Geopolitika.news već je u više navrata pisala o vjerojatnom daljnjem zakopavanju SAD-a i Rusije u vlastite rovove, uz obveznu primjenu „oružja“ poput sankcija, oštre političke i diplomatske retorike, optužbi i protu optužbi, jačanja i gomilanja vojnih efektiva, ali bez izbijanja međusobnog vojnog obračuna, pri čemu će svoje nesuglasice oko globalnog ustroja svijeta pokušavati, gdje god to bude moguće, rješavati tuđim rukama – preciznije – tuđom krvlju.

Jednu od mogućih varijanti takvih politika jasno smo definirali kroz međusobno razračunavanje tuđim rukama na najosjetljivijim i najranjivijim mjestima po suprotnu stranu. Za Rusiju je to, svakako, ukrajinska kriza – smještena neposredno uz njezine jugo-zapadne granice, i u čijem društvu se, uz potpuni nadzor Washingtona, permanentno razvijaju procesi visokog stupnja radikalizacije, militarizacije i rusofobije, ponajprije u državnim strukturama i od njih nadziranom medijskom prostoru. Pritom se potpuno otvoreno koketira i s mračnim silama prošlosti, onima iz krugova poraženih snaga u Drugom svjetskom ratu, što samo produbljuje već postojeće dubioze.

Za SAD, kao izoliranu kontinentalnu državu, neposredne opasnosti po vlastiti teritorij i njezine građane vođenjem takvih politika nema. Međutim, Sjedinjene Države svakako imaju svoje geostrateške i geopolitičke prioritete, u kojima američki nacionalni interesi mogu biti itekako ranjivi. Uz Azijsko-tihooceansku regiju (u kojoj se permanentno odvija međusobna američko-kineska demonstracija snege mišića, s tendencijom povećanja broja incidentnih situacija), jedan od od najvažnijih američkih prioriteta svakako je Bliski istok. A neuralgičnu točku po tamošnje američke interese već desetljećima predstavlja Iran, kojeg američki stratezi s pravom nazivaju „tvrdim orahom“ jer na promjenu smjera njegove vanjske politike nisu utjecale niti dugogodišnje, stroge, unilateralne američke niti međunarodne gospodarske sankcije. A što je za Sjedinjene Države još i gore, Iran se kroz sirijsku političku i vojnu krizu zbližio s Rusijom i s njom po toj problematici uspostavio savezničke odonse. A kako je upravo sirijska kriza ona koja će u mnogome determinirati ne samo bliskoistočni već i globalni red stvari, jasno je kako ona neće tako brzo završiti i kako, iz tog razloga, uspostavljeno rusko-iransko „lokalno“ savezništvo vrlo lako može prijeći u klasični vojni i politički savez dviju zemalja, što automatski znači uspostavu novih odnosa i promjenu političke i vojne ravnoteže u bliskoistočnoj regiji ili, u suprotnom,, ukoliko Sjedinjene Američke Države to ne bi dopustile, ulazak u otvoreni vojni sukob s nesagledivim posljedicama i rizicima po sve strane.

Ovaj analitički uvod učinili smo zbog jučer objavljenih dviju međusobno posve odvojenih vijesti, ali vijesti koje u sebi sadrže one elemente koje smo upravo naglasili – potencijal eksplozivne smjese koja od Ukrajine i Irana može stvoriti klasične poligone za vojno razračunavanje dviju globalnih vojnih i političkih velesila, s tendencijom proširenja na čitavi svijet.

Naime, 25. srpnja, američki posebni izaslanik za Ukrajinu Kurt Volker izjavio je, a prenio BBC, kako Washington razmatra mogućnost isporuka tzv. letalnog naoružanja ukrajinskim vojnicima u vojnoj operaciji u Donbassu.

„Obrambeno oružje, koje omogućuje Ukrajini zaštititi sebe i izbaciti iz stroja (neprijateljske, op. GN.) tenkove, mogu, primjerice, pomoći zaustaviti Rusiju koja ugrožava Ukrajinu“, izjavio je Volker u svom intervjuu za BBC. Pritom je dodao kako je „to pitanje daljnjih rasprava i odluka“ i kako je teško prognozirati kada će ono biti riješeno.

Prethodno je zamjenik zapovjednika Združanog stožera američkih oružanih snaga general Paul Selva, izjavio, kako se odluka o isporuci oružja Ukrajini može očekivati tijekom slijedećih nekoliko mjeseci, pričemu je takav korak nazvao „političkim izborom“.

Vlada u Kijevu je, u protekle tri godine u više navrata molila Washington da Ukrajini isporuči moderno naoružanje ali uvjek neuspješno. U posljednje vrijeme to je bilo u travnju, kada je ukrajinski ministar obrane, Stepan Poltorak, boravio u Washingtonu, dok je u lipnju oružje molio predsjednik Petro Porošenko u vrijeme posjeta američkom čelniku Donaldu Trumpu.

