Nezaposlenost ne muči samo Hrvatsku. To je problem s kojim se cijela Europa suočava i koji prijeti izbijanju većih socijalnih nemira ukoliko se neke stvari radikalno ne promijene. Prema podacima iz Državnog zavoda za statistiku prošle godine se iz Hrvatske iselilo 36.436 osoba, najviše mladih. Hrvatsko je društvo što se tiče nezaposlenosti pri samom dnu europske ljestvice.

Egzodus mladih ne događa se slučajno. Mladi su siti praznih obećanja. Oni žele jednake šanse, bolji standard, sigurnost. Oni sanjaju drukčiju Hrvatsku. Osim problema egzistencijalne nesigurnosti njih muči i negativna društvena klima koja pogoduje apatiji, klijentelizmu i konformizmu, nasilju i podjelama. Zato me osobno ljuti kad se više priča o ’’ustašama i partizanima’’, nego o temeljnim problemima našeg društva o kojima ovisi budućnost nacije.

Ponekad mi se čini da ljudi koji skreću u ekstremizam, bilo s lijeve bilo s desne strane, zapravo bježe od realnih problema s kojima se ne znaju nositi, a s druge strane se ne trude ponuditi zdrava rješenja ili svojim primjerom pokazati da stvari mogu biti drukčije. Osim što nas ekstremizam vodi u nasilje i primitivizam, podizanje tenzija u društvu lovom na ‘‘crvene i crne vještice’’ vodi nas u bespuće kolektivne gluposti i mračne tunele naše prošlosti. Možda je nekome upravo to cilj da se svađamo i dijelimo, a ne da gradimo i stvaramo. Istina je simfonična, a kulturni pluralizam bismo trebali shvatiti kao dar a ne kao kamen spoticanja. Zato su mladi naša nada. Oni nisu opterećeni prošlošću i zato mi je žao kad ih se iskorištava na različite načinje za podizanje društvenih tenzija, huliganizma i slično. Mladi nas znaju mnogo puta pozitivno iznenaditi. Svi se veselimo njihovim uspjesima do kojih je došlo zahvaljujući njihovom znanju, talentu, upornosti, entuzijazmu i hrabrosti, koja starijima toliko puta nedostaje.

Kad je riječ o aktualnom egzodusu mladih iz Hrvatske, potrebno je istaknuti da su problemi našeg društva puno dublji od površnih i paušalnih ocjena kojima se krivce za duboku gospodarsku i ekonomsku krizu traži u ovoj ili onoj vladi, ovom ili onom uzroku. Naša zemlja se sustavno pljačkala dugi niz godina i to ekonomsko nasilje nije samo krenulo s pretvorbom i privatizacijom devedesetih nego se s tom praksom započelo i ranije, u bivšem socijalističkom sistemu. Posljedice destruktivne ekonomske politike odražavaju se u koruptivnom mentalitetu koji je osobito kulminirao u tranzicijskom razdoblju kada je došlo do sprege kriminala, politike i pravosuđa. Dobili smo svoju državu, ali su građani nažalost postali žrtve nesposobnih i pohlepnih elita kojima nije stalo do javnog dobra. Kod nas je postala praksa da se političke odluke donose stihijski bez vizije i dugoročne strategije. Zato smo tu gdje jesmo. S druge strane, stručnjaci svakodnevno upozoravaju da je naš sustav uz veliki javni dug, visoke poreze, kamate, tromu i glomaznu administraciju neodrživ i da nešto moramo hitno promijeniti. Moramo promijeniti ovršni zakon, pravni sustav, a obrazovanje prilagoditi zahtjevima tržišta rada i to je kako čujemo prioritet ove vlade što je pozitivno. Živimo u postindustrijskoj civilizaciji i digitalnom dobu. Ne možemo više koristiti stare alate za proizvodnju. Nedopustivo je razmišljati o termoelektranama na ugljen kad je budućnost u obnovljivim izvorima energije i kružnoj ekonomiji.

Kao generalni problem hrvatskog društva istaknula bih bijeg od odgovornosti i preuzimanja inicijative. Kod nas se ljudi na ključnim pozicijama se često ponašaju kao da su paralizirani kad trebaju donijeti ključne poteze i reforme. Nije se lako zamjeriti ‘‘velikim igračima’’ I tu se krije kukavičluk. Ogledni primjer neodgovornosti i nesposobnosti je HNB koja je dopustila da izgubimo monetarni suverenitet i još dublje potonemo u krizu. Nažalost, dopustili smo da grešne strukture mijenjaju nas umjesto da mi mijenjamo njih.

Mladi ljudi su ogorčeni s razlogom. Ako ovako nastavimo ne samo da ćemo izgubiti najkvalitetnije kadrove nego ćemo izgubiti i identitet nacije.

Našem društvu je potrebna duhovna katarza da se oslobodimo beznađa, straha, netolerancije i nasilja, koruptivnog mentaliteta i bipolarnih ideoloških obrazaca mišljenja koji nas čine neslobodnima i potpuno ovisnima o oligarhijskim centrima moći i odlučivanja. To ne vrijedi samo za Hrvatsku. Cijela je Europa u krizi, a to se najviše primjećuje u sustavnoj demontaži socijalne države. Zato je potrebno ponuditi nove koncepte, a jedan od njih je ”jedanka plaća za jednaki rad”. U tom smislu treba pozdraviti Europsku građansku inicijativu ”Unija plaća” u cilju promoviranja jednakih šansi, zaustavljanja pada cijene rada i povećanja životnog strandarda građana Europske unije. U konačnici, projekt ”Unija plaća” može nam poslužiti kao primjer kako se ljevica i desnica mogu ujediniti oko pravog cilja.

Silvana Dragun/Hrvatska udruga Benedikt

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save