Višnja Starešina: Zašto Herceg-Bosna ne može biti Katalonija
Tri nedavne sličice iz medija oslikavaju ključne sličnosti i razlike između hrvatske, i katalonske bitke za neovisnost, europske reakcije na taj izazov i budalasta očekivanja da bi sad i Herceg-Bosna mogla poći katalonskim putem.
Prva je sličica prostodušno iznenađenje reportera jedne naše televizijske kuće na usporedbe Katalonije s Hrvatskom. Druga je Puigdemontov govor pred katalonskim parlamentom u kojem traži suspenziju odluke o neovisnosti. Treća je nekakav transparent na ogradi u Mostaru sa zastavama Katalonije i Herceg-Bosne i porukom: sretno, mi smo sljedeći, kojeg su, kao nešto važno, prenijeli mnogi hrvatski, ali i bošnjački i srpski portali.
Poraz EU kao projekta
Sličica prva. Našeg je reportera baš osupnulo kad je u Barceloni čuo da kolege novinari uspoređuju katalonsku bitku za neovisnost s hrvatskom. Jer u Hrvatskoj je normalno da se zaboravi kako je ostvarena neovisnost i stvorena država. A osobito je poželjno da o tome ništa ne znaju oni koji nam tumače politiku.
No cijeli dosad viđeni koncept osamostaljenja Katalonije pokazuje da su Puigdemont i njegova ekipa jako dobro proučili hrvatski model, Tuđmanove političke manevre, i dosad zapravo nisu napravili pogrešku. Pripremili su referendum i argumentaciju za njega, ostvarili su željeni rezultat, Rajoyeva vlada im je poklonila kao dodatnu prednost policijsko nasilje.
Potom su sami proglasili moratorij na primjenu referendumskih rezultata otvorivši vrata internacionalizaciji, odnosno europeizaciji pitanja katalonske neovisnosti.
I to je upravo preslikan hrvatski model osamostaljenja, uz nekoliko razlika. Prvo, hrvatski moratorij na provedbu Deklaracije o neovisnosti uvjetovala je EZ, Puigdemont ga je predložio sam. Drugo, iako su pozicije španjolske državne vlasti apsolutno protivne ne samo katalonskom osamostaljenju, već i većoj autonomiji, Marino Rajoy ipak izvjesno neće poslati tenkove na Kataloniju. A ni Barcelona nije Vukovar.
Gledano iz te prizme, katalonska je pozicija mnogo lagodnija od hrvatske. No jednako je izazovna i neugodna za EU. Za EU je Katalonija danas možda čak i veći izazov nego što je to bila Hrvatska 1991. Jer zbiva se u vrijeme sve većeg jaza između država stare i država nove Europe, kada njemačko-francuska osovina nastoji pokrenuti projekt federalizacije stare Europe.
EU kao sustav je istinski protivna svakoj disoluciji svojih država članica. I u tome je istinski na strani Madrida. Ali jednako tako, eventualno prerastanje političkog sukoba između Madrida i Barcelone u oružani konflikt bio bi poraz EU-a kao projekta. A to je prilika za Puigdemonta.
Internacionalizacija ostvarena
Druga je važna sličica Puigdemontov govor pred parlamentom u kojem je predložio izglasavanje suspenzije referendumske odluke o neovisnosti kako bi otvorio prostor dijalogu, poručujući: „Mi nismo kriminalci i nismo luđaci.
Mi smo normalni ljudi koji samo žele glasovati. Spremni smo na razgovor i dijalog. I nemamo ništa protiv Španjolske. Mi želimo bolje razumijevanje sa Španjolskom. A taj odnos ne funkcionira već mnogo godina i sada je postao nepodnošljiv“.
Tim je potezom Puigdemont ponovo napravio korak ispred Rajoyeve vlade nudeći dijalog. A Rajoy je ponovo uzvratio s pozicija zastrašivanja i tvrde moći, tražeći da se Puigdemont decidirano izjasni je li proglasio samostalnost ili nije. Kako bi znao da li Kataloniji uvesti izvanrednu upravu ili ne.
A zašto bi se uopće Puigdemont uopće njemu izjašnjavao? U Barcelonu polako, zasad inkognito, stižu emisari EU-a i time je Puigdemont ostvario svoj sljedeći cilj – internacionalizaciju. Dakako da i u Kataloniji ima „špegelja“, koji bi odmah objavili rat Madridu, koji ovakav Puigdmontov potez prikazuju kao kapitulaciju i povlačenje…
No ma kako katalonski slučaj završio – državnim osamostaljenjem, federalizacijom Španjolske ili većom autonomijom – Katalonija ga zapravo ne može izgubiti. Jer ima i motive i argumente za osamostaljenje: nacionalnu samosvijest, snažan kulturni identitet i intelektualni potencijal, gospodarski je razvijena. A sve je to potisnuto u španjolskoj državi.
Osobito su osjetljivi na odljev novca u državnu blagajnu. Ima odlučno i obrazovano vodstvo, koje zna kako do cilja. I izabrali su pravi trenutak. EU si zbog vlastitog opstanka sad ne smije dopustiti kaos u Španjolskoj. Zato će javno podržavati Rajoya, ali će ispod stola vršiti pritisak na njega da uđe u dijalog.
I ma kako u ovom trenutku stanje izgledalo nerješivo i neizvjesno – upravo bi katalonski slučaj mogao postati model restrukturiranja europskih država sa sličnim problemima. Primjerice Belgije.
Treća je važna sličica ona koja povezujući dvije zastave simbolički gura Herceg-Bosnu u osamostaljenje za Katalonijom.
Međusobne razlike su drastične: u vodstvu, u njegovoj predanosti cilju i nacionalnim interesima, u obrazovanju, u trenutku. Ono što Katalonija ima, Herceg-Bosna nema.
Zato me ta sličica, po svojem učinku, podsjeća na onaj Paragin top ispred Starčevićeva doma u Zagrebu uz stražare u crnim uniformama ujesen 1991., u jeku hrvatske bitke za međunarodno priznanje. I uvijek me iznenadi lakoća kojom Hrvati, često u najboljoj namjeri, nasjednu na taj top.
