Razmišljajući o naslovu moje zadnje kolumne, koja je bila tematski posvećena najbitnijim političkim odrednicama izbornoga sustava kao temeljnog instrumenta učvršćivanja, razvoja i usmjeravanja državnosti, odlučio sam u naslovu u kontekstu hrvatske političke realnosti i prosrpskih nasrtaja na tu referendumsku inicijativu naglasiti – da taj zakon treba biti antisrpski.

Naravno, kako je bilo vidljivo i u samome naslovu, ali i daljnjem tekstu, na kraj pameti mi nije padalo hrvatske vrijednosti i ciljeve određivati prema bilo čemu srpskome, jer držim da je upravo ta mjera vrijednosti najpogubnija zasada dvadesetoga stoljeća u hrvatskoj kolektivnoj memoriji, te polazište svjesnih i nesvjesnih autocenzura, koje golemi broj hrvatskih ljudi sprječava razumno se postaviti prema aktualnim pitanjima svoga naroda.

U Hrvatskoj ničemu ne smije biti cilj antisrpstvo, ali ništa u Hrvatskoj ne smije bježati od toga da bude i – antisrpsko. Radi se o mjeri vrijednosti, koja nužno mora biti samosvojna, takva, da sve ono što Hrvatskoj treba, mora biti, prvo, stvaralačko, prohrvatsko, kršćansko i civilizacijsko; drugo, svemu tome nasuprot – mora biti negacija.

Idemo razgovarati racionalno, utemeljeno, s neosporivim činjenicama na kojima počiva današnji svijet i svjetski poredak čiji smo kamenčić. Klonimo se za početak izmišljene, lažne, manipulativne „korektnosti“ jer je – nekorektna. I, klonimo se svođenja rasprave na razinu „znam je jednog dobrog Srbina“, „susjeda mi je Srpkinja, ne može biti bolja žena“, „deset tisuća Srba se borilo za Hrvatsku“, jer je to primitivizam najniže vrste. To je uvreda čovjeku.

Zašto?

Mi ne razgovaramo o kulturološkoj osobnosti čovjeka i njegovome identitetu, iako su i to djelomično refleksije političkih doktrina zajednice, mi govorimo o pojmu političkog srpstva i političkog Srbina.

A to je do sada neupitna negacija – Hrvatske.

Navodna korektnost, a u stvari intelektualna i moralna lijenost i karakterno posrnuće slobodnoga čovjeka jer mu je netko propisao obrazac ponašanja kome se boji oduprijeti zbog prizemnoga komoditeta, nesigurnosti i nedostatka stava, koja dominira u hrvatskoj javnosti, društvenim i političkim institucijama, čak i kod osvjedočenih hrvatskih nacionalista, a koja nalaže da se uvijek, u svakoj prigodi, ako se i kad se želi izreći primjedba, ocjena, stav ili kritika o nečemu srpskom, nužno mora prije toga pronaći nešto ružno hrvatsko; je povijesna zamka i smišljeni instrument kolonizacije. Raspon između dobra i zla u tom konstruktu gotovo ni ne postoji u činjeničnom uporištu, sve postaje relativno, stvar interpretacija, a onaj tko ima poglavito medijsku premoć, stvara virtualne vrijednosti i standarde, kojima se prekrivaju i pokrivaju najmonstruoznija zla u realnom svijetu.

Zato je danas u Hrvatskoj svakodnevica žestoka rasprava o ustaškim zločinima nazad sedamdeset godina, o fašizmu, a potpuno je nestalo iskustvenoga doživljaja milijuna ljudi od nazad dvadesetak godina. Srpske agresije na Hrvatsku.
Upravo to je tipičan model srpske politike prema hrvatskom narodu i platforma djelovanja klasične pete kolone u Hrvatskoj, koja čini središnje uporište antife. Takvima se, da bi se održala kakva takva prividna uređenost društva i kakav takav poredak, trajno mora dokazivati pravovjernost. Upravo tako se javno ponaša što svjesno, što nesvjesno, zabrinjavajući dio hrvatskog naroda, a naročito famozna inteligencija i tzv. društvene elite.

