Prenosimo intervju s Nikom Pinter, odvjetnicom generala Slobodana Praljka, koji je objavljen u najnovijem broju Hrvatskog tjednika.

Podsjetimo, nakon najave ovog broja Hrvatskog tjednika, posvećenog generalu Praljku, facebook-stranica Hrvatskog tjednika je blokirana, kao što je to ovih dana slučaj i sa tisuće drugih facebook-stranica i profila u Hrvatskoj.

Gospođo Pinter, još pod snažnim dojmom događaja iz haaške sudnice, možete li danas uopće odgovoriti na pitanje koje se nameće premda nije lagano: bi li ikakva, čak i uvjerljivija argumentacija od one koju je imala obrana generala Praljka, uvjerila Sudsko vijeće da je on nevin čovjek?

To sam si pitanje i ja postavljala. Ono što Vam sigurno mogu reći sljedeće je: general Praljak aktivno je sudjelovao u obrani i mislim da smo zajedno dali sve što se moglo dati kako bismo pokazali činjenice. Ne ću reći – da bismo pokazali istinu, nego – da bismo pokazali činjenice. Međutim, mnogo toga Sud uopće nije prihvaćao u postupku. Dakle mi smo pružili mogućnost da se činjenice utvrde, ali nam Sud veliki broj dokaza nije prihvatio. No i od onih koje nam je prihvatio, nije se mogla donijeti ovakva osuđujuća presuda. Nadam se da će netko, tko nema nikakvih emocija ni nacionalnih osjećaja prema generalu Praljku i toj presudi, imati živaca i volje pročitati sve stranice zapisnika, pročitati dokumente, pročitati presude, ne samo naslove nego i sadržaj i nakon toga donijeti razuman zaključak o tome je li Sud imao na raspolaganju dovoljno dokaza za presudu koju je odnio.

Je li vrlo dramatičan čin u kojemu general Praljak sebi oduzima život zato što je potpuno uvjeren da je nevin čovjek, a i svi koji ga znaju uvjereni su u to, je li se, dakle, taj čin na ikakav način dojmio članova Sudskoga vijeća, posebno predsjedavajućega? Hoće li ti sudci u budućnosti imati ikakvu grižnju savjesti jer su osudili nevina čovjeka?

Mislim da ne će. To što se događalo u sudnici nakon što je general popio otrov, ja ne znam jer su me izveli iz sudnice. Meni to nije lako palo. Ne znam reakciju sudaca. Ali složila bih se, s obzirom na ono što sam naknadno pogledala, da to nije ostavilo neki poseban pečat na njih. Ako je nastavak rasprave krenuo s riječima: ‘Utvrđujem da je odsutan general Praljak’ , onda to meni sve govori. Dakle nisam tada bila u sudnici, samo prenosim ono što sam čula.

Kako bi se mogla definirati poruka koju je general Praljak htio ostaviti ovim, sokratovskim činom?

Prvo, mislim da to nije sokratovski čin iz jednoga vrlo jednostavnoga razloga: Sokrat je dobio pravo izbora, a Praljak nije imao nikakvo pravo na to. Svojim činom mislim da je išao za tim da pokaže kako između nepravde i smrti, bira smrt. U svakom slučaju to je bilo duboko neslaganje, to je bila nemogućnost čovjeka kao što je general Praljak, istinskoga humanista, suočiti se s činjenicom da unatoč svemu što im je prezentirao i što im je rekao i, naposljetku, unatoč svemu što je radio, oni i dalje tvrde da je ratni zločinac.

Možete li reći je li netko i tko u ovih 13 godina „smrtni grijeh“ prema generalu Praljku u smislu da bez toga grijeha činjenja i nečinjenja možda ne bi ni bilo optužnice niti bi on završio u Haagu?

Ne bih to mogla reći zato što tu je takav splet okolnosti, tu je toliko igara oko podizanja optužnica, oko procesuiranja da ne bih mogla uprijeti prstom na jednu osobu ili jednu organizaciju. Doista ne bih mogla pa da onda kažem kako ne bi bilo postupka protiv njega.

Onda ovako: je li bio pošten odnos Hrvatske prema generalu Praljku, čovjeku koji se za nju borio i učinio najviše što može, na kraju krajeva i na ovaj čin odlučio se zbog nje?

