Foto: Oskar Šarunić

Kad na portalu kao Index, koji stjecajem okolnosti i proporcionalnom uzlaznom crtom potpuno poremećenih vrijednosnih kriterija postaje realna moć, uočite nekakav nasrtaj na čovjeka, bez obzira tko on bio, to nije vijest. Kad ispod toga nasrtaja uočite cijeli katalog udara na istoga čovjeka, onda to, usprkos svakom odmaknuću od primjerene intelektualne logičnosti ili ljudskoga karaktera kreatora kataloga, postaje indikativno.

Nešto znači.

Jer kaos nije radi kaosa, niti je sam sebi svrha.

Kako god Index nije postao na relevantnim civilizacijskim vrijednostima ponajutjecajniji medij u Hrvatskoj, niti je to postao pokušajem stvaranja neke vrijednosti, posve je jasno u takvim društvenim fenomenima da naizgledni kaos ima nekakva pravila, te da se ispod razbarušene kaotičnosti i navodne neograničene slobode i drskosti krije – pravilna crta skrivenih ciljeva.

Dovoljno je pogledati katalog Indexovih tekstova o Karolini Vidović Krišto, pa pronaći smisao i jasnu definiciju te crte.

Nasrtaji zbog obrane prava na abortus, zbog obrane prava na antifašističko divljaštvo, zbog samostalne selekcije izvora informacija i novinarske slobode, u glavnom – zbog drugačijega, onoga istinskoga nerazarajućeg i informativnog novinarstva.

Prirodno je da se Index okomljuje na Karolinu Vidović Krišto, kao što je prirodno da histerično nasrće na Željku Markić, Katoličku crkvu, pogotovo njene svetinje i simboliku, prirodno je da se Index u toj svojoj hinjenoj kaotičnosti histerično plaši upravo tih ljudi i simbolike koju predstavljaju, jer oni i one naznačuju red, mjerljiv i racionalno dohvatljiv poredak među ljudima, a kreatori indeksizacije društva, zagovaraju relativizaciju iz koje u kaosu nastaju – monstrumi kao što je afirmacija pobačaja, promocija rodne ideologije, pedofilije, seksualnih i inih devijacija, oduzimanje čovjeku njegovih antropoloških i duhovnih osobnosti, mutacija humanizma u antihumanizam, čovjeka u nakazu.

Kad se stvaraju uporišta kao što je Index uvijek je nužno zapravo selekcijom oformiti udarnu četu koja je insuficijentna upravo svim vrednotama na koje nasrću promičući antivrjednote. Tako se to radi, i zbog toga u ovome slučaju nije Index sam po sebi problem, problem je agenda koju on u najširem smislu predstavlja. I problem je opći društveni,politički, ali i državni standard koji pogoduje takvim nakaznostima.

Ne znam što se odaziva na inicijale FĆ, ali, kako je običaj u komunikaciji među ljudima dati ako ništa privremena imena ljudima, psima, mačkama, zečevima, kokoškama, svinjama ili magarcima, onda radi personalizacije rasprave recimo da se to odaziva na Fuj Ću.

Pa tako Fuj Ću nasrće na Karolinu Vidović Krišto zbog njenoga skenera u petak jutro, u kojemu je prezentirala po običaju vrhunski komentatorski refleks, sjajnu autorsku pronicavost, snalaženje u poplavi nametnutih kontroliranih i nevjerodostojnih informacija iz globaliziranoga i uškopljenoga svijeta, te tome suprotstavila slobodni autorski izbor alternativnih izvora, kojima odavno pametni ljudi jedino posvećuju pozornost i pokušavaju u njima istražiti pozadinu relevantnih događaja, zbog epidemiološke zatrovanosti tzv. mainstreama u svijetu.

Fuj Ću zapomaže zbog toga, zapomaže nad oštrom kritikom antifašizma, pokušavajući ozloglasiti dodatnim pritiskom ženu koja uz Željka Karduma u ovome trenutku na ekranima HTV-a zapravo jedina zrači novinarstvom, vjerodostojnošću i komentatorskim znanjima, nasuprot zastrašujućoj poplavi šikaljićiziranih mediokriteta ili – indexa na HRT-u.

