‘Oluja’ je bila nazvana ‘Kozjak 95’ da prevari neprijatelja i navede ga da misli da ćemo Knin napasti kao partizani 1945., a ne iz Bosne, rekao je general Ademi.

Proslavljeni ratni general Rahim Ademi ekskluzivno se za Direktno prisjetio događaja i ratnih oslobodilačkih akcija koje su skršile i zadnji otpor pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj i omogućile Daytonski sporazum i mir u Bosni i Hercegovini.

General Rahim Ademi tijekom 1994. i 1995. sudjelovao je u svim važnijim oslobodilačkim operacijama Hrvatske vojske, od zauzimanja vrhova na Dinari i Šatoru u BiH, koje su bile pripremne akcije za oslobađanje hrvatskog državnog teritorija. Preko Oluje koja je bila finalni dio rata i označila početak kraja pobunjenih Srba u Hrvatskoj i BiH do završnih akcija hrvatskih snaga Maestral i Južni potez koje su dovele do kraja rata te Daytonskog sporazuma.

Tko želi može pronaći istinu o svim ratnim akcijama u ratnim dnevnicima? Svaka zapovijed koja je dana i primljena nalazi se u njima, a vodilo ih je svako ratno zapovijedništvo, započeo je general Ademi i dodao da “22 godine nakon oslobođenja Knina imamo 22 istine, a svi događaji su zapisani u ratnim dnevnicima”.

“Sve ratne akcije koje je vodila Hrvatska vojska i na samu vojno redarstvenu akciju “Oluju” svi građani mogu biti ponosni, sa svih vojnih aspekata”, rekao je general Ademi i dodao da je oslobođenje Knina samo kulminacija i “finiš svih akcija koje su počele devet mjeseci ranije, tako da je oslobođenje Knina trajalo devet mjeseci tijekom kojih su bile žestoke borbe koje smo izveli u suradnji s HVO-om”.

Operacija ‘Zima 94’

Oluji je prethodila akcija “Zima ’94.”, provedena na području BiH od 29. studenoga do 24. prosinca 1994. kako bi se zaustavila srpska ofanziva na Bihać te stvorio povoljan strategijski prostor za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske i BiH.

“Srbi su poraženi na Dinari te je tada Hrvatska vojska stekla operativnu i stratešku prednost. Mi smo tada uzeli kontrolu nad vrhovima, a tko kontrolira vrhove kontrolira i doline. Oslobođen je teritorij od 200 četvornih kilometara te se veći dio Livanjskog polja našao pod nadzorom HV-a i HVO-a i to u najtežim uvjetima za ispunjene operacija, na vrhuncu zime. Među mnogim brigadama, u operaciji su sudjelovale snage 5. 4. i 7 gardijske brigade 126. domobranske brigade iz Sinja i 1. hrvatski gardijski zdrug”.

Ovom akcijom stvoreni su uvjeti za provođene drugih akcija za daljnje provođenje oslobodilačkih akcija.

Operacije “Skok-1” i “Skok-2”

Uslijedila je jednodnevna akcija “Skok-1” 7. travnja 1995., kada su Srbi ponovno poraženi na Dinari. Hrvatske su se snage proširile bočno, prema zapadnoj strani pa je time sigurnost postrojbi na Dinari postala stabilnija, a posebice sigurnost Livanjskog polja, a zatim i od 4. do 11. lipnja 1995. na Dinari je izvedena nova akcija, “Skok-2” . Njome je oslobođen dodatni prostor od 450 četvornih kilometara te je pod nadzor stavljeno cijelo Livanjsko polje.

“Tim akcijama mi smo uspjeli nadzirati vrhove i više položaje što je omogućilo HV-u i HVO-u stratešku prednost i nad dolinama. Ove akcije bile su rizične i nikako se ne smije zaboraviti uloga pokojnog ministra obrane Gojka Šuška koji je nam je dao odobrenje za provođenje tih veoma bitnih operacija. Otad se mogli nadzirati i Cetinska dolina te Vrličko polje, kao i dio Glamočkog polja te put Glamoč-Bosansko Grahovo. Poslije tih akcija Franjo Tuđman s Gojkom Šušakom i svojim timom s ondašnjim predsjednikom Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem dogovara ‘Splitski sporazum’ koji je omogućio Hrvatskoj vojsci da legalno izvršava operacije oslobađanja Bosne i Hercegovine”.

