Hrvatska šestorka – tko su Slobodan Praljak, Jadranko Prlić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić i Bruno Stojić?
U srijedu, 29. studenoga 2017. očekuje se konačna haška presuda hrvatskoj „šestorici“ iz BiH.
Nadolazeća presuda jedna je od posljednjih uoči skorog zatvaranja Haškog suda. Time bi se smatralo da je Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslaviju u Hagu izvršio svoju predviđenu ulogu.
O ovoj presudi u hrvatskoj javnosti i medijima gotovo da se i ne govori iako se može reći da to nije samo presuda šestorici optuženih nego i općenito Hrvatima u Bosni i Hercegovini te samoj Hrvatskoj koja bi, donese li se osuđujuća odluka, zapravo bila optužena za agresiju.
Prvostupanjska presuda i žalbeno vijeće
Haaški je sud šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata u svibnju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog “zločina nad Muslimanima tijekom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog pothvata”.
Raspravno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg suca Jeana Claudea Antonettija, tada zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-94. godine bio međunarodni sukob te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru “udruženog zločinačkog pothvata” u kojem je sudjelovao i “dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana”.
Cilj toga “udruženog zločinačkog pothvata”, prema zaključcima presude, bio je “uspostava hrvatskog entiteta u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom”.
U ožujku ove godine je pred žalbenim vijećem Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u ponedjeljak u Haagu održana sedmodnevna rasprava o žalbama na prvostupanjsku presudu.
Žalbenim vijećem, koje će donijeti pravomoćnu presudu, predsjeda sudac Carmel Agius.
Tijekom sedmodnevne rasprave obrane šestorice Hrvata dobile su svaka po jedan dan i tužiteljstvo jedan dan. Na kraju žalbene rasprave odvojeno je po deset minuta za svakog od šestorice Hrvata ukoliko odaberu osobno se obratiti žalbenome vijeću.
“Udruženi zločinački pothvat”?- odbijanje Hrvatskog zahtjeva da se uključi u postupak u svojstvu “prijatelja suda”
Tijekom žalbenoga postupka Hrvatska je zatražila da se u svojstvu “prijatelja suda” uključi u postupak s obzirom na to da su prvostupanjskom presudom najviši hrvatski dužnosnici – bivši predsjednik Franjo Tuđman, bivši ministar obrane Gojko Šušak i bivši načelnik glavnog stožera HV-a general Janko Bobetko proglašeni sudionicima “udruženog zločinačkog pothvata” u svrhu etničkog čišćenja dijelova BiH.
Hrvatska je ocijenila da vijeće u presudi napisanoj na više od dvije tisuće stranica nije ponudilo nijedan dokaz koji bi podupro zaključak da su Tuđman, Šušak i Bobetko te zločine počinili ili namjeravali da se oni počine kao i da je takvim zaključkom da su bili članovi “udruženog zločinačkog pothvata” vijeće prekršilo europsku konvenciju o ljudskim pravima jer je tako dovelo u pitanje presumpciju nevinosti preminulih hrvatskih dužnosnika.
Haaški suci odbili su taj zahtjev Hrvatske.
Tko su optuženi Hrvati?
Slobodan Praljak bio je predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane i načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane tijekom 1993. godine.
Na početku Domovinskog rata, 1991. godine pristupio je dragovoljno oružanim snagama Republike Hrvatske i promaknut je u čin general-bojnika.
Tijekom 1992. i 1993. godine, radio je kao jedan od 14 članova vijeća nacionalne obrane Republike Hrvatske i član Hrvatskog državnog povjerenstva za odnose s UNPROFOR-om. Bio je visoki predstavnik ministarstva obrane Republike Hrvatske, a 13. svibnja 1993. godine imenovan je za predstavnika Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane.
Od 24. srpnja do 8. rujna 1993. godine, general Slobodan Praljak je bio načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane. Uz sve njegove dobre odluke, koje su pridonijele utvrđivanju crta obrane HVO-a prema Armiji BiH, osobito se ističe autoritativno propuštanje humanitarnog konvoja UNHCR-a za Mostar, koji je bio zaustavljen u Čitluku. U studenom 1993. godine, Praljak je došao u sukob sa zapovjednikom Kažnjeničke bojne HVO-a Mladenom Naletilićem “Tutom”, što je rezultiralo Praljkovom smjenom sa položaja načelnika Glavnog stožera HVO-a.
Dana 9. studenog 1993. godine, srušen je Stari most u Mostaru, a većina svjetskih medija je za taj čin optužila Hrvatsko vijeće obrane na čelu sa Slobodanom Praljkom, kao načelnikom, iako je on razriješen dužnosti dan prije. Praljak tvrdi kako je most srušen aktiviranjem eksplozivnog naboja postavljenoga na lijevoj obali Neretve, na kojoj je bila Armija Republike Bosne i Hercegovine.
