27. rujna sveti Vinko Paulski – zašto je Hrvatska zaboravila Sestre milosrdnice koje su ubijali partizani?
Sav rad sestara bio je od dolaska u Hrvatsku protkan dobrotvornošću i ljubavlju (njihovo djelo je i Vinogradska bolnica u Zagrebu), a za uzvrat su primile mučenja, progone i ubijanja od strane Titovih partizana. Niti hrvatska država se nije trudila osuditi te zločince i dati ovim mučenicama dostojno mjesto u javnosti, pa makar jednu ulicu u Gospiću, Vrapču ili blizini Vinogradske bolnice.
Utemeljitelj Družbe sestara milosrdnica je veliki apostol kršćanske ljubavi sveti Vinko Paulski (1581.-1660.), kojeg slavimo na današnji dan.
On je 1633. zajedno s Luisom de Marillac osnovao u Parizu družbu Kćeri kršćanske ljubavi koja je preuzela skrb za osobe s ruba društva: napuštenu djecu, siromašne, bolesne, stare, zatočene. Time su po prvi put redovnice bile uključene u aktivni apostolat. Kako se broj Vinkovih kćeri iz godine u godinu povećavao, njihova se djelatnost s vremenom počela širiti i izvan Francuske – po Europi i svijetu. Danas je milosrdnička grana najbrojnija redovnička zajednica na svijetu, s mnogo svojih ogranaka, od kojih je jedan u Hrvatskoj.
Prve Sestre milosrdnice su sredinom 19. stoljeća došle u Zagreb i odmah udarile temelje dvjema najjačim Družbinim djelatnostima: odgojno-prosvjetnom radu u školama i njezi bolesnika i starih osoba u bolnicama i domovima.
Kako i kada su Sestre milosrdnice došle u Hrvatsku?
Povijest hrvatskih milosrdnica započinje 5. rujna 1845. godine kada je iz austrijskoga Tirola, na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, stiglo u Zagreb šest “bijelih sestara”. Biskup Haulik, poslije nadbiskup i kardinal, bio je srcem i rodom Slovak, ali ljubio je Hrvatsku kao svoju domovinu i zalagao se i kao biskup i kao banski namjesnik za prava hrvatskog naroda, za njegovu vjersku, kulturnu i gospodarsku obnovu. U sklopu tih nastojanja bio je i njegov poziv sestrama milosrdnicama iz Tirola da kao vrsne učiteljice i dobre bolničarke preuzmu rad u zagrebačkim školama koje su osnovane pod crkvenom upravom, te u bolnicama koje je tek trebalo osnovati. Za sestre je prethodno dao sagraditi crkvu i samostan, te su one odmah po svom dolasku u Zagreb mogle započeti s milosrdničkim apostolatom.
Povijest Sestara milosrdnica: povijest brige, dobrote, požrtvovnosti i ljubavi
Samostanska Ženska učiteljska škola u Zagrebu (1848.-1945.) dala je nekoliko tisuća časnih sestara vrsnih učiteljica djece i djevojaka, a Ženska realna gimnazija (1926.-1945.) pod geslom Pro Deo et Patria (Za Boga i Domovinu) posijala je u stotinama mladih duša sjeme žive vjere i širokog obrazovanja. U čuvalištima, jaslicama, zabavištima i sirotištima sestrama je bio povjeren odgoj i skrb za najmlađe, a u raznim stručnim školama pouka i odgoj mladeži. Luč znanja sestre su pronijele ne samo Hrvatskom nego i izvan nje – po Bosni i Hercegovini, Srbiji, Bugarskoj, Turskoj, Albaniji …, ne zanemarivši pritom i apostolat kršćanskog odgoja.
Sav rad sestara protkan je dobrotvornošću i ljubavlju. Godine 1847. otvorile su konvikt za siromašne djevojčice, a godine 1853. i konvikt za dječake. Mnoga školska djeca dobivala su besplatan ručak iz samostanske kuhinje, neka i svu opskrbu. Duhovna i tjelesna djela milosrđa nesebično su i s ljubavlju vršile u mnogim ubožnicama, domovima starih i nemoćnih, kaznionicama, a u ratnim vremenima zdušno su preuzimale dvorbu ranjenika i brinule se za siromašnu djecu i ratnu siročad.
Svoje služenje u bolnicama sestre su započele već 1846. godine, kada je u južnom krilu zagrebačkog samostana otvorena mala ženska bolnica s 12 kreveta. Tri godine poslije u toj su se bolnici liječile čak 243 bolesnice. Godine 1871. ta bolnica seli u nove prostore u Ilici, ali zbog sve većih potreba godine 1893. Družba započinje graditi veliku bolnicu na Vinogradskoj cesti. Ta gradnja, kao i gradnja bolnice u Zemunu (1887.) i Plovdivu u Bugarskoj (1924.) tražila je od sestara velika odricanja.