Poslije potpisivanja ‘Splitskog sporazuma’ Tuđman je dao zapovijed za planiranje i pripreme akcije “Ljeto 95”, kojom su stvoreni preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like, rekao nam je Ademi.

“Ta je operacija bila iznimno teška i velika i vodila se u dva pravca. Jedan pravac išao je iz područja brda Gnjat i sela Crni Lug odakle su krenule postrojbe 4., 7. i 9. gardijske brigade HV-a te 114. brigada HV-a, oslobađajući Grkovce, Peulje (Gornje, Donje), Crnomarkovići, Zadrugu, Čitluk i Nuglašić, ovladavaju planinom Šator te ostvaruju nadzor nad najvažnijom komunikacijom Knin-Bosansko Grahovo-Drvar, te prekidaju logističku potporu pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Nakon tri dana, 28. srpnja 1995., hrvatske snage ulaze u Bosansko Grahovo.”

U slijedeća dva dana hrvatske snage napreduju dalje prema Drvaru i izbijaju u područje prijevoja Derala, prisjeća se Ademi i dodaje da je drugi pravac išao iz područja planine Šator odakle su krenule postrojbe 1. Hrvatskog Gardijskog Zdruga, 1. Gardijska brigada HV-a, 81. Brigada HV-a, 3. Gardijska brigada HVO-a i specijalne postrojbe MUP-a HRHB. One su išle u smjeru istok i jugoistok te dolaze u Glamočko polje neprijatelju iza leđa i nakon četiri dana, 29. srpnja 1995. ulaze u Glamoč”.

Operacija “Ljeto 95”

Operacija Ljeto ’95 bila je uveritira u Oluju koja je onda u pripremi imala drugačije kodno ime. Oslobađanjem Bosanskog Grahova, 28. srpnja, hrvatske snage izbile su na prilaze Kninu i presjekle jedinu komunikaciju koja iz Knina preko Drvara vodi prema Banji Luci.

“Početkom kolovoza 1995., nakon problema što su Srbi imali u BiH oko Bosanskog Grahova, gdje su u srazu s Hrvatskom vojskom i HVO-a pretrpjeli ozbiljne gubitke, dobar dio njihovih jedinica nije bio spreman na odlučnu akciju Hrvatske vojske u Hrvatskoj, što nije bilo očekivano jer se Hrvatskoj stalno iz Washingtona prijetilo sankcijama ako se krene sama oslobađati. Presudno je bilo akciju završiti u manje od tjedan dana”, rekao nam je general Ademi.

“Oluja” i oslobođenje Knina

“Nakon obilaska oslobođenog terena u Sajkoviću, ministar obrane Gojko Šušak dao je generalu Anti Gotovini i meni zapovjed da osmislimo i pripremimo plan za oslobađanja Knina”, prisjeća se Ademi. Sljedeća tri dana Gotovina i ja smo radili plan oslobođenje Knina, prisjetio se Ademi i dodao:

“Operativni plan za oslobođenje Knina nazvali smo ‘Kozjak 95’, a general Gotovina ga je po zapovjedniku Vojne policije pukovniku Mihajlu Budimiru poslao u Zagreb Vrhovnom zapovjedniku Franji Tuđmanu i ministru obrane Šušku na odobrenje”. Tad još nije plan imao ime “Oluja”.

“Operativni plan za Oluju nosio je naziv ‘Kozjak 95’, da neprijatelj misli da kad krene priprema operacije da ćemo mi sa glavnim snagama kao partizani 1945. krenuti iz prvaca Vrljike preko Ploče na Knin. Tako da su oni cijelu svoju obranu okrenuli prema tom pravcu i prema Šibeniku i Zadru odakle su očekivali napad”, rekao je Ademi.