Nasrćući na Karolinu Vidović Krišto, Fuj Ću zapravo daje signal svojim klonovima, subraći ili čemu li već u Karolininom okruženju, osjećajući više nego shvaćajući, posve instinktivno, da je ona prijetnja. Nije stoga nasrtaj na Karolinu Vidović Krišto samo nasrtaj na tu ženu, na tu novinarku i vrhunsku komentatoricu, nego krajnje pojednostavljeno, žestoki odgovor prevladavajućega zla na postojanje vidljivih oaza pouzdanosti i ljudskih vrednota u hrvatskom medijskom prostoru.

Nemoguće je ovaj nasrtaj izdvojiti iz konteksta vrlo opasnih poruka Milorada Pupovca u nekovečernjim kasnim satima, kada usmjerava pred saborskim zastupnicima i HTV kamerama kritiku na navodno neidentificirane slabosti HRT-a koje svatko vidi, te tragom ranijih istupa usmjerava otvorenu prijetnju opasnostima po njegovome izboru. A Pupovac govori o Katoličkoj crkvi, navodnoj desnici i slobodnim ljudima preostalim na HRT-u koji mu se još uvijek nisu dali – slomiti. Usprkos povremenim žestokim svađama između Indexa i Pupovca, između njih u biti nema nikakve razlike kad su ciljevi i mete nasrtaja u pitanju.

Govori li to nešto?

Pupovac prijeteći upozorava da „štetočine“ neće imenovati, da se zna tko su oni, te da će kao član vladajuće koalicije o tome povesti računa ondje gdje je vrijeme i mjesto.

I, sad ne povezivati konačne namjere i finalne posljedice, usprkos različitim cestama pristupa, djelovanja Indexa i njegovoga Fuj Ću s ovim što je Pupovac već više puta zloslutno najavio i ostvario u velikoj mjeri, zbog tekstova koje takav Index napiše o Pupovcu u svome prividnom kaosu – posve je neozbiljno i opasno. Jer isti je cilj i njima i njemu.

S druge strane su uvijek iste osobe, iste vrednote i isti simboli.

Da su naime Fuj Ću i njegovi dirigenti na čijoj je nakaradnoj selekciji postao novinar a njegov medij društvena pozornica uistinu namjeravali kao novinari kritizirati šestominutni skener Karoline Vidović Krišto, mogli su usprkos gotovo besprijekorno sadržajno, retorički, usprkos besprijekornoj i autentičnoj televizičnosti gospođe Vidović Krišto, pronaći razloge za utemeljenu kritiku.

Naime, mogli su postaviti načelno pitanje zašto u njenom i HRT-ovskom skeneru isključivi i krajnje ograničavajući monopol imaju tzv. mainstream mediji, koji su samo ostatci silom nametnutoga antifašiziranoga novinarstva s tu i tamo incidentima tipa Šole, čije je navode komentirala Karolina. Nema u skeneru nikada vrlo relevantnih medija, autora, pri čemu su se čak i Indexovci usprkos svoj profesionalno-vrijednosnoj zapuštenosti, bar prema brojkama mogli pozvati i na činjenicu da ni njih nema u tim skenerima.

Jednostavan je odgovor zašto Index to ne primjećuje.

Prvo, ne mogu, jer nisu ih kadrovirali po umnim potencijalima i znanju, niti im je posao intelektualne naravi.

Drugo, jer i onako njihov model i viđenje svijeta, informacija i novinarstva jest u mainstreamu, jest na HRT-u, pa je u toj zaštiti toga nakaznoga poretka nužno isključiti alternativu, koju, usprkos što radi u mainstream mediju, svojom novinarskom pozicijom, relevantnošću i integritetom čini i Karolina Vidović Krišto, ili Šola u Slobodnoj Dalmaciji.

Oni su anti-mainstream u ovome trenutku.

Važno je izborom ovakvoga mainstreama zapriječiti prezentaciju autorskih stavova alternativi s HKV-a, Naroda, te desetina drugih oaza izvornoga novinarstva i slobode, nad kojima politički poredak nema kontrolu niti presudan utjecaj na njih imaju skriveni centri moći čije potpise nose Index i svi pripadnici tzv.hrvatskog mainstreama. Zato Index ne prigovara to Karolini, znajući zapravo da vrlo vjerojatno ne donosi ona odluku o zonama zabrane, te da iza te nakazne primjene otvorene diskriminacije na HRT-u stoje umovi ili donositelji odluka koji su i osmisli – filozofiju Indexa u medijskom diskursu.

