Čedo Paić, svjedok smrti Praljka tvrdi: Neki Hrvati u sudnici nisu tugovali, a jedan iz Documente se smijuljio!
Kamere nizozemske televizije protekle srijede ispred haaške sudnice lako su detektirale gotovo skamenjeno lice Čede Paića, nizozemskog Hrvata, koji je u suzama i drhtavim glasom jasno svjedočio kako su Hrvati u zemlji tulipana doživjeli tragični kraj suđenja Slobodanu Praljku i još petorici (hercegovačkih) Hrvata. Čovjeka, koji gotovo pet desetljeća živi u Beverwijku, a sa suprugom Slavicom neprestano misli na rodni Šibenik, Hrvatsku i istodobno s donacijama stiže na hrvatske adrese.
– Ni danima poslije ne mogu doći sebi! Moja supruga Slavica prije Praljkova ispijanja otrova skrenula mi je pozornost na bočicu koju je Slobodan imao kod sebe. Kad je predsjednik sudskog vijeća pročitao presudu, a Praljak posegnuo za otrovom, ona je bolno zavikala “Neee!”. No, kroz deset centimetara debelo staklo malo tko ju je mogao čuti, svjedoči Čedo Paić za sibenski.slobodnadalamcija.hr.
Dugo godina živim u ovom dijelu Europe i na svoj sam način zavolio Nizozemsku, pa ne mogu shvatiti da se u visoko uređenoj zemlji mogao dogoditi takav propust!? Na stranu to kojim je putem Slobodan unio bočicu otrova u sudnicu. Čuvari su morali reagirati brzinom tigrova – počeo je Čedo Paić razgovor.
Nizozemski čuvari tvrdili: “Ljudi kao Praljak i Petković ne mogu biti zločinci!”
Priča više nego vitalnog 71-godišnjaka ima i dodatno značenje. Naime, taj je Šibenčanin sa suprugom Slavicom redovito dvaput mjesečno posjećivao hrvatske zatvorenike u Haagu. Još od vremena, kad su tamo boravili Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak.
– Nekoliko dana prije konačne sudske odluke po tko zna koji put smo posjetili naše haaške zatvorenike. Ostali smo gotovo četiri sata u razgovoru. Najviše smo se zadržali kod Milivoja Petkovića, koji nije iz Hercegovine, već rodom iz Vrpolja kod Šibenika. Posebno smo pričali s njim i Jadrankom Prlićem, dok je Slobodanu Praljku u posjet stigla supruga. No, nije izdržao, a da ne svrati do nas. Bio je dobre volje. Kao uvijek.
S Praljkom bismo se uvijek viđali kad bi on i Petković imali posjete u isto vrijeme. Znate, nisu bili rijetki dani kad bi Slobodan zbijao šale. Kao neki stand up komičar. Nije mi se toga dana učinio drukčijim nego kod ranijih susreta. Baš ništa nije slutilo na mogućnost tragičnog događaja – opisuje Čedo zadnji susret s generalom Praljkom.
Paić ne krije ljubaznost zatvorskih čuvara i policajaca kod njegovih posjeta hrvatskoj “šestorci”. Potencira tezu koja nije nimalo navodila na propuste, koji su se dogodili te kobne srijede.
– Nizozemski zatvorski čuvari uporno su hvalili naše zatvorenike, posebice Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića. “To su čestiti ljudi, humanisti i intelektualci. Mi, jednostavno, ne vjerujemo da su oni ratni zločinci! Ne možemo ni zamisliti da bi netko tko se tako plemenito odnosi prema svojim prijateljima, obiteljima, suprugama i djeci mogao nekome učiniti zlo.” Tako su mi nerijetko zborili čuvari u Haagu – otkriva svoje kontakte iz haaškog zatvora Čedo Paić.
Jedna osoba iz Documente se smijuljila smrti generala Praljka!
Riječi su samo izlazile iz nizozemskog Hrvata, kad smo ga upitali o događanjima koja su se odvijala u sudnici i izvan nje, nakon tragičnog trenutka u kojem je Slobodan Praljak ispio otrov.
– Mala skupina Hrvata, blago rečeno, očajavala je dok je Praljak ležao na podu poslije spuštanja zastora. Oko nas je zavladala neviđena gužva. Činili su je vatrogasci, pripadnici hitne pomoći, stručnjaci za radioaktivne materijale…
Nažalost, moram to reći, među nama je bilo i Hrvata koji nisu tugovali. Jedan od njih se čak i smijuljio. Riječ je o osobi koja se predstavljala kao novinar. Poludio sam u tom trenutku, u meni je proradila žestoka šibenska krv. Poslije sam saznao da on nije novinar, nego član udruge Documenta!
On nas je, koliko čujem, poslije opisao kao “čudne likove sa šalovima na kockice”! Koliko bi se tek načudio da dozna koliko sam devedesetih godina pomagao bošnjačkim izbjeglicama u Nizozemskoj!? Ili da zna kako godinama kao atletski trener vježbam dvije srpske dugoprugašice Oliveru Jevtić i Anu Subotić. Njima, za razliku od toga tipa iz Documente, vjerojatno nisu smetali naši kockasti šalovi – otkrioje Paić gotovo nevjerojatna zbivanja iz Haaga.
Mučan je bio i nastavak suđenja kojemu je Čedo prisustvovao zajedno s još dvadesetak okupljenih u Haagu.
– Jednaku sam muku ćutio kad su u sudnicu ušle dvije kćerke Milivoja Petkovića i sin Bruna Stojića. Bošnjačke žene, koje su također bile prisutne, provocirale su ih riječima “Vidi ti, prvo idu ratni zločinci, a onda majke žrtava!”. Petorica naših, među kojima više nije bilo Praljka, bili su potpuno izobličeni. Kao da su se pojavili drugi ljudi. Sudac je, pak, bez imalo emocija nastavio suđenje – opisivao je Čedo nekorektne reakcije u haaškoj sudnici.
Hrvatska veleposlanica u Nizozemskoj sjajno obavila posao
– I dalje mi nije jasno kako se takva stvar mogla dogoditi u jednoj ozbiljnoj pravosudnoj ustanovi kao što je Haaški sud!?
Moram, međutim, istaknuti kako je naša veleposlanica u Nizozemskoj Andrea Gustović-Ercegovac sjajno obavila svoj posao. Profesionalno i domoljubno. Teško vam mogu dočarati način na koji je ona podigla buru u haaškom sudištu. Očito ju je u očaj dovodila situacija u kojoj Slobodan Praljak leži klinički mrtav u sudnici gotovo dva sata, a malo toga se ili gotovo ništa nije poduzelo da mu se pomogne. Nije bilo ni najosnovnijih medicinskih pomagala, kojima bi se moglo provjeriti generalovo stanje. Zato bih joj se i ovim putem htio zahvaliti na dostojanstvenom i diplomatskom, te više nego hrabrom držanju – hvali Čedo hrvatsku veleposlanicu.
