bandićem sasvim dobro funkcionira. Ne samo komunalno, nego i financijski: dok Holding uglavnom posluje pozitivno, dotle Rijeka posuđuje novac od vlastitih komunalnih poduzeća! Državna revizija već godinama Gradu Rijeci daje uvjetno mišljenje, s cijelim nizom primjedbi i preporuka. Revizija upozorava da se gradske knjige vode nekonzistentno, u nalazima se redovito nabrajaju brojne nepravilnosti kod evidentiranja obveza, potraživanja, trošenja i naplate proračunskih prihoda, uplatu u državni proračun pripadajućeg dijela sredstava od prodaje stanova, poduzimanja aktivnosti za smanjenje zaduženosti, i tako dalje. Grad Rijeka zaduživao je svoja komunalna poduzeća i Riječki sportski savez s milijunima kuna, što je onda “posuđivao” od njih kako bi financirao vlastitu likvidnost, a to nije prikazivao u vlastitim knjigama. U dvadeset godina Rijeka je pak dobila otprilike jedan bazen i jedan šoping centar. I popločan je Korzo, dvaput.
Unatoč svemu, Obersnel nosi aureolu “poštenog i štedljivog gradonačelnika”, dok se Bandića napada – zašto zapravo? Ako grad funkcionira, u čemu je problem s gradnjom fontana? Istovremeno, Obersnela nitko ne napada zbog ulaganja desetaka milijuna u Galeba, umjesto da na njega jednostavno potroši jedan torpedo iz muzeja, dok se grad Rijeka raspada i puca po šavovima! U Hrvatskoj, očito, Titovo naslijeđe dolazi ispred svega, pa i financijski: Trgovi s njegovim imenom i njegova jahta su stvari u koje se ne smije dirati, ma koliko koštalo. Bolnice, škole, komunalna infrastruktura, sve to ipak nije tako važno kao održanje kulta ličnosti na životu. A fontane su očito neki dekadentni kapitalistički buržujski izum koji nam ne treba.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