Ne bih to nazvala poštenim ili nepoštenim odnosom. Nazvala bih to nikakvim odnosom Hrvatske prema generalu Praljku. To je bila čista ignorancija generala Praljka, ne samo njega nego cijele šestorice iz predmeta. Svih tih 13 godina do sada, do ministra Šprlje, i to sam već rekla i pri tome ostajem, što se samoga predmeta tiče, to je od strane Hrvatske, dakle, bilo ignoriranje. Ne ću reći da nije bilo pomoći obiteljima što sam čula, govorim o onome što je bilo ključno za Hrvatsku. Od 2004. godine kolegica Tomanović, braniteljica gospodina Prlića, i ja govorili smo: „Ljudi, ovo je strašno ozbiljna optužnica, pomažite. Idemo se skupiti…“ General Praljak to je govorio cijelo vrijeme. Nas dvije to smo govorile u prilikama kad god smo mogle. Stalno smo tvrdile da se ovo ne može ticati samo šestorice. Doista mislim da Hrvatska, osim nekakvih paušalnih izjava, ništa konkretno nije poduzela da bi se angažirala, da bi vodila neku politiku koja bi išla za tim da se u sudnici pokaže pravo stanje stvari, da nam se pomogne uza sve ostalo što smo mi imali, da nam se dadu vještaci na raspolaganje koji bi nam u krajnjem bili kao pomoć i kao pomoć sudu u kojem bi mogli prezentirati povijesne i sociološke činjenice. Probali smo, to su nam odbili. Ali znate, ako vam država pomaže, ako autoritet države stoji iza vas, ako je državi stalo da se nešto učini, onda bi država tada to i napravila, kao što je napravila srpska država, kao što je napravio bošnjački dio Federacije BiH.

Hoće li, po Vama, ikoga iritirati zaključak da je Srbija amnestirana kao država za sve što je napravila u BiH, a Hrvatska je preko šestorice osuđena kao agresor?

Srbija je možda amnestirana sada s ovom presudom Ratku Mladiću, ali znajući ostale presude, ne bih se usudila to reći. No što se tiče rata u Hrvatskoj, možda je Srbija amnestirana. U slučaju BiH Srbija možda nije amnestirana, ali da je osuđena kao izravno uključena, ne postoji takva presuda. Kompleksno je, dakle, odgovoriti je li amnestirana ili ne, no nema presude s izravnim uključivanjem Srbije kao države. Ima JNA, ali ne i Srbije. Dakle je li riječ o amnestiji ili ne, ni sama ne znam do kraja, premda bih se mogla složiti s Vama da ima elemenata toga.

Često ste razgovarali sa svojim branjenikom, generalom Praljkom. Znam da nije svojim postupcima i retorikom nagoviještao ovakav čin. O kakvoj se osobnosti radi?

Fascinantnoj! General Praljak nije bio samo moj klijent sve te silne godine. Razvio se jedan odnos gdje je on meni bio učitelj, savjetnik, prijatelj, i u mnogim stvarima iz mojih privatnih problema i dvojba. General Praljak prvenstveno je humanist jako širokih nazora, zdravi intelektualac, ne samo zato što ima tri diplome nego zato što je pročitao na tisuće knjiga. I kad ih je čitao, on je iz toga izvlačio neke zaključke. Moram reći, to je častan čovjek, pošten čovjek, vrlo socijalno osjetljiv, nevjerojatne socijalne inteligencije…

Zar ne pogađa taj paradoks, da jedan takav čovjek kao što je bio general Praljak koji je čak i vlastitu kuću ustupio bosanskim izbjeglicama, koji je slao konvoje oružja Sarajevu, dakle, izraziti humanist, bude osuđen? Kako to da u bošnjačkome narodu i politici Praljak nije spoznat kao takav te da ga zaštite od progona u Haagu? Kako biste to nepostojanje zahvalnosti s bošnjačke strane Vi kao Praljkova odvjetnica protumačili?

Teško bih to mogla protumačiti, doista. Naravno, postoje pojedinci Bošnjaci koji su pristali svjedočiti u prilog generalu Praljku i zato ne bih generalizirala, ne bi nezahvalnost protegnula na cijeli bošnjački narod. Mislim da je tu prvenstveno politika bošnjačkoga naroda bila da se trebaju Hrvatska, general Praljak i ostala petorica proglasiti krivima radi nekakvih daljnjih potkusurivanja ili eventualne naknade štete. Drukčije ja to ne mogu sebi protumačiti. Ja nisam političar, ja sam samo jedan mali pravnik.

