20. listopada 1944. Beograd – zašto su Tito i partizani skrivali što se događalo nakon oslobođenja grada?
Na današnji dan 20. listopada 1944. snage Trećeg ukrajinskog fronta vojske SSSR-a, tzv. Crvene Armije, ušle su u glavni grad Srbije Beograd. Ove jedinice Crvene Armije bile su sastavljene pretežito od Ukrajinaca, što je malo poznato. Pripadnici partizanskih jedinica Jugoslavenske narodne armije kojima je zapovijedao Peko Dapčević bile su tek pomoćne snage moćne Crvene armije.
De facto, oslobođenje Beograda djelo je Crvene Armije. Ono što se događalo nakon toga ostala je zlokobna tajna o kojoj se šuti do danas, osobito stoga jer je Crvena armija imala status “antifašističke” bratske vojske.
Sama operacija oslobođenja Beograda počela je 20. rujna 1944. i trajala do 22. listopada 1944. kada su njemačke postrojbe i jedinice vojske nacističke kolaboracionističke Srbije protjerane do crta gdje nisu mogle artiljerijom dostići grad. Na tim linijama Nijemci su uspostavili poznati krvavi „Srijemski front”.
Nakon relativno mirne tri godine u ratnoj Srbiji bez otpora, a tokom koje su se pripadnici “antifašističkog” četničkog i partizanskog pokreta toliko aktivno borili protiv njemačkog okupatora da su ovi najnormalnije vladali Srbijom sa “jednom nepotpunom malo većom bojnom” – partizanski Glavni štab i Crvena armija SSSR-a su odlučili da je došao trenutak da se Srbija i Beograd oslobode.
Narodnooslobodilačka partizanska vojska je nagrnula preko granice s teritorija NDH u Srbiju. Granica NDH i Srbije je bila na rijeci Drini, pa je do prebacivanja velikih dijelova partizanske vojske došlo relativno lako jer su kontrolirali dijelove NDH prema Srbiji. Naime, većina četnika i partizana iz Srbije i Crne Gore stigla je na teritorij NDH još krajem 1941. nakon pada Užičke Republike s ciljem rušenja tek uspostavljene države, te etničkim čišćenjem Hrvata i muslimana. Te srpske partizanske jedinice prebačene su sada u Srbiju i bile su popunjene velikim dijelom srpskim komunistima koji su željno čekali da oslobode sela i gradove u Srbiji. No, bila je to tek manjina snaga prema Crvenoj Armiji koja se probijala iz pravca Bugarske i Rumunjske, uz veliku pomoć vojske Bugarske koja je ušla u južnu Srbiju spriječiti odstupnicu Nijemcima s teritorija Grčke.
Ali postoji i mračna strana cijele priče o kojoj poslijeratna jugoslavenska historiografija, pa i današnja u Srbiji, nije željela govoriti. Slično ignoriranju užasnih bombardiranja od strane zapadnih saveznika, kao i u slučaju Hrvatske.
Radi se o ponašanju vojnika Crvene Armije, o čemu je kasnije pisao i komunistički disident Milovan Đilas u svojim memoarima. Naime, čim su Nijemci se povukli, krenula su zvjerska masovna silovanja Srpkinja. Stariji Beograđani dobro pamte, a oni koji su se time bavili naslušali su se svega i svačega. Od upadanja pijanih vojnika Crvene armije u stanove, otimanja oko toga tko će silovati kćerku a tko majku, do skrivanja djevojaka po podrumima, šupama i kanalizaciji glavnog grada.
Tito se zbog ovoga žalio Staljinu, na što mu je ovaj navodno odgovorio: “To su mladi momci. Neka se zabave, zaslužili su.”
Tadašnji podaci, koje navodi i Milovan Đilas, govore o sljedećim registriranim zločinima Crvene armije na teritoriju ondašnje Srbije u posljednjim mjesecima 1944. godine: 1219 silovanja, 359 pokušaja silovanja, 111 silovanja sa ubojstvom, 248 silovanja i pokušaja ubojstva i 1204 pljačke sa tjelesnom povredom ili ubojstvom. Ukupni broj registriranih silovanih žena je na kraju porastao na preko 5.000, a onih koje nisu registrirane nikada se neće doznati.
Na teritoriju Beograda statistika je još gora: samo do 1945. godine u svega dva mjeseca silovano je oko 2.000 žena i djevojaka u gradu.
Ovo nije bio slučaj samo u Srbiji već svugdje gdje je prošla Crvena Armija. Postoje oni koji su još gore prošli. Komunistički sovjetski vojnici su se isto ponašali na svim “oslobođenim” teritorijima. Poljakinje, Njemice, Litvanke, Letonke, Estonke… sve su one doživjele istu sudbinu . Postoje gradovi u Istočnoj Pruskoj u kojoj je silovana svaka Njemica starosti od 10 do 89 godina. Često su napastvovane i pred njihovim muževima i drugim članovima obitelji, ne bi li ih još više ponizili.
Sveukupno, silovano je od strane komunista Crvene Armije u periodu prodora Crvene Armije prema Europi nekoliko milijuna žena; procjena je da se radi o oko 2,5 milijuna od Beča do Ukrajine, od Beograda do Baltičkog mora.
Ono što je prilično nepoznato jesu zločini koje je Crvena Armija počinila u ratovima koje je vodila prije Drugog svjetskog rata i sukoba s Hitlerom: poljsko-sovjetski rat 1919-1920., invazija Crvene Armije na Gruziju 1921., invazija na Poljsku 1939. i okupacija 52% zemlje (ubijeno 65.000 Poljaka „neprijatelja naroda“), etničko čišćenje praćeno ubijanjima civila, žena i djece Finske 1939. godine , masovni zločini u Litvi, Letoniji i Estoniji 1939. godine i dr.
Brojni masovni zločini, mučenja, ubijanja i koncentracijski logori počeli su davno prije pojave Hitlera, još 1917. godine.
Dakle, Crvena Armija nije imala samo motiv osvete za zločine čime se željelo opravdati brutalnost “antifašizma”, već su zločini bili njen sastavni dio od samog nastanka kada su ubili nekolio milijuna svojih sunarodnjaka Rusa, ali i ostalih okolnih naroda Ukrajinaca, Bjelorusa, Poljaka i drugih.
Prošle godine poljski umjetnik Jerzy Bohdan Szumczyk je izazvao skandal u Gdanjsku kada je postavio skulpturu sovjetskog soldata koji siluje Poljakinju. Skulptura je uklonjena, ali podsjećanje na bol onih koji su preživeli oslobođenje nije.
Izvor: narod.hr
