28. siječnja 1993. brana Peruća – Srbi aktivirali eksploziv koji bi donio smrt 20 000 ljudi iz sinjskog kraja
Zahvaljujući junačkom činu kraljevskog marinca Marka Nicholasa Greya koji je u kolovozu 1992. godine na brani Peruća, u dva navrata s puno drskosti pred nazočnim pripadnicima srpskih agresorskih snaga, spustio prelijevnu ustavu i tako osigurao da se vodostaj jezera do miniranja brane krajem siječnja 1993. godine spusti za 5 metara, preminuli srpski general Mile Novaković, od listopada 1992. do veljače 1994. godine na dužnosti komandanta štaba vojske takozvane Srpske Republike Krajine, nije u zločinu genocida u pokušaju uspio preteći svojega vjerojatnog idola Ratka Mladića.
A namjeravao je. Čak i pokušao. Ovaj srpski general, koji je zasluženo stekao nadimak “Neuspjeh”, ni u tome nije uspio.
Za trajanja srpske paradržavne tvorevine na tlu Hrvatske Mile Novaković ostat će upamćen kao vojskovođa poraza. Najprije je, u svom „komandantskom“ debiju, polovinom siječnja 1993. godine dobio batine od pripadnika HV-a tijekom akcije Maslenica. Iz osvete je krajem istog mjeseca u suglasju s Milanom Babićem odobrio miniranje brane Preuća s nakanom da se njenim rušenjem nizvodno cetinskim krajem sve do Omiša sruči vodni val od 500 milijuna kubika vode i potamani sve pred sobom donoseći sigurnu smrt za više od 20 tisuća nedužnih civila. Ni to Novaković i njegovi soldati, zahvaljujući potezu Greya i vlastitom neznanju, nisu uspjeli napraviti, piše slobodnadalmacija.hr.
Jednako “uspješan” Novaković je bio u akciji HV-a Medački džep. Najpoznatije njegovo “junaštvo” dogodilo se tijekom vojno-redarstvene akcije “Oluja” kada je među prvima dao petama vjetra gazeći tenkom sunarodnjake koji su mu se našli na putu.
Ako za ništa drugo, onda za miniranje Preuće Novaković je morao odgovarati jer se radilo o najvećem genocidu u pokušaju na tlu Europe nakon 2. svjetskog rata.
Razorna eksplozija – srbočetnici u bijesu žele potopiti 20 000 ljudi!
Toga 28. siječnja 1993. godine u 10.52 Cetinska krajina se zatresla, iz smjera Preuće dopro je zvuk snažne detonacije, a prema nebu se uzdigao visok stup tamnog dima. Kao novinara Slobodne Dalmacije zaduženog za prostor bivše općine Sinj srpska agresija na područje cetinskog kraja pretvorila me u ratnog izvjestitelja. A kako u suludoj nakani stvaranja velike Srbije agresori nisu prezali ni od čega, posla je bilo kao u priči. Noć na 28. siječnja u Sinju i okolici malo je tko oka sklopio.
Topnici HV-a sa sinjskih položaja trošili su streljivo kao nikada prije. Stvaranje vatrene zavjese minobacačkim projektilima sa svrhom onemogućavanja ponovnog vraćanja srpskog topništva na Alebića kulu iznad Hrvaca, Preuću i Babića brig u Potravlju prvi je, primijetivši kretanje srpskih snaga iz smjera Vrlike, samovoljno zapovjedio hrvatski časnik Zoran, čije prezime ne navodimo jer je i danas djelatna vojna osoba pa bi mu moglo škoditi. A onda je aktivirana sveukupna artiljerijska vatrena moć 126. brigade HV-a potpomognuta topovima od 130 milimetara lociranim na Kamešnici.
„Ode brana!“
Oko 7 sati toga jutra došao sam do restorana “Vreba” u Hrvacama. Tu sam zatekao skupinu pripadnika vojne policije. S puno nervoze kratili su vrijeme igrajući bilijar. Čekalo se da svoj posao odrade topnici, pa da se krene prema Alebića kuli i dalje. Po onoj kad-će, sad-će, kad-će, sad-će… do zapovijedi nije došlo. U takvom iščekivanju priključio mi se pokojni kolega Blaž Perić. Nešto poslije 10 sati krenuli smo na brijeg u zaseoku Perkovićima vjerujući da bismo mogli nešto vidjeti u daljini. Tu nas je zatekla detonacija.
