De facto na zahtjev Milorada Pupovca i njegovog SDSS-a iz sastava buduće hrvatske Vlade bio je izbačen Zlatko Hasanbegović. Na zahtjev, primjedbu, pa i političku ucjenu Milorada Pupovca, HOS-ova ploča premještena je iz Jasenovca i sada se smišlja način kako definitivno zakonski ukinuti spornu HOS-ovu insigniju koja godinama nikoga nije smetala, čak ni staru Račanovu Vladu. Na zahtjev Milorada Pupovca sada će se protresti zakon o braniteljima jer po Vučićevim napucima i prigovorima i taj zakon valja mijenjati po taktovima Pupovca i SDSS-a. Srbijanski mediji ističu da Vučića osobito smeta rečenica iz zakona koja govori da su Srbija, Crna Gora i JNA napali Hrvatsku. Dobro, do kuda seže beogradski bezobrazluk?

Po svemu sudeći, SDSS kao dio današnje hrvatske, da ne velim HDZ-ove vlasti, ne samo da intimno i u četiri zida stoji na Vučićevom stajalištu da je dakle neprikladno spomenutu povijesnu istinu izreći na glas u jednom zakonu, nego s tim stavom kane mijenjati, da ne velim rušiti, ni manje ni više negoli zakon o braniteljima. I svima je to u ovoj zemlji normalno?

Nakon teksta u Globusu životne suputnice Milorada Pupovca, gospođe Slavice Lukić, inače jedne od čelnica HND-a, gdje je na ravno četiri stranice izanalizirala lektiru za osnovne škole, iz hrvatske lektire, nakon što je tamo bila dugih desetak godina, izbačena je knjiga “Moj tata spava s anđelima-Mali ratni dnevnik”. Knjiga je napisana 1992. godine, pisana je iz perspektive male djevojčice Cvijete koja u ratnom Osijeku proživljava srpsku agresiju i punih 10 godina bila je dio obavezne lektire. Knjiga je izbačena nakon žestoke kritike koju je na tu knjigu istresla družica Milorada Pupovca! Knjiga je iz lektire izbačena službeno “što je pojam ustaštva prikazan u djelu kao domoljubno poželjan”. Kada bi se tako čitala sva lektira, onda bi stotinu knjiga valjalo izbaciti iz lektire jer svaka druga knjiga na neki način pojam Jugoslavije, Austro Ugarske ili ne znam koje tvorevine prikazuje kao domoljubno poželjan!!!

“Kad sam na radiju pronašla stranicu koja je emitirala ‘Čavoglave’ mama se nije pobunila. Štoviše, slušala je sa zanimanjem. Sva je treperila od unutrašnjeg uzbuđenja kad je čula kako Bobo ili Jure viče: ‘Mi smo spremni Poglavniče!. Kaže da će glasati za Hrvatsku stranku prava, za Paragu’, to je primjerice jedan od citata iz knjige koji je do te mjere iziritirao ministricu Blaženku Divjak da su autori novog kurikuluma ovu knjigu nakon 10 godina koliko je bila obavezni dio lektire sada iz nje izbacili. Pročitate li ljevičarsko-komunističku lektiru ovim naočalama vidjet ćete da bi morali izbaciti 90 posto takve literature iz lektire. Pa ipak, to se ne događa, niti će se to dogoditi i ne samo da se to neće dogoditi, nego je sve izvjesnije da će po ovim mjerilima samo takva ljevičarska, da ne velim partizanska lektira, ostati kao obavezno štivo! Je li to smisao kurikularne refome? Jer ovim potezom gospođa Divjak već je sada napravila ono što do sada nije napravio niti jedan sastav Ministarstva obrazovanja obzirom da se do sada nitko nije usudio u ovih 10 godina izbaciti tu knjigu na ulicu. Nitko do vlasti koju čini HDZ i HNS! Primjerice, bivši ministar obrazovanja Predrag Šustar uredno je na upit iz Ureda pravobraniteljice odgovorio da u romanu ne vidi ništa spornoga.

Možda ni gospođa Divjak ne bi vidjela ništa spornoga u ovom romanu, da je supruga Milorada Pupovca na četiri stranice Globusa nije zapravo prozvala. Je li pak životna suputnica gospodina Pupovca prozvala na ovaj način ministricu ili je nabacila loptu u šesnaesterac, kako bi ministrica mogla poentirati i knjigu izbaciti iz lektire, to ćemo s vremenom razabrati, no ova simbolička gesta jasno govori što nas sutra čeka u kurikularnoj reformi. Isto tako, vrijeme će nam donijeti i odgovor na pitanje solira li Pupovac u drugim, tematski sličnim akcijama, i sve ovo radi na svoju ruku, ili je cijela priča koordinirana s premijerom i HDZ-om te Pupovac ne radi ništa izvan dogovora, nota bene, koalicijske Vlade.

