DR.SC. STJEPAN ŠTERC: Usmjerava(j)mo procese prema – hrvatskom opstanku!
Prave javne i znanstvene rasprave o izbornoj problematici zapravo nikad nije niti bilo, ali nam sadašnja politička situacija i njezino projiciranje u budućnost potvrđuje nužnost promjene izbornog sustava i izbornih jedinica i naravno potrebu odgovorne znanstvene rasprave o tome
Nakon objave službene njemačke statistike o broju useljenih iz Hrvatske u Saveznu Republiku Njemačku tijekom 2016. godine, reagirali su gotovo svi portali, TV-kuće i uopće sva moguća glasila, potvrđujući time po stoti put kako je demografska problematika (i unutar nje migracijska), opće prihvaćena i zabrinjavajuća tema u hrvatskoj javnosti. Praktički nije bilo razlike u pristupima, bez obzira na različitost političkih i inih stavova među njima. Međutim, ništa ne može uzbuditi, pod svaku cijenu etablirani i stabilizirani politički sustav, pa niti odlazak Hrvata, iako su od 7 svojih točaka upravo demografsku revitalizacije Hrvatske stavili na 3. mjesto. Posebna je zanimljivost kako nakon svih silnih novinarskih komentara i osvrta na podatke njemačke statistike, nije zabilježena niti jedna jedina izjava službene politike osim, naravno, naivnih resornih izjava kako u Hrvatskoj – nezaposlenost i dalje pada.
Nećemo se više niti smijati niti plakati, nego pokušati logički usmjeravati procese prema, sad već možemo mirne duše to nazvati – hrvatskom opstanku. Ionako smo o tome puno prije pisali i govorili, sve najavljivali i pritom bili neshvaćeni i neprihvaćeni. „Što Vi znanstvenici želite? Samo filozofirate. Osnujte si stranku i izađite na izbore, umjesto da nama (jako važnima!) solite pamet!” Koliko sam to puta čuo znatno prije, u izbornim stožerima u kojima je formalna i neformalna znanstvena, misaona i spoznajna razina bila važna otprilike kao i lanjski snijeg koji se još nije otopio.
Prije nego se usmjerimo prema izborima i potrebnim promjenama (naročito izbornog sustava i izbornih jedinica), istima bih postavio samo dva pitanja: „Gdje Vam je sad stranka?” i „Može li ista konačno početi predlagati ljude po univerzalnim kriterijima obrazovanosti, osobnosti, razini spoznaje, čvrstini stavova i sličnim filozofskim i politici nebitnim vrijednostima?“ Naravno, ne može. Vratimo se na izbore.
Prateći brojne komentare dosadašnjih hrvatskih različitih izbora u dnevnom tisku, na raznim portalima i mrežama, televizijskim emisijama, te komentare gostiju tih emisija, sve redom formalno uglednih, stalnih i dosadnih analitičara, koji bez strasti, analitičke dubine i širine i vlastitim političkim uvjerenjima usmjerene stavove prezentiraju bez ikakve signifikantnosti, korelacijske povezanosti i logike s provedenim anketama, izbornim rezultatima i općim uočenim trendovima i zakonitostima. Uvjeravanja hrvatskog gledateljstva i šire društvene i političke javnosti u nešto što se nije dogodilo ili se dogodilo sukladno njihovim, čak bih rekao subjektivnim očekivanjima, bila su standardni pristup.
Uvijek ista, olako nazvana analitička ekipa, pokušavala je neukom puku pojasniti što se dogodilo, a da mi toga nismo niti svjesni. Nije svjesna po njima niti biračka, ali niti glasačka populacija koja se, eto, da zavesti jeftinom političkom demagogijom ili pak inercijom izlazi na izbore i glasuje. Stoga ova kratka analiza s aspekta sudionika koji je duže vrijeme radio na analizi izbora, neka bude uvod u kasnija ozbiljnija predlaganja promjena izbornog sustava, bez kojih će Hrvatska ostati zarobljena u čvrstom političkom zagrljaju stabilnosti i političkog nametanja osrednjih kadrova, u kojem su stagnacija i odlazak iz Hrvatske očekivana posljedica.