Do nas je bio jedan policajac s motorolom iz čijeg smo zvučnika čuli usklik “Ode brana!”. Te dvije riječi izgovorio je izviđač sa Zelova. Osjetilo se snažno podrhtavanje tla. Prije negoli smo čuli prasak detonacije na području oko brane Preuća, zapazili smo visok stup tamnog gustog dima. A onda su zatulile sirene oglašavajući opću opasnost. U međuvremenu vojni policajci ostavili su bilijarske štapove, u ruke uzeli puške i krenuli. Pokušali smo ih pratiti, ali su nas zaustavili s obrazloženjem da se ulazi u područje gdje se vode borbe pa je zbog prijetnje pogibelji civilima zabranjeno. Još se nije znalo što se događa na samoj brani, je li došlo do njenog rušenja i je li krenuo apokaliptički vodni val.
Preko mobilnog telefona u automobilu policijskog zapovjednika nazvao sam glavnog urednika Joška Kulušića i kazao mu da je brana minirana. Rekao mi je da ne žurim s izvještajem, ima vremena, ali da nastojim doći do što većeg broja podataka.
Kolega Blaž se vratio u Sinj, a ja sam ostao uporno pokušavajući pronaći put do brane. Vrteći se po cesti u Hrvacama, zapazio sam automobil “jugo” kako ide iz smjera Sinja i u njemu prepoznao satnika Stipu Doljanina iz izviđačke skupine 126. brigade s kojim sam već proživio više ratnih opasnosti.
– Kamo ćeš? – pitam ga.
– Idem vidjeti Preuću. Hoćeš li sa mnom? – odgovara on pitanjem.
Nisam odgovorio već sam otvorio vrata automobila i sjeo. Dok smo se vozili kroz predio zvani Klačine, osjećao sam se kao u bunilu. Tim dijelom ceste nisam prošao posljednjih 17 mjeseci. Na cesti nigdje nikoga. Ni na glavnoj, niti od skretanja prema Preući do same brane. Stipe je po dolasku na početak brane prije zaustavljanja okrenuo automobil u smjeru otkuda smo došli.
Ostavio je motor da radi, a mi smo izišli vani. Pogled mi se zaustavio na krateru na brani kojih 30-40 metara naprijed. Na nizvodnom pokosu brane spaljena i razbacana borovina. Nedaleko smo čuli niz detonacija. Prepoznali smo višecjevni bacač raketa. Kada je jedan projektil pao nedaleko od nas, u letu smo sjeli u automobil, a Stipe je dao gas do daske.
Vlada dala embargo na informacije – general Roso u akciji spašavanja od potopa!
Čim sam se vratio u Sinj, ponovno sam nazvao glavnog urednika. Kažem mu da sam bio na brani. On traži da mu kažem što sam vidio, je li brana stvarno minirana te ruši li se. I dodaje da je predsjednik Vlade Hrvoje Šarinić stavio embargo na objavu bilo kakvih informacija o brani i njenom miniranju.
„Ako je brana minirana i vi o tome napišete izvještaj, ja ću ga objaviti. Ali znajte da bi ujutro i vi i ja mogli imati problema, možda biti i uhapšeni“, kazao mi je oko 17.30 toga dana glavni urednik “Slobodne” sugerirajući da se ponovno čujemo poslije. Oko 22 sata stenografu sam izdiktirao suhoparni izvještaj o miniranju brane i pripremama za njeno spašavanje.
Nešto poslije 23 sata u Sinj je stigao general Ante Roso i preuzeo zapovijedanje spašavanja brane. Ostao sam u dvorani u kojoj ga je prof. dr. sc. Petar Stojić, svjetski ekspert za vosoke brane, upoznao s posljedicama miniranja i predložio da se neodgodivo trebaju zasuti krateri u koje nadire voda te da što prije treba otvoriti temeljni ispust kako bi se pražnjenjem jezera smanjio pritisak na oštećenu branu. Potrebno je, kazao je prof. Stojić, angažirati oko 200 ljudi čiji su životi u opasnosti. Bolje 200 nego 20 tisuća, kazao je general Roso.