To se promiče kao mudrost s tzv. nacionalističke strane, a europejstvo i nekakva moderna estetika i etika tekućeg stoljeća s druge strane. Postalo je nepodnošljivo gledati istaknute glumce, književnike, estete različitih profila, s kakvim grotesknim porukama gotovo svakodnevno svjedoče nestanak bilo kakve autentične osobnosti, samo da bi opstali pred kamerama i u fokusu toga virtualnoga svijeta.

To je potpuno pogubno, izraz priznanja stečene i nasljedne grješnosti, zločestoće i nesolidnosti svoga naroda. I zapravo simbolizira mentalnu okupaciju, kolonijalni status hrvatskog naroda i podčinjenost njegove države.

Osporavajući prijedlog Zakona o braniteljima Pupovac oštro nasrće na navode o srpskoj agresiji, nazivajući to ratnom propagandom, ratnom retorikom, pa kao šlag na sve to poručuje: „Ne smijemo stvarati pretpostavke za nove sukobe niti produbljivati stare“.

S ovim riječima Hrvatska ima dva teška problema.

Onaj ljudski, osobni i posve subjektivni, koji određuje čovjeka.

I, onaj racionalni, egzaktni, politički i bez emocija, koji određuje – državu.

Pogledajmo prvi.

Kad bi se petnaest tisuća obitelji poginulih, desetine tisuća ranjenih, tisuće silovanih žena, poniženih i zvjerski mučenih ljudi svih uzrasta i profila, stotine tisuća prognanih, opljačkanih, s razorenim domovima, više od stotinu pedeset tisuća protjeranih sa svojih ognjišta i korijena u Republici Srpskoj, više od deset tisuća poginulih u BiH, mogli složiti s tim da je srpska agresija – propaganda, iako drsko i nečovječno do besvijesti, ovo što je Pupovac rekao bilo bi pitanje osobnoga izbora ljudi i pristupa tome.

Ali, nije.

Kao što odnos prema zločincu nigdje u svijetu nije pitanje osobnoga odnosa, pa ni oprosta žrtve, nego prije svega pitanje – države i njenih institucija. Ljudi opraštaju, države sankcioniraju zlo. Tako funkcionira svjetski poredak.
Ranjavajući i ubijajući duh samoga čovjeka, isključivo zbog pozicije u samostalnoj hrvatskoj državi s koje to govori, Pupovac nastavno na sve što godinama čini, zapravo iz dana u dan lomi kralježnicu hrvatske nacionalne slobode, koja nije moguća bez nacionalne države.

Kako?

Razvijajući nepovjerenje tisuća koje sam naveo, stotina tisuća ljudi, iskustvenih sudionika „ratne propagande“ u svoju državu, Pupovac planski uništava same temelje te države, ismijavajući osobnu žrtvu svakoga čovjeka, a time i vrijednost države za koju se žrtvovao.

Jer, ako nekome nije jasno, proglašavajući srpsku agresiju ratnom propagandom, Pupovac uz to što izravno duboko vrijeđa stotine tisuća žrtava te „ratne propagande“, doslovno nameće raspravu s pozicije vladajućega u Hrvatskoj – o legitimnosti Republike Hrvatske, širom otvarajući vrata beogradskim krivotvorinama, radi završetka započetoga procesa uništenja esencije hrvatske nacije još tamo od dvadesetih godina prošloga stoljeća, a koji je eskalirao 1991. godine.
Pupovčeve riječi točno to znače.

Neshvatljivo je da se u Hrvatskoj pristaje na razgovor uopće u društvenom okruženju ili javnosti o tome što se dogodilo početkom devedesetih godina, bez podvlačenja potpuno neupitnih premisa na kojima se s Pupovcem ili Srbijom može razgovarati samo s ciljem da preuzmu odgovornost za posljedice počinjenoga zla. Egzaktno, politički, duhovno i materijalno.