U obraćanju sucima, na kraju završnih riječi svoje obrane pred Haaškim sudom, poručio je da je njegova savjest čista i da zna da nije kriv za ratne zločine. 29. svibnja 2013. nepravomoćnom je prvostupanjskom presudom osuđen na 20 godina zatvora.
Jadranko Prlić bio je vojni zapovjednik HVO-a tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba, prvi i posljednji predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Godine 1989. postao je potpredsjednik Izvršnog vijeća Socijalističke Republike BiH,a krajem 1990. vršitelj dužnosti predsjednika Izvršnog vijeća. Dana 15. svibnja 1992. Mate Boban je imenovao Prlića za načelnika financijskog odjela HVO-a, a 14. kolovoza iste godine za predsjednika HVO-a, vrhovnog izvršnog, upravnog i obrambenog organa Herceg-Bosne (HRHB). Boban ga je 10. studenog 1993. imenovao predsjednikom Vlade.
Potom je bio potpredsjednik vlade i ministar obrane Republike Bosne i Hercegovine, zamjenik predsjednika vlade i ministar obrane Federacije Bosne i Hercegovine od lipnja 1994. do siječnja 1996., te ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine od siječnja 1996. do veljače 2001. Prlić se dragovoljno predao sudu te izjasnio da nije kriv ni po jednoj točki optužnice. 29. svibnja 2013. nepravomoćnom je prvostupanjskom presudom osuđen na 25 godina zatvora.
Milivoj Petković, hrvatski vojni zapovjednik i bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba. Diplomirao je na Vojnoj akademiji JNA te stekao čin potpukovnika. U ljeto 1991. napušta JNA kako bi se pridružio Hrvatskoj vojsci.
U proljeće 1992. Janko Bobetko je rasporedio Petkovića u zapovjedništvo Izmještenog zapovjednog mjesta Hrvatske vojske u Grude, u Bosni i Hercegovini, koja je postala glavni glavni stožer oružanih snaga Herceg-Bosne (HRHB)/HVO-a. Od tada do ljeta 1993. Petković je bio na položaju vojnog zapovjednika oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a kao načelnik Glavnog stožera HVO-a.
Kada je 24. srpnja 1993. Slobodan Praljak imenovan za najvišeg vojnog zapovjednika HVO-a, Petković je postao i praktično nastavio obavljati dužnost zamjenika iste pozicije. 26. travnja 1994. Petković je ponovno postavljen za vrhovnog zapovjednika HVO-a i na tom je položaju ostao do približno 5. kolovoza 1994. Na raznim položajima i funkcijama koje je obavljao, smatra se da je navodno imao de jure i/ili de facto zapovijed i nadzor nad oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a.
Petković se dobrovoljno predao sudu te izjasnio da nije kriv ni po jednoj točki optužnice. Dana 29. svibnja 2013. nepravomoćnom je prvostupanjskom presudom osuđen na 20 godina zatvora.
Valentin Ćorić hrvatski je političar iz Bosne i Hercegovine. Radio je kao inženjer na preradi boksita. Poslije se prestao baviti rudarstvom i započeo vojnu karijeru, postavši zapovjednik vojarne u Krvavicama u Hrvatskoj. 1992. imenovan je za zamjenika za sigurnost i zapovjednika Vojne policije HVO-a. Krajem 1993. postao je ministar unutarnjih poslova Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Ćorić se dobrovoljno predao sudu te izjasnio da nije kriv ni po jednoj točki optužnice. 29. svibnja 2013. nepravomoćnom je prvostupanjskom presudom osuđen na 16 godina zatvora.
Berislav Pušić, hrvatski vojni zapovjednik iz Bosne i Hercegovine. 1992. postao je časnik Vojne policije HVO-a u Mostaru. 11. svibnja 1993. imenovan je za časnika HVO-a za suradnju s UNPROFOR-om. Dana 5. srpnja iste godine postao je šef službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba, a 6. kolovoza predsjednik povjerenstva zaduženog za zatvore i druge zatočeničke objekte HVO-a.
Pušić se dobrovoljno predao sudu te izjasnio da nije kriv ni po jednoj točki optužnice. 29. svibnja 2013. nepravomoćnom je prvostupanjskom presudom osuđen na 10 godina zatvora.
Bruno Stojić, hrvatski političar iz Bosne i Hercegovine. 1992. Mate Boban ga je imenovao za zapovjednika stožera obrane HVO-a. 1993. premješten je u Ured za proizvodnju oružja i vojne opreme. Stojić se dobrovoljno predao sudu te izjasnio da nije kriv ni po jednoj točki optužnice. 29. svibnja 2013. nepravomoćnom je prvostupanjskom presudom osuđen na 20 godina zatvora.
Izvor: narod.hr/Hina
