Nino Raspudić: U politici istinu govore samo starci i mladci
Vladimir Šeks, spada među mlade, jer ga je HDZ-ova većina u saborskom povjerenstvu odbila staviti na listu za saslušanje, a među stare ga svrstava činjenica da postaje sve iskreniji, piše Nino Raspudiću kolumni za Večernji list.
Mogu li se popraviti iskvarene republike, pitao se još Machiavelli prije petsto godina. Njegov odgovor je kako je to moguće, istina teško i to tako što se trebaju vratiti na svoj početak.
Saborsko istražno povjerenstvo za Agrokor, svjesno ili ne, u tom smislu je krenulo je ab ovo. Kritike na njegova rad bile su uglavnom usmjerene na činjenicu da je većina u Povjerenstvu iz vladajuće koalicije, odbila pozivanje aktualnih svjedoka kao što su trenutni premijer Andrej Plenković, ministrica Martina Dalić, vladin povjerenik za Agrokor Ante Ramljak i, ne treba mu titule, Vladimir Šeks, a umjesto toga su izvadili iz naftalina pretpretpretpretprošle premijere, davno zaboravljene ministre i čelnike fonda za privatizaciju.
Ispitivanje tih preživjelih svjedoka iz početaka Republike Hrvatske kada se stvarao moćni koncern, povremeno podsjeća na Talent show – kandidati izvode svoj talent, strogi i tobože silno upućeni članovi žirija postavljaju pitanja, a javnost uživa u lakoj zabavi.
Najviše komentara izazvalo je svjedočenje Josipa Manolića, bivšeg predsjednika vlade, i ranije još svašta nešto, koji je pokazao talent dojmljivog pamćenja. Manolić je, nakon što je ušao u duboku starost, a i dalje ostao vitalan i sveprisutan, postao brend, hodajući lik viceva i šala, među kojima kao i vrlo praćene Facebook stranice – „Joža Manolić nadživio je“, u podžanru „metuzalemskog vica“, kao što je Chuck Norris nositelj žanra o preopasnom tipu ili jedan pjevač neukusnih šala o debelima.
Postavilo se pitanje koliko ima smisla ispitivati uskoro stogodišnjaka o stvarima koje su se dogodile prije više od četvrt stoljeća. Koliko se Manolić doista može sjećati, koliko su mu memoriju obojali kasnijim sukobi i savezništva?
Govorilo se puno o oslabljenom sluhu radi kojeg su ispitivači često morali ponavljati pitanja, a nitko nije dovodio u pitanje samo pamćenje ispitanika. Manolićevog pandana u Sarajevu, akademika Muhameda Filipovića Tunju, koji također grabi prema stotki, nedavno su pitali je li ga strah da ga ne uhode, na što je on odgovorio – što će me biti strah, ujutro kad izađem iz kuće ne znam ni ja gdje sam pošao, pa kako će onda oni…
Unatoč svemu tome, kritičari kucanja „na vrata davno zaboravljenih asova“ nisu u pravu. Važno je detektirati prauzroke kvara koji nas već skupo košta, a tek će na proljeće, kad prođe 15 mjeseci koje pokriva Lex Agrokor, doći skupo na naplatu. Japanska tehnika „pet puta ‘zašto’“, kao dio šire metode Kaizen, pet puta ponavlja pitanje „zašto?“ na svaki novi odgovor, kako bi se došlo do dubinskog, strukturnog problema, primjerice razloga kvara u Toyoti, gdje je ta tehnika i nastala. Primjerice: Zašto je Agrokor došao u današnje stanje?
Zato što nije poslovao po načelima tržišnog gospodarstva i zato što regulatorna tijela nisu radilo svoj posao? A zašto to? Zato što nije rastao zdravo svojim snagama i nije imao iste uvjete kao „normalni“ poslovni subjekti već je bio u sprezi s politikom“. A zašto nije? I tako dalje. Samo, čini se kako za razliku od japanskih problema, u slučaju Agrokorove crne rupe, neće biti dovoljno pet zašto, nego puno više, a na svim razinama će se pitanja račvati u dodatne smjerove.
Osim toga, kad se dovoljno dugo ispituju veterani, uvijek iskrsne i ponešto istine, jer s godinama, kako popuštaju svi drugi ventili, tako oslabi i onaj za zadržavanje istine koja je „voda duboka“ i stalno pritišće želeći izaći na površinu. Stoga i najvećim igračima u starosti počinje popuštati samokontrola pa nešto i „izlanu“, zato ih vrijedi pažljivo slušati i čitati. Osim toga, u oproštajnim utakmicama se trude zabiti pokoji goli i podmiriti još poneki račun.
Manolić je pred saborskim povjerenstvom rekao kako su veliku negativnu ulogu u privatizaciji imali kasniji premijeri Valentić i Gregorić, koji tek trebaju doći pred povjerenstvo. Je li riječ o osobnom obračunu, jer su upravo navedena dvojica bila presudna za svrstavanje „tehnomenadžerske“ struje uz predsjednika Tuđmana, a ne uz Manolića i Mesića, za raskol 1994. ili je Manolić ukazao na vruć trag, o kojem je jedan od članova saborskog istražnog povjerenstva Nikola Grmoja već proljetos grmio u Saboru ostaje vidjeti.
Zanimljiv je fenomen kako se Manolić, najstariji svjedok svega sjeća, a oni mlađi, poput Milana Kovača, se ničega ne sjećaju.