No glede ove sporne lektire nema puno dvojbe da se ovdje radi ne samo o neviđenoj paranoji koja nesumnjivo teledirigirano dolazi prvenstveno iz Beograda, nego o nečem krupnijem. To se naime kristalno jasno vidi iz činjenice da je Beograd u sklopu akcije “do besvijesti izmislimo razne tragove ustaštva jer ništa tako dobro ne kompromitira kao ustaštvo” krenuo s neviđenom paranojom, sada i glede športskih dresova košarkaškog kluba “Cedevita” tvrdeći da font slova na dresovima sugerira naglašeno slovo U?! Umjesto da odmahnu rukom na ovu jeftinu provokaciju u “Cedeviti” su na sugestiju glavnog sponzora, a to je istoimena “Cedevita” gospodina Emila Tedescija, odlučili promijeniti dresove! Vidite, to smo mi! I zato niti je ovo hrvatska država, niti mi imamo nacionalne svijesti, niti se znamo postaviti, već smo permanentno u defanzivi!

Naime, ovakve dresove i font ovakvih slova je 2008 osmislio jedan Nizozemac, dakle provokacija je prvog reda da se tu radi o bilo kakvim ustaškim podvalama. Ali taj fatalni osjećaj permanentne krivice, to fatalno klečanje pred Beogradom, ta potreba da prema njima budemo uvijek snishodljivi, to je mentalno ubilo i ovu naciju i njenu nacionalnu samosvijest. Ovo tim prije što prigovori na Hrvatsku redovito stižu iz Vučićeve Srbije, čiji predsjednik tvrdi da kod njih “nema fašističkih halucinacija”. Naravno da nema kad su oni svoje fašiste od Mihailovća na dalje – legalizirali! Naravno da ne haluciniraju, kad su četnike i četništvo – rehabilitirali!

Dakle, Beograd je krenuo u novi specijalni rat protiv Hrvatske vidjevši ustaštvo na svakom koraku i ložeći vatru na tu temu na svakom koraku! Ako službeni Zagreb to ne vidi i razumije onda ništa ne vidi i ne razumije.

U ovom trenutku, kada je kristalno jasno da je Pupovčev SDSS obična transmisija beogradskih nalogodavaca, jedini način da se zauzda u budućnosti ova dugoročna podvala je pokušaj da se Milorada Pupovca razvlasti ovlasti koje mu trenutno omogućavaju da reketari i ovu Vladu i ovu zemlju i ovaj izmučeni narod. Kraj ovog Pupovčevog terora zapravo se ne nazire i nije ga ni moguće institucionalno zauzdati, osim da se promijene zakonske norme. U taj prostor je sada ušao Anto Đapić najavljujući referendum o načinu na koji će ubuduće srpska manjina ostvarivati svoja, ustavom zajamčena prava. Apsolutno svi zainteresirani i poluzainteresirani na ovu ideju reagirali su agresivno, tezom da je takav referendum i uopće promjena sadašnjih rješenja u prvom redu neustavna. Nema medija niti relevantnije političke persone koja ne tvrdi da je Đapićeva ideja u prvom redu neustavna. A to je notorna laž o čemu raskošno svjedoči članak 15. Ustava koji izrijekom kaže da “zakonom se može pored općeg biračkog prava pripadnicima manjina osigurati posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski Sabor”.

Dakle, “može” se osigurati posebno pravo, odnosno posebne liste koje ide pored općeg biračkog prava, ali ne moraju! Dakle, ako se sada to pravo ukida ne krši se ustav, kako bijesno dezinformira većina medija! Još jednom: nije dakle istina da postoji jasna ustavna odredba da ne velim obveza da se srpski predstavnici moraju birati na posebnim listama. Što znači da promjena ove prakse ni na koji način ne bi bila neustavna. Naime, ustavni zakon u ovom dijelu donesen je temeljem upravo ovog članka Ustava koji dopušta, ali ne obvezuje! Unatoč svemu ovome, ovih dana mediji bilježe izjavu glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je rekao da nema potrebe za promjenom ovih zakonskih odnosno ustavno zakonskih rješena. I to je zapravo samo srce problema i ova reakcija zapravo otvara niz pitanja od kojih je glavno ovo: ako glavni tajnik HDZ-a misli da je Đapićev referendum nepotreban, dapače štetan jer problematizira “naše međunarodno preuzete obveze”, ne radi li Pupovac zapravo sve što sada radi u tijesno vezi s Vladom i premjerom?