Oko ovog složenog pitanja Amerikanci jasno kalkuliraju, imajući prije svega u vidu oštro protivljenje službene Moskve bilo kakvim isporukama suvremenog američkog oružja „vojnoj hunti“ u Kijevu – kako Rusija naziva ukrajinske službene vlasti. Washington, naravno, vrlo dobro zna kako bi takva odluka u potpunosti zaustavila mogućnost i za minimalnu suradnju SAD-a i Rusije po svim pitanjima i u svim sferama, a razinu međusobnog sučeljavanja, uz već postojeći krah davno ranije uspostavljenih mehanizama za očuvanje sigurnosti na europskom prostoru, u potpunosti dovela izvan okvira punog političkog nadzora. Time, zapravo, otpočinju neupravljivi rizici koji bi prijetili dosezanju točke od koje više nema mogućnosti povratka.

Druga jučer objavljena vijest stigla je iz Irana, a inspirirana je vjerojatnim skorim američkim uvođenjem novih proturuskih i protuiranskih sankcija u istom paketu. Tako je, prema informacijama iranske informativne agencije Mehr, prije dva dana, u Teheranu, čelnik iranskog parlamenta po pitanju međunarodnih odnosa i šef iransko-ruske parlamentarne grupe za prijateljstvo Hossein Amir-Abdollahian, izjavio, kako američke sankcije protiv Irana i Rusije daju stimulirajući poticaj za učvršćenje sveza između dviju država. To je kazao prigodom susreta sa svojim ruskim kolegom Genadijem Sklyarom, dodavši, kako Iran i Rusija učinkovito surađuju u Siriji, pričemu je pozvao na daljnje jačanje njihove suradnje s ciljem riješenja regionalnih kriza, a Rusiju pozvao na „još aktivniju ulogu“ u bliskoistočnim procesima.

Ovdje ćemo povući analogiju s američkim odnosom prema Ukrajini. Naime, Moskva je prije izbijanja ukrajinske krize dugo vremena odlagala svoje snažnije približavanje Teheranu, za koje postoje ogromni gospodarski i politički potencijali, ali i obostrana želja, pa se čak i priključila od strane SAD-a nametnutim međunarodnim sankcijama protiv te države iako joj one ni malo nisu bile u interesu jer od njih nije imala baš nikakve koristi. Štoviše,time je samo pogoršala svoje odnose s Teheranom iako ni tada u nekom dramatičnijem obliku, pa je tako Rusija, primjerice, svo vrijeme zadržala suradnju u razvoju iranskog civilnog nuklearnog programa, prije svega kroz izgradnju prve iranske atomske centrale „Bushehr“. Moskva je svojom tadašnjom potporom SAD-u jednostavno željela Washingtonu dokazati svoju kooperativnost i načelnu odanost američko-ruskoj suradnji na globalnoj razini i nipošto se nije željela zamjeriti Amerikancima jer za to tada nije imala niti dostatne gospodarske niti konvencijalne vojne mogućnosti.

Iz svega ovoga za pretpostaviti je kako će rusko-iranska suradnja na široj regionalnoj razini, kao i njezin stupanj, ovisiti isključivo o postupcima Washingtona u odnosu na ključne ruske nacionalne interese.

Pritom se nikada ne smije zanemariti niti činjenica, kako, usprkos nikad lošijim američko-ruskim odnosima i oštroj političkoj i medijskoj retorici, dvije države i dalje ostvaruju zakulisne diplmatske i vojne kontakte na različitim razinama i da Moskva i Washington mogu međusobno dogovoriti određene stvari s kojima javnost nikada (ili barem ne jako dugo) neće biti upoznata. Međutim, to je ipak optimističnija varjanta jer trenutačna konfuzna američka unutarnjo-politička scena, danas,više nego ikada ranije, američke vanjskopolitičke poteze čini potpuno nepredvidljivima.

Također, jučer izglasane nove proturuske sankcije od strane predstavničkog doma američkog Kongresa i način na koji su one izglasane (sa samo tri glasa protiv), jasno ukazuju na uspostavljenu koheziju između dviju glavnih političkih stranaka u odnosu američku politiku prema Ruskoj Federaciji. I tu više nikako nije riječ samo o aktivnostima „jastrebova“ iz krugova tzv. neokonzervativaca u Senatu ili lobista iz krugova vojno-industrijskog kompleksa ili sfere energetike. Sudeći po svemu, formirala se jedna dovoljno snažna koalicija unutar američkih vladajućih struktura, s kojom će predsjednik Donald Trump, htio to ili ne, morati nositi i svoje vanjskopolitičke poteze usuglašavati ukoliko se želi održati na položaju najmoćnijeg čovjeka svijeta, a koji to, kao što smo svjedoci od samog početka njegovog mandata, prije svega zbog „podmetanja nogu“ unutar samog washingtonskog establišmenta ipak nije.

Izvor: Zoran Meter/geopolitika.news

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save