Još jedan apsurd o kojemu Vas moram pitati: iz srednje Bosne Bošnjaci su protjerali 150 tisuća Hrvata, ubili više od tisuću branitelja i civila, daleko više nego što su žrtve na bošnjačkoj strani. Pa ipak, optužena je samo hrvatska strana. Zašto sudcima nije bilo jasno da su Hrvati ondje žrtve, a ne agresori?

Prvenstveno je riječ o odgovornosti Haaškoga tužiteljstva, koje treba odvojiti od Suda. Tužiteljstvo je kreiralo optužnice i onda se u okviru tih optužnica kretao Sud. Međutim, ono što je nepojmljivo jest da imate optužbu protiv šestorice BiH Hrvata za protjerivanje, odnosno samoprotjerivanje iz Srednje Bosne tvrdnjom da je to činjeno propagandom o mudžahedinima, te da je to sve bilo s ciljem realizacije plana stvaranja etnički čistoga teritorija. A da istodobno na tome istom sudu postoji optužnica protiv Hadžihasanovića, Kubure i Alagića, u kojoj nedvojbeno piše da, dakle, u to isto vrijeme u kojemu smo mi sami sebe protjerivali, da je Armija Bih imala ofenzivu i protjerivala Hrvate. Ali Hadžihasanović za to nije suđen. Da se u toj istoj presudi spominju mudžahedini, ali u našoj presudi oni su hrvatska propaganda. Imate optužnicu generalu Deliću i presudu njemu u kojoj se govori o ofenzivi Armije BiH. Onda imate oslobađajuću presudu, istina za Halilovića, u kojoj se govori o operaciji Neretva 1993. i to ne, naravno sve iznošeno i u ovom našem predmetu je to bio naš argument da je Armija BiH bila u ofenzivi i da se nije radilo ni o kakvu planskome djelovanju na strani HVO-a i Hrvata nego da se radilo o ratu u kojemu su se odbijali napadi i da je Armija BiH bila u napadu. Međutim, vi ćete u presudi naći da su Hrvati napadali civilnu populaciju i nema ofenzive u presudi. Nemojte me onda pitati može li se to razumom protumačiti. Ne može.

Nakon izrečene presude čelnik Bošnjaka Bakir Izetbegović pomalo je trijumfalistički izjavio kako je Hrvatska imala i svijetlo lice u politici prema BiH, ali da se ne može prijeći preko tamnoga lica te politike. Kako to komentirate?

Rado ću dati komentar na Izetbegovića, čak Vam i hvala na tom pitanju. Naravno da je Hrvatska imala svijetle trenutke. To je bilo ono kad ih je branila 1992. Bošnjaci nisu bili spremni na obranu i onda su se Hrvati iz Hercegovine prvi digli i organizirali otpor. Nakon toga, naravno da hrvatska politika iz perspektive Izetbegovića više nije bila svijetla politika jer je počela provedba bošnjačkoga plana izlaska na more i rata protiv HVO-a. Gledajte, ja jedno moram reći i za to neka me osudi tko god hoće, Bakir Izetbegović za Bošnjake, za svoj narod radi maksimalno. Milorad Dodik za svoj narod radi maksimalno. Što rade naši političari?!

Dakako, ne slažem se s Bakirom Izetbegovićem, zapravo bih mogla dati mnogo kontraargumenata jer, na njegovu žalost, ja znam mnogo više nego on. Prvo, on u ratu nije sudjelovao, nigdje ga nije bilo. Ja 18 godina čitam dokumente, razgovaram s ljudima i imam uvid u situaciju. Koja je svijetla strana Armije BiH? S masakrima u Dusini, Trusini, Orlištu, Bušćaku, području Konjica, Klisa, Stipića livade, Jablanice, Uzdola, Grabovice, Srednje Bosne, protjerivanja Maljina, Bikoša, Buhinih Kuća, Križančeva Sela, gdje su odgovornosti za te masakre nad Hrvatima i civilima? Nikad nitko nije odgovarao za to. Nema likovanja, ali ni pred sudom nije tužiteljstvo izvelo počinitelje zločina nad Hrvatima. Ovo malo što je izvelo nije radilo do kraja, nije radilo posao kako treba. Nisam čitala cijeli spis Hadžihasanovića i Delića, čitala sam presude, ali je činjenica da je kreator cijelih postupaka Tužiteljstvo, ne Sud. Sud se kreće u granicama onoga što mu Tužilaštvo servira i zato nekako ne bih htjela da se tužilaštvo abolira.

Izvor: Hrvatski tjednik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save