Točno to je obrazac na kojemu deklarativno počiva današnji međunarodni poredak i usprkos zlouporabama, rijetko ga se tko usudi javno osporiti.

O tome se ne može imati „mišljenje“, niti se smije polaziti s polazišta da Srbija o Oluji nikada neće imati usuglašen stav s Republikom Hrvatskom. Ne mora s Hrvatskom, ali mora s međunarodnim poretkom, ako želi biti dio istoga. Niti se smije i može valjano reći, a to govore i najviši državni dužnosnici gotovo svakodnevno, da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije, ili da je agresor bila JNA i četnici. Jer, Srbija je imala službenu državnu vlast, više puta izabranu na demokratskim izborima, podupirale su je sve nacionalne institucije, golema većina srpskoga naroda u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jedino država može biti agresor. JNA je bila instrument, četnici jedna grupacija u vojnim postrojbama ali pod upravom srbijanske države, a velikosrpska agresija – ne postoji. To je kao vukodlak. Jer velikosrpski mogu biti samo ciljevi i ništa drugo. Proglašavati danas agresiju – velikosrpskom agresijom ili agresijom JNA i četnika, ništa drugo ne znači nego – izravno omogućavati Srbiji da se potpuno i bez ikakvih posljedica oslobodi odgovornosti za zla koje je počinila.

I da ostane zla kakva je i bila.

A to nije ni civilizirano, niti je to prilog međunarodnome pravnom i političkom poretku, niti je to – razumno i odgovorno prema hrvatskom narodu.

Imati „mišljenje“ da je to „bolno“, da je „Vukovar stradao zbog bezumlja“, da je to „teško razdoblje za oba naroda“, da je to „historijska tema“, jednostavno – nije relevantno mišljenje. Iako je dio tih fraza apstraktno točan, političko mišljenje mora polaziti od elementarnih logičkih zakonitosti, koje priječe mene u ovome tekstu ili bilo koga od vas čitatelja reći da je ovo što ja pišem ili vi čitate – vožnja traktora.

Jednostavno nije.

A Pupovčeve riječi figurativno to znače.

Problem „bolnosti“ i „teškoće“ u Vučićevim riječima, u Hrvatskoj ima značenje boli koju osjeća razbojnik prilikom neuspješne pljačke banke, koji je u pucnjavi eventualno izgubio suradnika. Nema sumnje da je i to bol, niti treba sumnjati da Srbiju boli i da će joj dok je god ovakva biti iznimno teško sjetiti se strahovitoga vojnoga debakla s hrvatskim vojnim snagama u Hrvatskoj i BiH. Ali ta bol ne može biti obrazac društvenoga ponašanja, a pogotovo kriterij državnih i nacionalnih politika u međunarodnim odnosima.

To je bol zločinca zbog neuspjeha u postizanju zločinačkog cilja.

Točno to je presudio ICJ o „ratnoj propagandi“ Milorada Pupovca.

Odnose Hrvatske i Srbije, ali i Hrvata i Srba valja postaviti na čvrsto tlo načela međunarodnoga pravnoga poretka.
I točka.

Evo međunarodnoga pravnoga temelja.

Međunarodni sud pravde u Haagu u obrazloženju presude u sporu Hrvatska protiv Srbije eksplicitno navodi da su politička rukovodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države, te da su se u tom kontekstu služili radnjama genocidne prirode. To je postala od trenutka proglašenja presude, stečevina međunarodnoga prava, na kojemu počiva suvremeni svijet i prije svega Europa, a kojoj na ovaj ili onaj način pripadaju i Hrvatska i Srbija.

To je jedini temelj svakoga odnosa i svake politike Hrvatske prema Srbiji.

Samo i isključivo to.

