DON MIHOVIL KURKUT Bivši pripadnik Torcide, kojem je odlazak na gostovanja Hajduka bio svetinja, dio života boksač, a danas 42-godišnji svećenik jednog od najaktivnijih i najbrže rastućih redova u Katoličkoj crkvi – salezijanaca

Mnogi traže junake koje će slijediti i kojima će se diviti, ponajviše mladi. Ljudima su potrebni uzori kako bi znali usmjeriti svoj životni kompas u određenom pravcu. Često su to likovi na televiziji kao što su nogometaši, pjevači, glumci. Želimo izgledati poput njih. Želimo se ponašati poput njih. Želimo živjeti poput njih. Zavidimo im na golemim kućama, prekrasnim ženama, broju nula na bankovnom računu. To nam je mjerilo uspjeha. To nam je mjerilo sreće.

Također, ljudi se često znaju oduševiti nekim drugim vrijednostima. Suprotnima od popularnoga, blještavoga, materijalnoga. Određene crte ličnosti, karakteristike osobe i njezina djela mogu nas ostaviti bez teksta. Dok ih promatramo, u sebi govorimo “želim biti upravo poput njega”. Inspiracija. Ključan čimbenik za promjenu vlastitog života. Okidač koji nas tjera da dajemo sve od sebe i živimo u skladu s idealima koje ta osoba propagira. Iskustvo poznavanja našeg idola mijenja nas u korijenu.

Osoba čiju vam priču donosimo najbolje može posvjedočiti o istinitosti prethodnih redaka. Nakon što je “upoznao” svog superheroja preko knjiga i života drugih ljudi, jednostavno nije mogao ostati isti. Nekoć je zbog Hajduka posjećivao tribine nogometnih stadiona, a danas svojim temperamentnim i odrješitim propovijedima puni crkvu na zagrebačkom Jarunu u Župi Duha Svetoga. Rođen u Šibeniku, a odrastao u Samoboru i Zagrebu, gdje je svoje dalmatinske gene izražavao kroz zagrebačku Torcidu.

S ocem na utakmicama

Njegovi junaci iz djetinjstva možda su nekada imali sufiks “man” ili “inho”, ali nakon što je otkrio veličinu te osobe, odlučio je, poput njega, ispred svog imena staviti “don”.

Čovjek koji ga je oduševio i zauvijek promijenio, iako je živio 100 godina prije njega, svetac je iz Torina don Ivan Bosco, a on je 42-godišnji svećenik jednog od najaktivnijih i najbrže rastućih redova u Katoličkoj crkvi – salezijanac don Mihovil Kurkut.

– Rođen sam u Dalmaciji, a kad se čovjek rodi u Dalmaciji, tri stvari se znaju – da je Hrvat, katolik i hajdukovac – smije se don Kurkut.

– Uz te sam vrijednosti na neki način odgajan. Volio sam sport te me otac često vodio na utakmice. Kasnije, u srednjoj školi išao sam s prijateljima, s kojima sam se učlanio u Društvo prijatelja Hajduka. Uvijek sam organizirao svoj život da mogu otići na gostovanje. Za mene je to bila svetinja. Svi koji su u tom navijačkom svijetu znaju da gostovanja imaju svoju draž. Ipak, Zagreb je bio najgore gostovanje. Drugdje bi te dočekala i ispratila policija, a u Zagrebu mi zagrebačka Torcida dođemo sami i vratimo se sami. Stotine sam se puta vraćao s utakmice trčeći preko cijelog Zagreba da me Bad Blue Boysi ne uhvate jer bi nas oni čekali oko stadiona. Poznanici s kvarta, Bad Blue Boysi s Jaruna i Vrbana, prijetili su mi da će me prebiti na mrtvo ime. Moram priznati da sam ja to vrlo ozbiljno shvatio.

Treninzi s Mavrovićem

Njegov odgovor bio je upis u Boksački klub Metalac na Ljubljanici. Glavna motivacija bila mu je samoobrana, ne napad. Natjecanja ga nisu zanimala, samo se želio znati obraniti ako se nađe u nezgodnoj situaciji.