Razlog je taj što se on više nema čega bojati, osim Božjeg suda, a mlađi, od šezdesetogodišnjaka do osamdesetogodišnjaka, još valjda misle kako imaju života pa i karijere pred sobom pa se ne žele zamjerati. Ostaje zaključak kako u politici povremeno kažu istinu samo neki starci i neki mladci. Mladi govore istinu jer još nisu iskvareni, vjeruju u ideale i mogućnost promjene, a neki starci jer su ili toliko stari da nemaju što izgubiti ili, ako ne vode računa o spasu duše, vode računa o posmrtnom glasu ili fami kad se bude ozbiljno pisalo o novijoj hrvatskoj povijesti.
Jedan od takvih, Vladimir Šeks, spada među mlade i aktualne, jer ga je HDZ-ova većina u saborskom povjerenstvu odbila staviti na listu za saslušanje, a među stare ga svrstava činjenica da postaje sve iskreniji. Važnu stvar iz oligarhijske kuhinje je rekao u ovotjednom intervjuu. Iako nema funkciju koja bi to opravdala, kao doajen je govorio o potrebi promjene izbornog zakona. Kaže kako izborni sustav, kojeg je osmislio pred izbore 2000., više ne funkcionira jer su se „pojavile protestne stranke, Most, Živi zid i neke druge političke inicijative, a istovremeno imamo i trend rasta populizma“.
Šeks dodaje kako treba „krenuti s preventivnim onemogućivanjem tih protestnih skupina i stranaka koje žele biti ne samo pravaga ili uteg nego i kreator“ i izvaljuje biser sezone: „Naime događa nam se da o Vladi odlučuju političke skupine koje imaju najmanju reprezentativnost u biračkom tijelu.“ Ako nije mislio na sebe kad je rekao „da o Vladi odlučuju“, već na Vladu RH, kako je zaboravio da o HDZ-ovoj vladi trenutno odlučuje HNS, „stranka 1%,“ manjinci izabrani šačicom glasova i SDP-ov prebjeg u problemima s pravosuđem? Šeks pošteno kaže kako bi on izbornim zakonodavstvom krojio političku scenu, nametao svoj ideal, a to je dvostranački sustav. Sve to vuče prema još većem, vrhunskom idealu – najbolje je onda vratiti jednostranački sustav koji jamči stabilnosti i najbolju kontrolu naroda, a ne da se gnjavimo s dva krila iste partije.
Naum bi ostvario zabranom predizbornog koaliranja i uz to, paradoksalno, ne spuštanjem, nego podizanjem izbornog praga na sedam posto!
Iz toga se može deducirati kako su u HDZ-u već o tome raspravljali, a da je brojka 7 prag ispod kojeg misle da uz medijsku mašineriju mogu svesti i Most, i Živi zid i novu desnicu koja se okuplja oko Esih i Hasanbegovića.
Sudeći po ogorčenim komentarima Šeks je učinio medvjeđu uslugu takvoj inicijativi, jer je preranim, prebrutalnim i pogotovo iz svojih usta govorenjem o takvoj reformi, de facto je u startu ugušio. Ostao je dojam da se makinacijama oko izbornog zakona želi ugušiti demokratska volja građana, i teško će sada biti progurati ono što se možda moglo izvesti ljepše umotano i postepeno po metodi kuhanja žabe.
No kad bi se izborni zakon na taj način i prekrojio, uz potrese u zemlji koji slijede, što bi bilo ako neka od „populističkih stranaka“ naraste toliko da upadne u okvir skrojen i predviđen za dvije velike?
Trend u Europi je jasan, a Italjia je, kao i ranije, najbolji pokazatelj. Rezultati pokrajinskih izbora na Siciliji pokazao su da će protusistemski „Pokret 5 zvijezda“ komičara Beppea Grilla nakon parlamentarnih izborima na proljeće postati pojedinačno najjača stranka u Italiji. Zašto se, suprotno očekivanjima, njihova popularnosti nije ispuhala ni nakon što se, dobivši vlast u nekoliko velikih gradova poput Rima i Torina, u praksi baš i nisu iskazali?
Dva su zaključka. Barem trećina građana je toliko razočarana starim strankama da će novim populistima preći preko svega sve dok su beskompromisni prema oligarhiji, drugo, da rezultati rada u praksi na lokalnoj razini, nisu uvijek presudni, jer ljudi toliko žude za nekim, koliko god plitkim i populističkim, idealom, žele vjerovati u bilo kakav san o drugačijem, o boljem, o pravdi, da često glasuju više vođeni tom žudnjom nego razumom koji bi im rekao drugačije.
Šeksove preokupacije stoga nisu neosnovane. Dugi i mučni rasplet priče oko Agrokora čija kulminacija počinje na proljeće će ili dovesti do pada Vlade ili će je toliko oslabiti da se teško može nadati sljedećem mandatu. Onda oligarhiji ostaje ili prepakirati neki novi lijevi centar, s manje partizanštine i rodne ideologije, oko umivenih likova poput Zvonimira Mršića, ili, ako se tako ne uspije skrpiti većina, gurati veliku koaliciju HDZ-SDP. U protivnom bi mogli pomalo početi davati petama vjetra poput Gazde, koji je prekjučer pred novinarima trčao londonskim ulicama brže od Lennona i McCartneya pred tinejdžericama u zlatno vrijeme Beatlesa.
Izvor: Nino Raspudić/vecernji.hr