Pupovac eksplicitno poručuje da je uvažavanje najvišega mogućega međunarodnoga pravnoga standarda – pretpostavaka za nove sukobe.

Točno to je polazište Srbije, polazište Milorada Pupovca i njihovih satelita po Hrvatskoj. To poručuju kad govore o „građanskom ratu“, „sukobu na ovim prostorima“, „nacionalističkim politikama“, a smisao i cilj vidimo u Pupovčevoj izjavi o – ratnoj propagandi. Moglo se to značajno ranije najbolje vidjeti u pričama bivših vojnika Republike Srpske Krajine u „Novostima“ recimo, koji danas bez ustezanja i čvrsto uvjereni u ispravnost toga što su radili između 1991., i 1995., godine govore da su samo branili svoj narod. Oni su bili i ostali uvjereni da je to što su radili časno, jer su branili svoj narod i – svoje zemlje. Točno na tom tragu valja tražiti pozadinski smisao neprihvaćanja odgovornosti za agresiju iz Srbije, usprkos međunarodnom pravu i presudama, jer bi to istodobno značilo odustajanje Srbije od njenih „zapadnih zemalja“. A zaboga, tko normalan napada svoje zemlje, je l’ tako?

Ovo što Pupovac radi dakle, nije ništa drugo nego otvorena srpska agresija i otvoreno ugrožavanje nacionalnoga sigurnosnoga poretka i temeljnih interesa hrvatskog naroda.

Smeta li ta činjenica nekoga u državnom vrhu?

Ne znam.

Vjerujem, bar prema Šeksovim reakcijama, da smeta, ali umjesto vjerovanja, nagađanja ili sumnji, hrvatski narod bi morao znati u podne i u ponoći da njegovome izabranome državnome vrhu to – smeta i da se može, zna i hoće tome usprotiviti na efikasan način. Logično je, da je i političkim debelokošcima teško istrpjeti udar za udarom, lekciju za lekcijom, poniženje za poniženjem i na osobnoj razini, ali individualni osjećaj negodovanja nije dovoljan.

To mora postati državna politika.

U Hrvatskoj je načelna nužnost, prvo, ne stimulirati Pupovca i sve što on okuplja i simbolizira, ne uzimati njega i njih za stol, ne legalizirati ljude, grupacije i strukture koje su programski i simbolički bili protagonisti i nositelji okupacije, pogroma, pa danas mentalnoga terora nad hrvatskim narodom, i, drugo, nositelje agresije na Republiku Hrvatsku i hrvatski narod u cjelini – zakonski isključiti iz svakoga oblika javnoga djelovanja. Jer, države za to služe. Naime, nije demokracija, niti je uzor slobode, legalizirati rušenje vlastitoga doma, svega na čemu dom počiva, trajno ugrožavanje identiteta i političkoga opstanka svoga naroda, ili narodski rečeno, potkupljivati zločinca da postane bolji. Neće nikada, sve dok se isplati biti zločinac. To je odavno u Hrvatskoj prešlo prag demokracije i slobode i postalo – glupost do eklatantna izdaja naroda.

Da se vratimo na antisrpstvo.

Hrvatska u ovome trenutku ne može baš ništa učiniti što je njenome narodu u interesu, što jača njenu državnost, time posredno i nacionalnu slobodu, niti može bilo što učiniti na promociji univerzalnih civilizacijskih načela s tim u svezi, da neće biti proglašeno – antisrpstvom.

Zašto?

Jer, pokazali smo u ovome tekstu da je današnje političko srpstvo duboko s one strane civilizacijskih načela, te da su mu ciljevi zlokobni i opasni. Hrvatska ima izbor, ili civilizacija i opstanak, ili – srpstvo.

A jedno drugome su radikalno suprotstavljeni.

Zato „antisrpstvo“ može biti samo predmet trgovine na buvljaku, a nikako razlog ozbiljnoga razgovora.

Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save