Osnovne djelatnosti sestre postupno proširuju. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća preuzimaju brigu za kućanstvo gotovo u svim crkvenim zavodima u Zagrebu, a 1924. i u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.
Sav apostolat i djelovanje Sestara milosrdnica u Hrvatskoj bilo je nesebično služenje ljudima, osobito onima koji su najviše patili i bili na dnu društva: siromasima, djeci i bolesnicima.
‘Nagrada’ za to 1945. godine bio je teror i proganjanje sestara, te masovna ubojstva nevinih žena i djevojaka u redu Sestara milosrdnica.
Zločini partizana nad Sestrama milosrdnicama – strijeljanja, Jazovka, jame…
Časne sestre općenito, a posebice Sestre milosrdnice, bile su posebno na meti partizana jer ih se besramno optuživalo da su njegovale u bolnicama „ustaše“, „fašiste“ i „neprijatelje komunizma“, te ih se k tome po komunističkom obrascu proglašavalo za „izdajnice naroda“, „klerofašistice“, „nacionalistice“, „ustašice“ i sve druge objede iz komunističkog arsenala laži i etiketiranja. Teror nad časnim sestrama je postao od 1945. svakodnevnica, a mnoge su strpane na robije u komunističke kazamate.
Bilo je djevojaka koje su svoju dobrotu i služenje ljudima platile – glavom.
Tako je u Gospiću 1946. pet časnih sestara milosrdnica osuđeno na smrt od strane partizana jer su radile u bolnicama u Lici za vrijeme rata. To su Žarka Ivasić, Verena Fostač, Eutihija Novak, Hubertina Džimbeg i Celestija Lucija Radošević.
Sestra Hubertina Džimbeg, svjedočila je o suđenju kao “urnebesu”. Višekratna ispitivanja i prijetnje prije suđenja, nisu donijele ono što su komunisti očekivali jer, unatoč okrutnim ispitivanjima, sestre nisu priznale ništa, a na suđenju su se branile same jer u njihovu korist nije svjedočio nitko. Nakon čitanja presude, u sudnici se jedan od nazočnih partizana bacio na sestru osuđenu na smrt i prebio je pred nazočnima. Sestra Žarka Ivasić osuđena je na kaznu smrti vješanjem, a ostale sestre na kaznu smrti strijeljanjem. Nakon žalbe presuda sestri Žarki pretvorena je na smrtnu kaznu strijeljanjem, a ostale sestre osuđene su na 20 godina zatvora s prisilnim radom. Strijeljanje izvršeno uza zid kapelice svete Marije Magdalene u Gospiću.
Slično tome, nakon ulaska partizana u Zagreb, iz Psihijatarske bolnice Vrapče odvedene su tri časne sestre koje su brinule s najvećom ljubavi za psihičke bolesnike u toj bolnici. Poput pravih „šumskih razbojnika“ partizani su ih odveli iz bolnice, ubili i bacili u nepoznatu jamu. Te sestre zovu se: s. Geralda Jakob, s. Konstancija Mesar i s. Lipharda Horvat.
Potresna je i priča o sestri milosrdnici Blandi Stipetić koja je ulaskom partizana u Zagreb 1945. godine odvedena s dječjeg odjela Vinogradske bolnice nakon što je optužena da je skrivala ranjenog vojnika NDH kojeg su partizani htjeli likvidirati. Presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba od 29. lipnja, ubijena je zajedno sa 58 drugih osuđenika na smrt.
Bačena je u jamu Jazovka na padinama Žumberačkog gorja, stratištu ranjenika iz zagrebačkih bolnica.
Ove, i brojne druge zločine nad časnim Sestrama milosrdnicama, nije se pravno procesuiralo, već dapače počinitelji su napredovali u karijeri zbog učinjenih zlodjela. O svemu se moralo šutjeti i bilo je zabranjeno govoriti o stradanjima ovih heroina ljubavi.
Niti hrvatska država se nije trudila osuditi te zločince, a niti dati ovim mučenicama dostojno mjesto u javnosti, pa makar jednu ulicu u Gospiću, Vrapču ili blizini Vinogradske bolnice. Možda bi bilo bolje da ulica u blizini Vinogradske bolnice nosi ime ubijene sestre Blande Stipetić umjesto nedavno predloženog komunističkog ideologa Ive Lole Ribara.
Danas, na dan njihovog zaštitnika svetog Vinka Paulskog, sjetimo se ovih nesebičnih žena, časnih sestara, koje se svoj život posvetile ljubavi prema bližnjem i služenju Bogu i ljudima.
Izvor: narod.hr