– Boks mi se svidio. Otkrio sam sport koji dotad nisam puno pratio. Trener mi je bio pokojni Milan Richter, koji je trenirao i Željka Mavrovića i Stipu Božića. Baš je bio velik trener, znao je prenijeti žar i strast na nas mlade. Imao sam sliku boksa u stilu “daj mi rukavice i idemo se mlatiti”, a tamo sam naučio nešto sasvim drugo. Jako puno gimnastike, zagrijavanja, učenja koordinacije… Trening nam je trajao dva sata, od čega 45 minuta gimnastike, zatim smo učili tehniku, a tek onda vreća ili sparing. Trener nam je dopustio popiti samo sedam žlica vode po treningu, naravno, mi bismo ga prevarili – prisjeća se s osmijehom i nastavlja…

– Boks me naučio disciplini, radu na sebi, poštovanju protivnika i poslušnosti. Imali smo i nekoliko treninga s Mavrovićem dok je on bio na vrhuncu slave. Nama je to bilo nevjerojatno. Čovječe, olimpijac! Treninzi bez minute predaha, sve u visokom ritmu. Na žalost, dobio sam upalu srednjeg uha zbog čega sam izbivao dva-tri mjeseca i još se pet-šest mjeseci nisam smio baviti sportom. U to sam vrijeme počeo razmišljati o svom zvanju i jednostavno sam prestao trenirati.

I sad dolazimo do njegove životne prekretnice. Što je to nagnalo borbenog torcidaša i boksača da krene putem posvećenog svećeničkog života?

– Ja sam uvijek nešto tražio. Srce mi nije bilo ispunjeno, htio sam da me nešto oduševi. Vjera je uvijek bila dio mene, ali je tada nisam istinski živio. To je više bio neki miks domoljublja i kršćanstva, što je i danas jako prisutno u Hrvatskoj. Bez problema sam mogao spojiti sveto i ono drugo. Ići na misu i ispovijedati se nekoliko puta godišnje, a onda kasnije raditi svakakve stvari. To je meni bilo normalno.

Uhićen više puta

Prisjetio se tog vremena…

– Bio sam dopredsjednik mladeži Hrvatske stranke prava za Trešnjevku. Demonstrirali smo protiv Tuđmana, policija nas je hapsila više puta, dovodila me kući… Sve je to bio dio moga traženja. Ipak, dvije stvari su me uozbiljile.

Velika prekretnica bio je jedan odlazak u Italiju.

– Otišao sam s drugim mladima iz svoje župe s Vrbana u Italiju preko ljeta da bih animirao djecu. I oduševio se! Ja sam salezijanski svijet u Hrvatskoj poznavao samo u teoriji, a tamo sam vidio salezijance i mlade koji to zaista žive. Dok sam bio dijete zaintrigirala su me tri stripa o životu utemeljitelja Salezijanske družbe sv. Ivana Bosca jer je on bio fajter, znao je što hoće i za to se borio. Nije se bojao riskirati sve. To je bio pravi svijet animacije, radosti, ushićenosti. Mladi salezijanci bili su toliko veseli, nasmijani, uvijek na raspolaganju da sam mislio da se drogiraju – prasnuo je u smijeh prisjećajući se da mu je tada sve to bilo čudno i neobično…

– Ne žene se, nemaju novca i svećenici su. Pa što tu ima zanimljivo? Možda nekoliko godina, ali cijeli život? Nema šanse. Moj je plan u životu bio imati 13 djece, 11 na terenu i dvoje na klupi, imati kuću, Volvo u garaži, idealnu ženu, biti odvjetnik jer sam u serijama vidio da su dobro odjeveni, uspješni, bore se za pravdu… Ma. savršeno!

Tada nije ni shvaćao da je zapravo već krenuo u drukčiji život od onoga koji je zamišljao za sebe.

– U Hrvatsku smo se vratili puni entuzijazma i pokrenuli prvi oratorij u Hrvatskoj na Vrbanima, skupa sa Splitom, i pokrenuli neke salezijanske inicijative. Dva su mi prijatelja poginula u Domovinskom ratu, što me bacilo u krizu. Počeo sam se ozbiljno pitati gdje vidim svoj život. U 4. razredu srednje škole odlučio sam pročitati Don Boscov životopis “Ukrali ste mi srce”. Ta me knjiga promijenila. Našao sam se u njoj. Dosta sam se vagao i onda rekao, “ja želim biti salezijanac”.

Don Mihovil više nije u navijačkom svijetu, ali i dalje prati što se događa u Hajduku i reprezentaciji. Veliki je zaljubljenik u nogomet, stoga mu nije svejedno kad vidi brojne mlade koji zalutaju na kriva mjesta, vođene pogrešnim motivima.

Evangelizacija na Ultri

– Danas stvari gledam s odmakom i naravno iz drukčije perspektive. Ovo su neki drugi klinci. Što je i prirodno i tako treba biti. Neke stvari nisu dobre, i kao u svemu ljudskome, tu ima svega i svačega. Stoga mislim da bi Crkva ovdje trebala biti prisutnija i naviještati radost Evanđelja. Odličan je primjer evangelizacija koju provodimo ljeti tijekom Ultre u Splitu, tako što dijelimo vodu, razgovaramo s mladima… Odrasli ipak moraju biti dobar primjer mlađima. To je prostor u kojem se može djelovati.