U toj strateškoj varci pomogao je general HVO-a Željko Glasnović koji je sa svojim postrojbama 3. kolovoza napadom na Glamoč-Vitorog odvratio pozornost i cijelu pričuvu vojske RSK-a odveo u tom smjeru.

“Tad smo mi iskoristili priliku i 4. kolovoza krenuli njima iza leđa iz smjera Bosanskog Grahova preko Dinare, makadamskom cestom, napali položaje pobunjenih Srba. Oni su svoju pričuvu poslali u suprotnom smjeru te smo pazeći samo na desno krilo koje je su čuvale 81. gardijska bojna iz Virovitice te 4. i 7. koje su krenule prema Kninu. U prvom udaru krenula je 7. brigada jer nije bilo prostora razviti dvije gardijske brigade, a 4. je bila spremna za vođenje borbi iz pokreta. Uz potporu topništva 7. gardijska je 4. kolovoza uspjela probiti crtu obrane Kninskog korpusa SVK i probila se do 4 km od polaznih položaja”, prisjeća se svakog detalja general Ademi.

Postrojbe specijalne policije iskoristile su zauzete položaje na Velebitu i brzo su nadirale prema Gračacu, zauzele ga i zaustavile se da propuste neprijatelja koji se iz Kninske krajine, šibenskog zaleđa i iz Ravnih Kotara preko Otrića povlačio prema Srbu i Lapcu te dalje u Bosnu.

Prema Vrlici i Drnišu probijale su se jedna pješačka brigada i jedna domobranska pukovnija, koja je kod Drniša naišla na kratkotrajan otpor. Ubrzo su oslobođeni Vrlika, Drniš i Benkovac. Razbijene srpske snage povukle su se prema Lici i Bosni.

Ujutro 5. kolovoza, oko 9.30 sati, postignut je najveći uspjeh operacije: 7. gardijska brigada je sa snagama 4. gardijske brigade ušla u napušteni Knin, što je označilo kraj Krajine.

“Dakle mi smo Knin oslobodili iz Bosne, što nitko nije očekivao. Srbi su očekivali da ćemo raditi one iste operacije koje su radili partizani i napasti s Kozjaka preko Vrljike prema Kninu. Tako bi imali 6000 mrtvih. Iako je bilo inicijativa da se krene tim smjerom u napad, ministar Šušak je to u startu presjekao i dao Gotovini i meni odobrenje da provedemo operaciju iz Bosne”, rekao nam je Ademi i dodao.

“Operacije izvedene s Dinare omogućile su brže oslobađanje jer nitko nije očekivao napad iz tog smjera. Hvala Bogu da nisu dopustili ideju iz stožera da se krene u napad iz smjera Šibenika, Zadra, kao partizani”.

“Sve zapovijedi svih ovih operacija mogu se naći u ratnim dnevnicima operativnih grupa i trebaju ih proučiti povjesničari i napokon napisati i objaviti prave događaje iz Oluje da se nakon 22 godine objavi cijela istina”, kaže Ademi, te dodaje:

“Oluja je bila velika operacija u kojoj su sudjelovali skoro svi rodovi vojske i koja je u svakom pogledu bila značajna i profesionalno odrađena operacija”.

Bilo je mnogo dramatičnih događaja, emotivnih trenutaka tijekom tih dana, ali potrebno je sjetiti se ljudi koji su dali mnogo u tim trenucima, poput Ivana Koradea čiji je ratni put besprijekoran bez obzira na tragične stvari nakon rata te ministra obrane Gojka Šuška čije zasluge danas malo tko spominje, rekao nam je Ademi i zaključio:

“Da nije bilo potpore predsjednika Tuđmana i ministra Šuška našim planovima i operacijima već da je išlo po idejama glavnog stožera bili bi još pod okupacijom”.

Izvor: Marijan Opačak/direktno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save