Dan poslije haške drame u Splitu služena sveta misa za dušu pokojnog generala Praljka
Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.
(Tin Ujević , Visoki jablani)
Umro je junak, visoki jablan našeg doba, čovjek nesalomljive hrabrosti, neusporedive odvažnosti, stamen u odlukama kada su prava i sloboda njegove Domovine i naroda ugroženi. Nesalomljiv u životu, poseban u smrti. Njegovo dramatično napuštanje ovoga svijeta nije znak slabosti, malodušnosti, pomanjkanja borbenosti u hrvanju s lažima, obmanama, lažnim svjedocima i podmetnutim neistinama. „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. Odbacujem s prijezirom vašu presudu“. Krik je to za istinom. Krik upozorenja čovjeku i čovječanstvu da su laž i prevara prešle granice zdravog razuma, da je haaško sudište, a posebno njegovo tužiteljstvo, protiv dokazane istine postalo prljav instrument promjenjivih i licemjernih interesa. Bilo je jasno da u pozadini ovako kontaminiranog haaškog tužiteljstva stoji namjera kriminalizirati hrvatsku državu i njezine najistaknutije prvake. Ovakav teret bio je pretežak za našeg gordog junaka kojemu je istina i pravda bila prava mjera ljudskih i životnih vrijednosti. General Praljak nije mogao zamisliti svoj život s konstruktom grijeha koji mu se stavlja na dušu i posegnuo je za ubojitim otrovom. Kršćanski nije opravdano, ali ljudski razumljivo. Jeka njegovog krika grmjet će i slušat ćemo je dok pravda i istina zagrljene ne postanu mjerilo vrijednosti našeg življenja, dok nam dragi Bog i njegov sveti nauk ne budu naš izbor i oslonac u životu.
Bio je ovo sažetak poruke koju nam je s oltara u kapeli Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu uputio don Mladen Parlov, predvodeći svetu misu za dušu generala Slobodana Praljka, Zvonka Bušića i sve one malaksale ratnike u ljutom boju za istinu i pravdu. Kapela je bila ispunjena do posljednjeg mjesta našim sugrađanima koji su se odazvali pozivu Hrvatske udruge Benedikt da se u žrtvi euharistije zajedno prisjetimo i pomolimo za duše ovih posebnih ljudi. Neka ih Svemogući primi u svoje stanove po mjeri žrtve podnese za mir, pravdu i istinu Ti Bože: „I ne daj da ti stvor na oblik tvoj /U prahu leži, čelom puzeći“ (Kranjčević). Nama, a posebno političkoj eliti, ostaje ispit savjesti koliko smo pomogli ili nažalost odmogli ovim posebnim ljudima, zatočenicima za pravdu i istinu. Ako nam njihov odlazak u vječnost bude značio vidljivu prekretnicu u našoj savjesti, u našem razmišljanju i našem djelovanju, žrtva naših mučenika urodit će plodom vrijednim sretnije budućnosti.
Kao da je svevremenski Antun Gustav Matoš, velikan riječi i pera, za njih napisao baš ove stihove:
Taj soko siv
Svoga doma plam
I sada je živ
I vođa nam
Izvor: Margita Vučetić/hu-benedikt.hr