Nakon što je general izdao zapovijedi, prišao sam mu, predstavio se i kazao da je predsjednik Vlade zabranio bilo što objaviti o miniranju brane.
„Koje Vlade? Civilne!? Ovdje je rat. Ja ovdje zapovijedam. Ovo je nezapamćeni zločin. O tome se mora upoznati javnost, hrvatska i svjetska“, kazao je general Roso, a potom se okrenuo svom pobočniku i zapovjedio: „Sine, povedi sve novinare na branu. Neka vide što su zločinci napravili“.
Nakon tih generalovih riječi pao mi je kamen sa srca. Sutradan ujutro od svih tiskanih medija u Hrvatskoj samo je “Slobodna” donijela informaciju o miniranju brane. Elektronički mediji prenosili su pisanje “Slobodne”. Istoga dana na branu je stigao predsjednik Vlade Hrvoje Šarinić, a pratilo ga je desetak novinara. Bili su svjedoci grozničave bitke za spašavanje brane, odnosno sprečavanje daljnjeg prodora vode koji joj je priprijetio samouništenjem.
A sve je, podsjetimo, počelo 26. rujna 1991. godine. Toga devetog dana srpske okupacije Peruća zločinac Ratko Mladić pred TV kamerama je zaprijetio da će minirati branu. U prvi mah se držalo da ta suluda prijetnja nije utemeljena. A i te kako je bila. Čim je Republika Hrvatska međunarodno priznata, a hrvatska vojska ojačala i počela nanositi poraze agresorima, srpski zločinci iz Otišića, Vrlike i nadređeni im iz Knina počeli su prijetiti miniranjem brane.
Genocid u pokušaju naredio Beograd – a Haag šutio do kraja!
Do realizacije je došlo u vrijeme kada je Mile Novaković na dužnosti “komandanta srpske vojske krajine” pretrpio teški poraz u prvoj velikoj napadnoj akciji HV-a, “Maslenici”. O miniranju brane kao svakako jednom od najsramnijih poteza Srba imamo iskaz profesora Slobodana Despinića iz Otišića, pripadnika srpskih paravojnih snaga koji je i osobno sudjelovao u mnogočemu: „Ideja te sam čin miniranja brane bila je donesena s najvišeg političkog vrha u Beogradu, pa je linijom GŠVJ prenesena na tada ministra obrane tzv. Krajine Stojana Španovića, a usuglašena je s komandantom PJM Borislavom Đukićem te načelnikom štaba PJM magistrom Ilijom Prijićem kao i s vladom tzv. Krajine na čelu s Milanom Babićem.
Za stručni nadzor te miniranje brane poslan je Borislav Đukić s timom sigurnjaka koji se našao zajedno s Babićem neposredno pred miniranje Peruće. Samu provedbu oko miniranja brane kontrolirao je i njom rukovodio Đukić koji je iz Knina doveo čovjeka nepoznatog identiteta da zajedno s Milom Bogovcem minira branu. Nakon miniranja brane Đukić se vratio u Knin, odakle je rukovodio akcijom“.
O čovjeku koji je minirao branu, a došao je u civilnom odijelu i doveo ga je Borislav Đukić, pričalo se da se radi o najvećem stručnjaku za eksplozive u vojsci te da je diplomirani inženjer i da je radio u Beogradu. Nakon ovoga nitko ga poslije nije vidio u Kninu te bi pretpostavka da je on pred samo miniranje došao iz Beograda mogla biti istinita. Pričalo se da je diplomirao na području izrade brana te eksplozivima, a prisutni su pričali da je napamet znao raspored postrojenja na brani i komora. Dobro se snalazio u samoj brani iako je tu prvi put.
Iako su, dakle, Babić, njegov prvi vojnik Novaković i podređeni im doveli eksperta iz Beograda da pobije 20 tisuća nedužnih civila, gospodin “Neuspjeh” opet je imao peh. Ni branu nije znao srušiti.
Ali je zato, zahvaljujući i traljavosti hrvatskih službi i politike, uspješno više od 22 godine izbjegavao i izbjegao sjesti na optuženičku klupu rezerviranu za ratne zločince. Ratni zločinac Mile Novaković, nakon tolikih smrti i nesreća koje je naredio i proveo, umro je kao slobodan čovjek.
Toni Poštar
Izvor: narod.hr/slobodnadalmacija.hr