Karolinu Vidović Krišto ne treba braniti od takvih, ali se mora reagirati. Pri tome je daleko strašnije činjenica da izuzev Maxportala i Željka Maršića Zenge, doslovno na taj katalog, kao i na čitav niz drugih svinjarija, nitko relevantan ne reagira. Na HRT-u će vjerojatno reći – to je Index uz odmahivanje rukom i imat će djelomično pravo, ali polazište javne odgovornosti nije isto kad se recimo jedan gologuzi huligan sjuri na nogometni travnjak i trčkara pred kamerama, ili kad nasrne armija intelektualno gologuzih protuha i to postane – društvena norma ili pravilo.

Problem je u ponavljanju koje vodi društvenu memoriju i senzibilitet prema navikavanju na zlo, i stvaranje najnižih kriterija komunikacije u društvu. A to ima goleme posljedice na sve što označava čovjeka, pa mu se – čovjek mora stalno u svakoj neprilici usprotiviti.

U tom slučaju valja reagirati, jer smisao nasrtaja na Karolinu Vidović Krišto i jest u tome da se u startu ili zametku unište svi primjeri drugačijega, a to je uvijek opasnije ako se radi o Televiziji. Na taj način se želi poslati poruka ostalima, manje više gotovo u potpunosti indexiziranim novinarima na HTV-u da je zasjeda uvijek pripravljena, da su granice slobode pod sve oštrijim nadzorom pravovjernih čuvara revolucije, ili u ovome slučaju nakazanoga antifašizma.

Karolini Vidović Krišto, kao i Šoli u ovome slučaju, čiji je tekst komentirala, može se također prigovoriti da je iscurilo svako razumno vrijeme za eufemizme o antifašizmu, ili Titu recimo. Sam pojam antifašizam je toliko kompromitiran, toliko ogađen, toliko zastrašujuće nakrcan esencijom čistoga zla u hrvatskoj kolektivnoj memoriji, da je održavanje toga pojma, makar nekada u davna vremena imao možda i elemente humane svrhovitosti, zapravo – čin afirmacije zla. Čistoga zla. Utoliko je vrijeme da se umjesto oštroga termina crvenoga fašiste jednostavno govori o – zlu.

Stvari treba ogoliti potpuno i pred zapjenušane Fuj Ću i slične stvorove staviti jednostavnu činjenicu – izbor između zla i dobra. Nema nikakve sumnje da, iako mogu shvatiti da ovo Fuj Ću moguće nesvjesno štiti i promiče zlo, njegova redakcija i Index, kako god i kad god završili simboliziraju u Hrvatskoj – zlo.

To se krije ispod njegove navodne slobode i još navodnije nekontroliranoga razularenoga kaosa.

Zbog toga je na ovakve opasne činjenice nužno reagirati, a stvari ne stavljati na razinu odnosa nekakvoga Fuj Ću i Karoline Vidović Krišto, jer nisu ju dostojni. Čak ni samoga Indexa i Karoline Vidović Krišto. Jer Karolina u ovome slučaju simbolizira konstruktivnu društvenu kritiku, afirmaciju razuma, razborit razgovor s odgovornošću za izgovorenu riječ, a Fuj Ću i njegova kamarila, koja dominira u svim zakutcima hrvatskoga medijskoga prostora, zvala se Index, Novi list, Novosti, golema većina šikaljića na HRT-u ili N1, simboliziraju – zlo.

Zato i skaču na zadnje noge, reže, pljuju, vrijeđaju, pokušavaju producirati strah i defanzivnost vrednota i razuma, uništavajući progonom osobe, prvo simboliku, zatim egzistencijalno kao opomenu onima koji stoje u koloni stotina tisuća indexiziranih da ne okreću glavu na drugu stranu. Zato im se mora svatko razuman suprotstaviti ma koliko god izgledalo gadljivo dovoditi se u bilo kakav kontekst s njima, realnost su na žalost, kao i svrab, kolera, upala pluća ili AIDS, pa liječenja nema bez – suočavanja.

I, intervencije.

Izvor: narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save