Prije točno 99 godina, 1. prosinca 1918., osnovano je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca koja će pod raznim imenima (Kraljevina Jugoslavija, DFJ, FNRJ i SFRJ) trajati do 1991. godine, uz prekid u razdoblju za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941 – 1945).

Kroz cijelo svoje postojanja ta tvorevina je narodima koji su je sačinjavali donijela samo jad, krv i patnje, prije svega zbog izrazite srbijanske hegemonije i Srba koji su smatrali Jugoslaviju inačicom Velike Srbije, te su zbog toga ugnjetavali narode u toj zajednici. Osobita meta ugnjetavanja bili su Hrvati i Albanci, u obje Jugoslavije, nacionalno najsvjesniji narodi Jugoslavije koji su uvijek imali želju za velikim stupnjem autonomije ili samostalnosti.

Jugoslavija se održavala na krvi njezinih stanovnika, kako prva monarhistička, tako i druga komunistička. Raspad i prve i druge Jugoslavije bio je uvijek u krvi, tako da je ta nesretna tvorevina s pravom nazvana – krvava tamnica naroda.

Premda je Hrvatska svojevoljno ušla u asocijaciju sa ostalim južnoslavenskim narodima ubrzo je doživjela veliko razočaranje jer je većina srpske elite novu državu smatrala samo kao proširenu Srbiju ili u najmanju ruku strogo centraliziranu državu u kojoj nije bilo mjesta za naglašavanje nacionalnih identiteta.

Težak položaj Hrvata – Talijani odmah krenuli u okupaciju Hrvatske

Nakon završetka rata pogoršao se međunarodni položaj tek stvorene Države SHS jer su Talijani, ne čekajući mirovnu konferenciju, počeli zauzimati dijelove istočne hrvatske obale, Istru i neke slovenske krajeve. U takovoj situaciji dalmatinska i bosanskohercegovačka pokrajinska vlada traže ujedinjenje bez obzira na sve. Povodom toga 23. studenog sastaje Središnji odbor Narodnog vijeća na kojem je Srbin Pribičević stanje u državi opisao kao krajnje alarmantno. Nakon burne rasprave odlučeno je da se delegacija od 28 članova pošalje u Beograd i dogovori što hitnije ujedinjenje na temelju uputa (tzv. Naputak) koje će dobiti od Vijeća. Poslije duge rasprave prijedlog je prihvaćen.

Protiv prijedloga glasao je Stjepan Radić tražeći da se prvo utvrdi položaj Hrvatske u novoj državi, a tek tada da se dogovara o ujedinjenju. Tada je izrekao poznatu rečenicu: „Ne srljajte kao guske u maglu“.

Veliki pritisak – dvojbene odluke

Ova odluka je donesena pod pritiskom vojske Kraljevine Srbije koja je već početkom studenog u velikom broju ušla u Vojvodinu.

Isto se dogodilo i u Crnoj Gori gdje je srpska vojska ušla još u listopadu. Tamo je prosrpska struja ‘bjelaša’ nadglasala federalistički raspoložene ‘zelenaše’ te donijela zaključak o svrgavanju crnogorske dinastije i ujedinjenje sa Srbijom.

Zbog toga se 26.11. u Zagrebu ponovo sastaje Središnji odbor koji pod pritiskom Pribičevića odlučuje da se delegacija već sljedeće jutro krene za Beograd. Delegacija je putovala vlakom do Zemuna gdje su svečano dočekani te su čamcima i splavima prebačeni u Beograd. Dok u čekali dolazak Aleksandra, koji je sa svitom stizao iz Niša, delegati su se dogovarali o sadržaju ‘Adrese’ pri čemu je izbila svađa između Pribičevića i njegovih pristaša, koji su tražili da se prvo izvrši ujedinjenje a da se ostalo rješava kasnije, i dr. Pavelića koji se pozivao na ‘Naputak’. U tijeku prepirke stiglo je upozorenje Jugoslavenskog odbora iz inozemstva (kojem je na čelu bio Ante Trumbić) da se požuri s ujedinjenjem zbog teškog međunarodnog položaja jer su Velike sile Državu SHS smatrali kao dio ratnih gubitnika a Kraljevinu Srbiju kao ratnog saveznika. Tada je uz intervenciju Josipa Smodlake izrađena kompromisna adresa koja je sadržavala samo neke ideje iz ‘Naputka’ dok je formulacija o potrebi poštivanja nacionalnih povijesnih individualiteta posve izostavljena.

Ovim aktom Hrvatska je kao država izgubila svoj povijesni identitet koji je vraćen tek 1991. kada je plaćen krvavim ratom za samostalnost i teritorijalnu cjelovitost.

Pokolj u Zagrebu – krvavi početak Jugoslavije

U Zagreb je 2. prosinca 1918. navečer došla vijest da je u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta, Zagreb je u to vrijeme bio izrazito nacionalno svjestan hrvatski grad i središte domoljubnih kretanja u Hrvata. Zato „režimlije“ ujutro otišli u zagrebačke srednje škole, prekinuli nastavu, te gimnazijalce odveli na ulice, da u povorci paradiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, uz proslavu ujedinjenja na Trgu bana Jelačića i misu u katedrali. Ta režimska proslava protekla je u grubom vrijeđanju Hrvata i svega hrvatskog. To je tada izazvalo veliki bijes Zagrepčana, ionako ogorčenih time što je ujedinjenje sprovedeno bez suglasnosti naroda.

Odgovor je uslijedio još istoga dana poslijepodne. Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom zapravo poručeno kako će u Jugoslaviji biti građani drugog reda, u tisućama dolaze na tada već prazan trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici. No, za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu i razmjestio na središnji trg kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza.

Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi otvorena vatra, bez milosti ili znaka upozorenja. Trg se napunio krvavim tijelima mrtvih i ranjenih Hrvata.

Bio je to krvavi početak Jugoslavije, države u kojoj je hrvatski narod prošao nezamislive patnje i progone plaćene stotinama tisuća života, izvučen iz tisućljetnog mediteranskog i srednjoeuropskog civilizacijskog kruga, sve do krvavog Domovinskog rata kada je platio konačnu cijenu izlaska iz ‘tamnice naroda’.

Izvor: narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save