U kontaktu s mladima don Kurkutu pomaže njegova prošlost, koju oni ne očekuju od svećenika.

– Mladima je “wow” kad vide svećenika s takvom prošlošću. Razumijem djecu koja idu prema navijaštvu. To je duhovno iskustvo. Kad staneš na tribinu, kad pjevate iste pjesme, to je kao neka vrsta ekstaze. Kako kaže Sveto pismo “jedna duša, jedno tijelo”. Ja sam bio na utakmicama, ali kao da nisam. Nisam gledao jer ne možeš dok skačeš, dereš se, navijaš. Ne možeš vidjeti gol. Nisi mogao vidjeti utakmicu. Kao salezijanac, pogotovo u Splitu, imao sam dosta posla s mladima koji su vezani uz Hajduk i Torcidu. Ja sam kao župnik čak išao na utakmice, ali ne na isti način, naravno.

Objasnio je kako on vidi svoju ulogu i ulogu drugih svećenika…

– Crkva bi trebala biti svugdje, u svim tim stvarima. Ne može ih samo tako odbaciti. Kao odgojitelji imamo važnu ulogu za njih. Crkva treba biti podrška, blizina. Ne možeš, naravno, silom, ali važno je da znaju da mogu računati na tebe. Među Hajdukovim navijačima ima puno svećenika koji su aktivno prisutni, no, prisutnost je često navijačka, ne i “pastirska”, a svijet navijača zapravo je veliko stado bez pastira! Kao da je klub najveća vrijednost. Hajduk u Splitu postaje nešto poput ideologije, religije… Zato i kažemo “Hajduk živi vječno” – smije se i nastavlja…

– U Splitu najviše ima hajdukovaca, tek onda katolika. Obred je doći na Poljud, čista liturgija. Dolaze se napuniti i isprazniti. Kao crkva bismo trebali malo više evangelizatorski djelovati. Ići radi tih mladih koji su tamo. Dobro je navijati za voljeni klub, ali ako to prijeđe u ideologiju, to može otići u krivom smjeru. Apsolutne vrijednosti ne mogu ti dati klub i navijanje, nego samo Bog. U Armadi, recimo, riječki vjeroučitelj Marin Miletić organizira duhovne obnove za navijače. Ovo nije područje djelovanja namijenjeno samo svećenicima, nego i laicima.

Sigurno nismo navikli slušati nekog svećenika, koji ovako temperamentno, radikalno i odvažno govori o problematici o kojoj bi svi najradije šutjeli. Ipak, on ne voli previše “pametovati”, privlačiti pozornost. Nije to salezijanski stil. Želi biti s mladima, s njima živjeti i pomagati im u njihovim nevoljama, ali danas to često ne uspijeva jer mu mnogo vremena oduzima vođenje nakladničke kuće Salesiana.

– Meni je salezijanstvo prva stvar, tek onda svećeništvo. Salezijanac koji nije okružen djecom nema smisla. Sport nam služi kao izvrsno odgojno sredstvo kojim možemo doprijeti do srca mladog čovjeka. Dok sam bio u salezijanskoj zajednici u Žepču, tri godine trenirao sam djecu boks. Stvorili smo pravo zajedništvo. Kad su roditelji čuli da to vodi svećenik, rekli su “odi, sine, mlati se” – smije se.

Mladi su naša snaga

– Roditelji i mladi imaju povjerenja u nas. Ja ne susrećem Boga samo u molitvi, nego i u njima. Don Bosco kaže, “dovoljno je da ste mladi da vas volim”. Mladi su uvijek dva koraka ispred nas salezijanaca. Oni su naša velika snaga. Mi kao Crkva često imamo samo obrambeni gard. Ne možemo raditi samo s mladima koji nam dolaze nedjeljom na misu. A što je s ostalima? Što je s napuštenima? Što je s dalekima? Trebamo ići u njihove prostore i biti tamo gdje su oni – na tribine, u klubove, na ulicu, internet. Trebamo malo izaći iz defenzive i početi “davati udarce” – završio je boksačkom terminologijom svećenik, koji je imao apsolutno atipičan put do Boga.

Mladima su potrebni odvažni ljudi koji ne glume nešto što nisu i ne skrivaju svoje stavove, već u ringu života imaju otvoren gard, bez straha i maski. Idealna priča da se ovog Božića u nama rodi nova osoba i novi čovjek jer ako želimo promijeniti svijet, trebamo početi od sebe.

Izvor: Sportske novosti

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save