1. Najveći utjecaj na biračko tijelo ima izvršna vlast i njezini uspjesi i neuspjesi, ma koliko oporba bila snažna, manje snažna, organizirana, artikulirana i slično. Bez detaljnije elaboracije, za sada. Stoga se s neuspjesima Vlade pojačava glasovanje protiv i želja za izlaskom na izbore političkog biračkog tijela (politički artikulirani birači i birači koji su željeli promjene) koje je Vladu na prošlim izborima i dovelo na vlast. Sve su analize pokazale kako to prevladavajuće biračko tijelo, vladajuće, dijelom, napušta već nakon godinu dana, svjesno nemoći izvršne vlasti.
2. Glasovanje protiv, uvijek je dominantno u vremenima društvene, gospodarske i ukupne krize u zemlji i nije nikakva novina i posebnost Hrvatske, ali utječe na izlaznost populacije koja traži promjene u okviru druge političke opcije i smanjenje izlaznosti političkih birača vladajućih.
3. Biračka populacija uvijek traži nadu, izvjesnu budućnost i snagu vođenja prema gospodarskom i ukupnom razvoju zemlje i njezine populacije. Kad osjeti upravljačku nemoć u suvremenom razdoblju birala je ranije neizlazak na izbore, a danas odlazak iz zemlje.
4. Anacionalni pristup u političkom djelovanju nikad dugoročno ne može održati stabilnost izvršne vlasti, a s vremenom on nužno i očekivano prelazi u svjetonazorsku priču kao lakšu varijantu upravljanja od gospodarskih i inih koncepcija razvoja.
5. Cijela je Europa pokazala i potvrdila da socijalna demokracija nema mehanizme pokretanja gospodarstva, nego uglavnom funkcionira kao društveni korektiv postupanja konzervativne političke scene. Osjetilo se to poprilično i u Hrvatskoj.
6. Stalni pokazatelji male izlaznosti u Hrvatskoj na izborima svojevrstan su odgovor na bipolarnost hrvatske političke neučinkovite scene i egzaktna su potvrda malih očekivanja birača. Rezultati s takvom izlaznošću i dobivanjem izbora s tek možda četvrtinom ili pak samo s petinom ukupne biračke populacije nisu rezultat stvarne želje hrvatske populacije (naravno i biračke) za promjenama i vraćanjem nade u novi izbor. Zato veliku funkciju ima način djelovanja stranačke infrastrukture bez obzira na neuspjeh i neučinkovitost, primarno izvršne vlasti. Uostalom to je i glavni razlog pokoravanja stranačkog članstva.
7. Hrvatska populacija nije, kako se to tvrdi, bez ikakvih ozbiljnih analiza polarizirana, za razliku od glasačke, već su odnosi prema relevantnim parametrima najmanje 2/3 nacionalne biračke populacije prema 1/3 anacionalne. To su uostalom i potvrdili svi dosadašnji izbori i analiza njihovih rezultata. Nikad nisu bili ključ izbora anacionalne političke opcije, nego upravo suprotno hrvatske političke opcije i njihovo prevladavajuće loše upravljanje državom, društvom, gospodarstvom i prostorom. Prema tomu se postavljala hrvatska biračka populacija i kod glasanja i kod izlaska na izbore.
8. Politička, društvena i gospodarska kriza generalno počinje već nakon Oluje i formiranja izvršne vlasti iz uglavnom apolitičkog, a dijelom i anacionalnog miljea s ljudima bez snage odlučivanja i upravljanja. Tad počinje i zaduživanje i oslanjanje na uži krug ljudi u koncepciji upravljanja hrvatskim resursima u interesnom okviru. Takav pristup nužno dovodi unutar stranke do polarizacije čiji je rezultat u pravilu gubitak izbora.
9. Početak novog tisućljeća daje prvu šansu anacionalnoj političkoj opciji u Hrvatskoj i tada počinju potpuno novi modeli upravljanja državom koji uvode Hrvatsku u nezamislivu krizu zaduživanja i nazadovanja. Tada naime, prvi put počinje formiranje izvršne vlasti iz samo stranačkih kadrova, selektiranih unutarstranačkom demokracijom koju mogu preplivati samo posebni. Uvijek vjerni vrhu stranke koji se mogu etablirati samo kroz stranački politički okvir djelovanja i nigdje više izvan njega.
