Josip Jović: Pupovčevi novi ultimatumi
U jednom od velikih, skoro svakodnevnih intervjua, Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a i SNV-a, kaže, doslovce: “Za Plenkovića je došao trenutak, sada ili nikada, da se obračuna s konzervativnim snagama!” Ovom jednom jedinom rečenicom Pupovac je oslikao sav svoj karakter, stil i poziciju koju je zadobio u Hrvatskoj i koja je jača nego svojedobno pozicija Milutina Baltića ili Dušana Dragosavca.
On je taj koji određuje premijeru taj odsudni trenutak koji je došao, a sama riječ obračun upućuje na drastične metode. Nije rekao tko su te konzervativne snage, ali se u nastavku teksta jasno vidi kako cilja na pojedine udruge, braniteljske i one druge, nepoćudne portale, povjesničare i novinare i svakako na Crkvu.
Možemo mu zavidjeti
Pupovac je izgradio nevjerojatnu poziciju vrhovnog moralnog i političkog autoriteta, čija se riječ mora poslušati, respektirati i na kraju uvažiti. Ali, naravno, ne treba njega kriviti, napadati niti se ljutiti na njega. Možemo mu samo zavidjeti.
Zanimljivo, u tim velikim, koncentriranim i dirigiranim razgovorima na više stranica u glavnim tiskanim medijima, a s televizijskih ekrana gotovo ne silazi, Milorad Pupovac govorio je o pločama i paljenju Novosti, o nacionalizmu, klerikalizmu, ksenofobiju i ustašluku, ali ništa nije govorio, niti su ga novinari išta pitali, primjerice, o redovitim proslavama kolosalnog zločina nad Hrvatima u Lici i Bosni 1941. godine, o provokativnim i uvredljivim sadržajima tjednika koji izdaje njegovo Srpsko narodno vijeće, a financira Vlada RH, o novom memorandumu koji se upravo priprema u Srbiji pod pokroviteljstvom same sribijanske vlade i koji će uskoro biti javno promoviran, kao što ga ni prije nitko ništa nije pitao kako je devedeset i prve započeo rat na mom otoku. Kao što je poznato, za njega su agresija i tragedija počele u kolovozu 1995.
Vučićev poklisar
Zanimlijv je i skoro neobjašnjiv, toliko godina nakon raspada Jugoslavije i kraja beogradskog patronata, ulizivački i podanički odnos hrvatskih medija i naročito hrvatske politike prema srpskim političkim strukturama u samoj Hrvatskoj i u Srbiji.
Taj odnos je ono što omogućuje vrlo unosan biznis etnobiznismenu koji jeftino kupuje državne obveznice i onda ih skupo naplaćuje, podsjećajući nas na nekadašnje čuvene trešnjevačke fakine koji su prolaznicima prodavali ciglu. Ako je ne kupiš, dobit ćeš njome po glavi.
Pupovac priznaje svoju ulogu veze između Beograda i Zagreba, pri čemu nije teško razumjeti kako je on ovdje zapravo Vučićev poklisar i njegova produžena ruka. On govori o jednakosti i nacionalnoj ravnopravnosti u Hrvatskoj.
Dovoljno je obrazovan znati razlikovati naciju od naroda, nacionalne manjine ili etničke skupine. Ali, to je ta definicija Hrvatske iz socijalističkog ustava kao države Hrvata i Srba koji u njoj žive. Dobre odnose Hrvatske i Srbije, Hrvata i Srba općenito možemo samo poželjeti, ali s Pupovčevom politikom to ne bu išlo.