Žurim u istom dahu reći par riječi o europskoj praksi koju namjerno i krajnje tendeciozno prešućuju i mediji i upućeniji akteri. Naime, ovih dana posebno se isticalo kako će eto Italija donijeti povijesne zakone o zabrani isticanja fašističkih simbola što nije netočno, ali tema ima pretpovijest koja je poučna ne zato jer treba krenuti tim putem, nego zato da bi se vidjelo da i drugi narodi imaju sličnih problema i da mi nismo osobiti izuzetak. Naime, Benito Mussolini počiva u svojoj obiteljskoj grobnici u Italiji i na svaki njegov rođendan tisuće i tisuće njegovih simpatizera dolaze mu se pokloniti, zatrpavši pri tom njegov grob cvijećem i usput redovito održe i prigodne govore. No zbog toga talijanska ljevica nikad nije rušila neku talijansku Vladu. To je jednostavno svojevrsni politički folklor kojeg demokracija dopušta bez obzira što su poruke tog čina neprihvatljive.

Osim toga, razni simboli iz Mussolinijevog razdoblja širom Rima i cijele Italije nisu ni taknuti! Vidite, nismo nikada čuli primjerice Furija Radina da ga ove relacije smetaju! Ali, kada vidi ploču “za Dom spremni” u njemu se momentalno javi antifašizam! Kakva dvoličnost, kakva predstava! Kao i Miloradu Pupovcu kojeg nismo često čuli u njegovim inače brojnim nastupima da ga primjerice smeta spomenik četničkom lideru Šoškoćaninu! Niti smo čuli od njega da traži da se taj spomenik ukloni. U tom trenutku kod njega dakle antifašizam spava. Ali, kada vidi ploču na kojoj piše “za dom spremni” u njemu prorade svi antifašistički živci!

U Italiji se dakle za svaki Mussolinijev rođendan na njegovom grobu okupljaju tisuće opskurnih likova, to traje desetljećima i nikad taj čin nije određivao sudbinu neke talijanske Vlade. Makar tisuće Talijana rimskim pozdravom pozdravljaju na Mussolinijevom grobu svake godine usred Rima! I nikog to ne smeta! Ni talijansku ljevicu, ni talijansku desnicu, ni Europu ni dežurne antifašiste niti Eufrema Zuroffa! Zašto? Ne zato jer su Talijani fašisti nego stoga jer demokracija, pa i talijanska demokracija, time nije ugrožena kao ni talijanska država i društvo i zato jer demokracija po logici stvari dopušta i takve izljeve potpunog ludila. Svugdje, samo ne u Titovoj Hrvatskoj. Jer, ovo što se događa kod nas nije ništa drugo nego manifestacija Titove Hrvatske. Titova Jugoslavija ne postoji, ali Titova Hrvatska je i te kako živa!

U Njemačkoj su nakon ratnog vihora svi njemački ratni krivci osuđeni u Nuernbergu. I tu se stalo. No u Hrvatskoj je nakon rata brojčano likvidirano više članova Pavelićeve Vlade, negoli je cijeli svijet na Nuernberškom procesu osudio Hitlerovih suradnika. O tim relacijama se kod nas isto tako nikad nije ozbiljno razgovaralo nego se kreće od toga da to što su partizani kod nas radili nakon rata, da su to svi radili nakon rata. Kako vidimo, to nije istina!

U Španjolskoj primjerice nikome na pada na pamet zatvoriti veliko zajedničko groblje frankovaca i republikanaca, odnosno “ustaša i partizana”. Kada je Tuđman predložio nešto slično, prvi ga je sasjekao Slavko Goldstein! Upravo je on bio glavni moralni čimbenik koji je svoje protivljenje izložio preko notornog Feral Trubinea, pa je u histeriji koja je tako začeta, Tuđmanova ideja propala. A bila je to sjajna ideja, jer je sa sobom nosila pečat trajnog pomirenja ustaša i partizana. I kad danas toga spomenika kao simbola nema sjetite se Goldsteina koji je histerizirao protiv onoga što je Franco napravio u Španjolskoj i što će ostati dok Španjolske bude: zajedničkog grobišta lijevih i desnih sve u slavu Španjolske.

Ali, mi niti danas ne znamo reći da je tu Goldstein fatalno griješio noseći se svojim partizanskim entuzijazmom. I Francka, pokopanog usred Španjolske, na njegov rođendan, svake godine na tisuće obožavatelja dolazi pozdraviti i zbog toga ne pada Vlada! Niti će ikada pasti. Ali kako to objasniti ovdašnjim titoistima koji misle uistinu da svijet počinje od njih! Pogledajte na ovim primjerima koliko je takozvani hrvatski antifašizam izvan europskih relacija!!! Tome je tako jer Europa razumije demokraciju i važnost demokratskih standarda za stabilnost zemlje. U Hrvatskoj se demokracija još uvijek tretira po Titovoj maksimi: može demokracija ali ne za sve! Jer, ovo što sada gledamo nije drugo negoli varijacija na tu temu!

Izvor: Tihomir Dujmović/direktno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save