10. Takav je model nastavljen i kasnije i praktički je doveden do stranačke neupitnosti jer nitko ne može blizu političkog stranačkog i državnog vrha bez poslušnosti i divljenja primarno, stranačkom vrhu. Sve to dovodi postupno do poništavanja društvenih i kriterijskih vrijednosti, gospodarske stagnacije, nazadovanja i na kraju do napuštanja Hrvatske.
11. Nastavak slijedi u možda najgoroj varijanti i svaki se novi izbori očekuju kao reakcija na sva dosadašnja ponižavanja hrvatske populacije i vraćanja nade u sustav koji je i stvorio Hrvatsku. Kao zadnja šansa prije sloma.
12. Svih su 6 dosadašnjih izbora (nakon lijeve vlade), prema projekcijama i modelima postavljenim prije izbora potvrđivali manji potencijal anacionalnih političkih opcija i organizacijsku i tehničku nadmoć s kojom su se dobivali izbori. Manja izlaznost povećavala je u pravilu vjerojatnost pobjede lijevih političkih opcija, suprotno uvriježenom mišljenu dosadnih javnih analitičara, a cjelokupna se strategija pobjednika unaprijed znala jer se ništa nije prepuštalo slučaju. To se zove upravljanje izborima temeljem stručno-znanstvene analitike i predviđanja, za što je potrebno imati i znanstvenu osnovu i organizacijsku provedbu, a nakon toga slijedi samo politička prosudba i selekcija mimo elementarne logike.
13. Time se pokazuje odgovornost, sposobnost i snaga upravljanja procesima, međutim nakon toga sve staje i prelazi u interese i osobne dominacije sukladno stranačkog poziciji.
14. Pretpostavka kako 3/4 birača nije izašlo na pojedine izbore zato jer protestira protiv ovako izgrađenog političkog sustava nije točna (npr. europske), kao niti kako su sve to glasači nekih drugih političkih opcija. Projekcije i ankete su potvrdile kako je među tim biračima raspored glasačke populacije vrlo sličan političkoj profilaciji u standardnim preferencijama.
15. Pravi i stvarni pobjednik izbora je u pravilu politička opcija sa standardnim glasačima, a ne njegova lista i osobe na toj listi što se vidi po preferencijalnim glasovima. Time se daje mandat za vođenje države sutra i vjeruje se kako će tu snagu koju najavljuju potvrditi postupcima, izborom ljudi i usmjeravanjem energije na razvojne koncepcije, bez robovanja isključivo stranački kadrovima selektiranim prvenstveno unutarstranačkom hijerarhijom. To povećava odgovornost stranačkog vodstva, a posebno čelnog čovjeka.
16. Posebno neobično zvuče analize tzv. stručnjaka po kojima su pobjednici izbora pojedinci, aludirajući pritom na stranačke vođe zbog preferencijalnih glasova i njihovu popularnost. Glasačka populacija reagira u pravilu prema logičnim i signifikantnim kriterijima, a ponekad i čistom inercijom ili pak prema anacionalnom pristupu druge strane. Sam broj preferencijalnih glasova apsolutno ničim ne obavezuje stranku koja je dobila izbore prilikom izbora na čelna mjesta u Saboru i Vladi i tu počinje inicijalno osipanje podrške. Podcjenjivanjem glasačke i biračke populacije na taj se način lome kriteriji i šalje poruka drugima: ne zanimaju nas Vaši glasovi nego naša procjena i želja.
17. Analiza pobjedničkih lista i pojedinaca na njima na dobivenim izborima potvrđuje i činjenicu kako prepoznatljivost i sve ostale atribucije potrebne za izbore često nisu bile važne. Zato, jer se na izborima u Hrvatskoj također u pravilu glasa po suprotstavljenim stranama.
