Višnja Starešina: Tri ključa hrvatske budućnosti: LNG, Agrokor i borbeni zrakoplovi
Poziciju hrvatske države u prošloj su godini odredile tri ključne riječi: LNG, Agrokor i borbeni zrakoplovi. Sve ostale državne neugode: od inflacije sporova sa susjedima, preko upozoravajuće blokade na međunarodnom planu (OECD) pa sve do poražavajuće haaške presude „hrvatskoj šestorci“ mogu se na neki način povezati s te tri ključne riječi: LNG, Agrokor, borbeni zrakoplovi.
I svaka prognoza hrvatske pozicije 2018. godine ponovo se svodi na tri ključne riječi: LNG, Agrokor, borbeni zrakoplovi. O njima ovisi dugoročna strateška orijentacija hrvatske države: hoće li postati čvrsto zapadno (čitaj američko) uporište prema još državno nedefiniranom istočnom susjedstvu, uz mogućnost da pomogne Hrvatima u BiH, donekle popravi najmanje petnaestak godina katastrofalne i nedržavne politike prema BiH i učvrsti zaleđe svojoj ranjivoj južnoj granici? Ili će se na kraju ipak pretvoriti u istinski zapadni otirač u istočnom balkanskom predsoblju, na kojem prljavštinu s cipela ostavljaju i Istok i Zapad, štiteći i promovirajući svoje vlastite interese: od SAD-a i Njemačke, preko Slovenije i Mađarske do srpske i bošnjačke politike u istočnom susjedstvu.
Preozbiljni igrači
Ključna je riječ ipak LNG – ukapljeni plin. Izgradnja LNG terminala u Omišlju na Krku strateški je američki projekt u ovom dijelu Europe, ključan za dugoročnu energetsku strategiju EU-a. Njime bi se EU, osobito tzv. nova, postkomunistička Europa dugoročno oslobodile ruskog monopola na opskrbu plinom, koji je jedan od glavnih instrumenata za proizvodnju drugih, političkih ovisnosti. Hrvatska bi time postala jedno od ključnih energetskih čvorišta Srednje i Istočne Europe, sa svim razvojnim potencijalom koji to nosi. I što je politički vrlo važno, učvrstila bi poziciju strateškog američkog partnera u ovom dijelu Europe.
Projekt ima zeleno svjetlo i osiguran novac EU-a.
U hrvatskim se vladama nikada nitko nije izravno izjasnio protiv LNG-a na Krku. Ali tzv. podzemne vode korumpiranih pojedinaca naslonjenih na ruski novac i na staru projugoslavensku strukturu „duboke države“ već godinama blokiraju njegovu izgradnju. U varijanti plutajućeg terminala, realizacija je moguća u godini dana. U Hrvatskoj se već pet godina objašnjava – zašto ne može.
U Milanovićevoj vladi, uz Ivana Vrdoljaka nadležnog za energetski sektor i njegovu povezanost s ruskim plinarskim lobijem, ta je blokada bila čak i neprikrivena. Pritom je Vrdoljak dakako bio figura, po mnogim pokazateljima iznimno korumpirana figura, bezobzirna u provedbi, kakve već takve figure moraju biti. No iza korumpiranih pojedinaca stoji politika dubljeg strateškog uvezivanja Hrvatske u balkanski državni konglomerat. Premijer Tihomir Orešković je istinski želio žurno realizirati plutajući LNG i to je navodno bio jedan od glavnih razloga zbog kojih je morao otići.
Premijer Plenković je preuzeo obvezu, ali u godinu dana s hrvatske strane nije učinjeno ništa supstancijalno da se projekt LNG-a realizira. Na ljetošnjemu samitu Inicijative triju mora u Varšavi, američki predsjednik D. Trump je javno podsjetio hrvatsku predsjednicu Grabar-Kitarović na LNG terminal na Krku, nakon čega ga je Plenkovićeva vlada uvrstila u – strateške energetske projekte. I opet ništa. Onda su najesen nastupile ekološke udruge protiv terminala. Potom ga je „neprihvatljivim“ ocijenila i Skupština Primorsko-goranske županije. Jednoglasno. Uključujući i glasove HDZ-ovih vijećnika. LNG na Krku je preozbiljan projekt i u igri su preozbiljni igrači, da bi im se servirali ovakvi igrokazi. To će biti jako ozbiljna kušnja za premijera Plenkovića u 2018.
Propast dogovorne ekonomije
Kupnja borbenih zrakoplova je naizgled mala stavka za ukupnu poziciju Hrvatske. Ali je vrlo simbolična, s obzirom na vrijeme i političko okruženje. I onima koji se ne razumiju u tehničke performanse borbenih zrakoplova, poput mene, jasno je tko su mogući hrvatski partneri u tom poslu: SAD ili Izrael. Sve ostalo bi bilo ili nedostatak političke orijentacije ili strateška politička opstrukcija. Zato Vladina odgoda odluke o izboru ponuđača, za sljedeću godinu, nije poruka koja dobro zvuči.
I treća ključna riječ za buduću poziciju države jest: Agrokor. Ona znači kontrolu proizvodnje i distribucije hrane u jugoistočnoj Europi. Dok je medijska pažnja posvećena blogovima Ivice Todorića, u Agrokoru su se dogodile neke značajne promjene. Pod presudnim vlasničkim utjecajem američkih fondova, koje su domaći mediji odmah proglasili lešinarskim, Ramljakova je uprava napravila potez kakav nikada nisu napravili „naši“ ljudi: najprije su podmirili dugovanja malim dobavljačima. I tako ih spasili od propasti. Potom su uveli praksu redovitog i pravovremenog plaćanja, što je u Hrvatskoj čudo.
I tako su omogućili razvoj zdravom poduzetničkom tkivu. Sada je na redu najveći rez – rez u samu srž postkomunističke dogovorne ekonomije – pokušaj nagodbe s velikim dobavljačima. Prigodni igrokaz javnog trganja Ramljakova prijedloga nagodbe, koje je ovih dana izvela Marica Vidaković, neokrunjena kraljica “Kraša”, budi nadu da bi taj proces rezanja korijenja dogovorne ekonomije, u prvoj polovici sljedeće godine, mogao biti temeljit. Time bi dogovorna politika barem postala – ogoljena. Kao car.
