Velečasni Zlatko Sudac: Čuvajte razum, zapalite srce!
Božji se ljudi ne gube u raspravama; oni jednostavno žive cjelovitost. Znaju što je istina i bit stvari, oni su jednostavno mistici. Istina se može umoriti, ali ne može biti nadvladana i pogriješiti.
Razmišljajući o svom životu, moja se misao utječe onome koji kaže na usta Salomona: “Iz sveg svog srca pouzdavaj se u Gospodina i ne oslanjaj se na svoju pravednost.” Ova istina zavlada srcem svakog pravednika, te mu pripremi dušu na kušnju da bi mogao izdržati “Božja odgađanja” i zaživjeti “Jaram sladak i breme lako”.
Misleći o tim dubinama, prestrašim se, i gotovo me prekri tama moje nemoći. Reći “imajmo povjerenje u Boga” ako nam je on nametnuo teret, znači da pokušaji naše dobre volje postanu djelo. Jer, što ne možemo nositi po sebi, nosimo po onome koji je Svemoguć.
Gdje je nestao onaj jedini, najbolji, tipični i vječni “Levit”, u našim srcima, prostorima i u cjelokupnoj današnjoj stvarnosti. Tko će nam dati svjedočanstvo kako ono “hijerarhijsko” nije posredništvo koje otuđuje, već otvara prostor za služenje i sjedinjenje – čovjeka s čovjekom i čovjeka s Bogom. Taj bi upravo ostvario bit i svrhu svojega poslanja, te bi križem svoga života počeo razdirati zastor staroga hrama i razdirao ga do Sudnjega dana.
Našem sekulariziranom dobu osobito su potrebni “ludi” ljudi, dovoljno “ludi” da su sveprisutni, a opet istrgnuti za vlastitu samoću ostvarivanja autentične egzistencije. Pa zar da kroz čitav svoj život na ovoj zemlji ostanemo neispunjena praznina, neutažena žeđ, bića koja će se grčiti u mukama zbog svoje nepotpunosti, nedovršenosti? Nipošto! Naš život na ovoj zemlji mora ispuniti sveprožimajuća, i svepročišćujuća samoća da bi On bio i ostao sve u svemu.
Ja iskustveno znam da velika prijateljstva rađaju velika neprijateljstva, snažna zdravlja smrtonosne bolesti, tako isto neobična i žustra uzbuđenja naših duša rađaju najneobičnije mahnitosti i suludosti. Pa što onda!? Zar da se konzerviramo od života? Za “lude” dovoljan je samo jedan poluobrat na zavrtnju života učiniti, pa da se prijeđe iz jednog stanja u drugo.
Tko ne zna koliko je neprimjetna blizina između ludila i vedrih uzvišenosti slobodnoga duha? Pa zar da ih se odričemo? Ljudi visokoga duha uništavaju se svojom vlastitom snagom i veličinom. Hoćete li “zdravog” čovjeka? Imate ih, savršene građe. Hoćete li ga sređenog, čvrstog i savršenog ponašanja? Imate ih, do perverzije usklađenih. Zamotajte nas u tromost i mrtvilo duhovne strasti. Zar se treba zaglupiti, da bismo se umudrili, i zaslijepiti pa da budemo vođeni?
Ako treba, i to, samo za Stvoritelja! Bit ću i zaglupljen i zasljepljen za sve, da bi Jednog volio do bola. I upravo zato, ne želim biti nijemi pas, ni šutljivi promatrač, ni najamnik koji bježi. Želim biti budan, svjedočki prisan i odraslom i nejakom, bogatašu i siromahu, svim staležima i dobima, već prema mogućnostima što mi ih Bog dade, u zgodno i nezgodno vrijeme, upravo onako kako je to živio moja Raspeta Ljubav, Krist!