18. Analiza gubitnika izbora po izbornim listama pokazuje još goru signifikantnost. Uglavnom se radi o spašavanju pozicioniranih pojedinaca u bivšoj Vladi koji su primarni krivci gubitka izbora i nastavljači promašenog političkog djelovanja u prethodnom mandatu. Kakva je to poruka i kako djeluje na mladu nadolazeću biračku populaciju s ulaskom u 19 godinu starosti? Zato to možemo nazvati politička sebičnost, osobni interes, ne političko djelovanje i primjer političke okupacije Hrvatske.
19. Slijedeći važan razlog gubitka političke utakmice je način upravljanja izborima. Pojedine stranke nemaju gotovo nikakav stručno-znanstveni niti politički ljudski potencijal u samoj stranci pred izbore, jer gotovo sve stranačke kadrove povlače u izvršnu vlast i jednostavno ne mogu parirati organiziranom i logički ustrojenom izbornom stožeru i njegovoj koncepciji.
20. Hrvatska je poplavila (u smislu političke boje) i u dijelovima gdje to nije bilo očekivano, ali su svi pred izbore znali koji su im zadaci i koliko trebaju glasača dohvatiti na samim izborima. Time se unutar stranačkog političkog sustava stvara atmosfera dokazivanja i natjecanja, jer to izbori u svojoj osnovi i jesu. Takva varijanta kasnije uvodi stranačko i hijerarhijsko nagrađivanje unutar političkog sustava ili kako se to danas bolje kaže uhljebljivanje. Zato što nema objektivnih kriterija.
21. Najveće iznenađenje između pojedinih izbora uvijek se događa u Zagrebu, između lokalnih, europskih i nacionalnih. Zato što vodeće stranke uvijek svjesno ne postavljaju u Zagrebu hijerarhijski stranački vrh. Razlog je objektivna politička snaga Zagreba i njezinog čelnog čovjeka koja se želi izbjeći. Dodatna je to potvrda političke sebičnosti i podcjenjivanja, gubitka povjerenja i glasačke nemoći.
22. Izmjena biračke populacije na godišnjoj razini je gotovo 100.000 osoba, a njezin prosjek starosti iznosi gotovo 47 godina, što potvrđuju demografske analize biračke populacije prije izbora. Pritom je najvažnije kako povezati demografsku strukturu s glasačkim preferencijama u obliku zakonitosti i političkog postupanja, a to je već znanstveni pristup. Izbore odlučuje starija populacija i po izlaznosti i po političkim stavovima, dok mlađa populacija manje reagira na političke opcije, ali puno više na prezentaciju snage i odlučnosti koja će im dati nadu u vođenju države i društva.
23. Ankete su potvrdile kako je najveća kriza u Hrvatskoj ona koja je vezana za način vođenja i upravljanja hrvatskim društvom, gospodarstvom i prostorom i povjerenje dobiva onaj koji svojim postupcima i kadrovskim rješenjima uvjeri da ima tu snagu i potencijal.
24. Promjena biračke populacije za 100.000 osoba na godišnjoj razini ili gotovo 400.000 između dvaju nacionalnih izbora, ili preko 2,000.000 nakon prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj zahtijeva ozbiljni analitički postupak koji uključuje upotrebu znanstvenog metodološkog sustava, poznavanja temeljnih demografskih obilježja biračke populacije te trendova i potencijala.
25. Puno bi se moglo još suptilnosti izdvojiti i pokazatelja priložiti, ali to bi tad već prelazilo u ozbiljni elaborat. Prave javne i znanstvene rasprave o izbornoj problematici zapravo nikad nije niti bilo, ali nam sadašnja politička situacija i njezino projiciranje u budućnost potvrđuje nužnost promjene izbornog sustava i izbornih jedinica i naravno potrebu odgovorne znanstvene rasprave o tome.
26. Generalno uzevši, nakon razmatranja brojnih izbornih i post izbornih parametara moguće je zaključiti kako bi Hrvatska trebala znati što želi. Vratiti se razvojnim koncepcijama u interesu hrvatskog društva i prostora. Zbog svih koji ostaju, zbog svih koji su otišli, zbog svih koji vjeruju i zbog svih koji nisu još izgubili snagu.
Autor: Stjepan Šterc/dnevno.hr
