4. kolovoza 1995. Oluja – kako je započela najveća vojna pobjeda u hrvatskoj povijesti?
Hrvatsko vrhovništvo nije dvojilo o tome da neće doći do mirne reintegracije okupiranih područja te je na sastanku na Brijunima 31. srpnja 1995. donesena konačna odluka o pokretanju operacije Oluja.
Zadnji pokušaji političkog dogovora i mirnog razrješenja pitanja okupiranih područja, na inzistiranje predstavnika UN-a i Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, održani su 3. kolovoza 1995. u Genthodu kod Ženeve. Delegacija pobunjenih Srba još je jednom, po tko zna koji put, odbila prijedlog hrvatske delegacije o neodgodivoj mirnoj reintegraciji okupiranih područja u državnopravni okvir RH.
Time je nestala i posljednja politička prepreka za pokretanje operacije Oluja.
Idućeg su dana, 4. kolovoza, hrvatske postrojbe dobile zapovijed da u 5:00 sati započnu napadna djelovanja… Temeljna je zamisao operacije bila: istodobnim napadom na više smjerova (31 pravac), probiti obranu pobunjenih Srba, osloboditi cjelokupno okupirano područje sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banovine i izbiti na međunarodno priznate granice RH s BiH, uz istodobnu odsudnu obranu istočne Slavonije i krajnjeg juga Hrvatske, te spriječiti srpsko osvajanje zaštićene zone Bihaća.
Ključne su zadaće u prvoj fazi operacije bile ovladavanje prilazima Kninu (4. i 7. gbr), prijevojima na Velebitu i Ljubovu te proboj na smjeru napada 1. gbr (Glibodol – Plitvice – Tržačka Raštela) i 2. gbr (Gora – Banski Grabovac – Obljaj). Glavni napadi planirani su na smjerovima Bosansko Grahovo – Knin i Josipdol – Plaški – Tržić s ciljem razbijanja srpskih snaga na dva dijela, spajanja sa snagama 5. korpusa Armije BiH i oslobađanje Knina, središta srpske pobune. Nakon proboja prve crte obrane pobunjenih Srba, u drugoj fazi operacije trebalo je uvesti svježe snage i nastaviti napad prema državnoj granici RH s BiH.
Na početku operacije Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo je neprijateljsko radio-relejno čvorište Ćelavac na Velebitu, te središta veze na Petrovoj i Zrinskoj gori. Istoga dana oslobođeni su Sveti Rok pored Gračaca, Čista Mala, Čista Velika u zaleđu Šibenika, Uništa na Dinari, Dabar u Lici, Gora pored Petrinje, Višnjica, Predore, Uštica pored Jasenovca, Tanac, te prijevoj Mali Alan i područje Dulibe – Tulove grede na Velebitu i dr. Osvajanje niza strateških mjesta, počelo se nazirati svitanje hrvatske slobode.
Srpske snage u jutarnjim satima toga dana granatirale su Dubrovnik, Biograd na moru, Gospić, Otočac, Sisak i Sunju (potom su granatirani Karlovac, Nuštar i druga naselja u Hrvatskoj); u tim napadima stradali su civili i civilni objekti.
Izvor: Petar Horvatić/narod.hr
