31. siječnja 1946. Udba ubila Ivu Protulipca – zašto su križari Merza i Protulipca aktualni i danas?
Na današnji dan 31. siječnja 1946., godinu i pol dana nakon završetka rata, u Trstu je ubijen ugledni hrvatski odvjetnik i katolički aktivist dr. Ivo Protulipac. Ubio ga je Gino Benčić, pripadnik UDBE iz Sušaka, kao prvog hrvatskog emigranta ubijenog nakon rata. Nakon Ive Protulipca, mirnog i poniznog katolika, mnogi hrvatski domoljubi su ubijeni diljem svijeta.
Dr. Ivo Protulipac zajedno je s blaženim Ivanom Merzom osnovao katoličku Križarsku organizaciju u vrijeme prve Jugoslavije nakon što je velikosrpski kraljev režim u vrijeme „šestosiječanjske dikatature“ zabranio Hrvatski orlovski savez.
Na kraju rata, Ivo Protulipac je zajedno sa stotinama tisuća Hrvata napustio domovinu i sklonio u Italiju da bi izbjegao komunističko ludilo i potoke krvi koji su već tekli hrvatskim selima i gradovima. Došao je do Rima i tamo bio na sigurnom. Međutim, saznavši za brojne hrvatske izbjeglice i njihove tragične sudbine, vratio se u Trst da bi im pomagao u snalaženju i transportu na sigurne zemlje Zapada.
Tu je na ulicama Trsta ubijen, kao žrtva zloglasne Udbe, iz revolvera s prigušivačem. Ubio ga je izaslanik jugoslavenskih komunističkih vlasti i pripadnik UDBE Dino Benčić (pretpostavlja se da to nije bilo pravo ime ubojice). Saveznici pod čijom upravom je bio Trst nakon rata su odmah uhapsili ubojicu.
Povratak tijela Ive Protulipca u voljenu domovinu
Dana 24. lipnja 1993. izvršena je ekshumacija tijela dr. Protulipca na tršćanskom groblju Sv. Ane, gdje je bilo sahranjeno nakon ubojstva.
Ekshumaciji je pribivalo službeno osoblje groblja, predstavnici dvaju najvećih novina u Trstu, a od hrvatske strane u ime organizatora prijenosa Velikog križarskog bratstva bio je nazočan otac Božidar Nagy, tadašnji postulator kauze za beatifikaciju Ivana Merza. Tijelo je ostalo dobro sačuvano, skelet potpuno čvrst tako da je bez raspadanja prenesen u lijes istih dimenzija. Službeno osoblje reklo da mu je tijelo bilo kao mumificirano. Na lubanji su se jasno vidjeli tragovi zločina: dvije rupe od metka (ulazna i izlazna) kojim je dr. Protulipac bio ubijen.
Po dolasku u Zagreb, posmrtni ostaci su najprije dovezeni u Baziliku Srca Isusova u Palmotićevu ulicu, gdje su najbliža rodbina, prijatelji i znanci iskazali prvu počast tijelu ovoga hrvatskog mučenika. Ovim činom prijema u Bazilici Srca Isusova, u koju je dr. Protulipac često dolazio, željelo se takoder na simboličan način upriličiti susret dr. Protulipca s njegovim prijateljem i suradnikom dr. Ivanom Merzom koji počiva u Bazilici Srca Isusova, a na čije je mjesto na Mirogoju tijelo dr. Protulipca od tada položeno: da počiva na voljenoj hrvatskoj grudi.
Križari – zašto su danas važni u vrijeme galopirajućeg liberalizma?
Početkom 20. stoljeća val liberalizma zahvatio je Hrvatsku. Antun Mahnić, krčki biskup, nastojao je ukazati na pogubnost liberalnih ideja za katoličku vjeru i kršćansku kulturu naroda, te stoga potiče na osnivanje katoličkih društava za duhovni preporod hrvatskog naroda. Ona su obuhvaćala i đačke organizacije u koje je bila uključena katolička mladež.
Zastupnici omladinskih katoličkih društava osnovali su Hrvatski katolički omladinski savez (HKOS) za čijeg je predsjednika izabran dr. Ivan Merz, a 1923. godine osnovan je u Zagrebu Hrvatski orlovski savez, ujedinjenjem Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza s Orlovskim podsavezom. Za predsjednika je izabran dr. Ivan Protulipac, a za tajnika dr. Ivan Merz. Merzovom zaslugom, Orlovi su čvrsto stavljeni na temelje Katoličke akcije, te je prihvaćeno geslo „Žrtva – Euharistija – Apostolat“.
Orlovski savez brzo se širio i rastao, te okupljao brojnu katoličku hrvatsku mladež i učvršćivao je u vjeri i moralu. Proglašenjem Šestosiječanjske diktature 1929. godine, zabranjena su sva hrvatska narodna obilježja i aktivnosti, što je uključivalo i Orlove. Početkom 1930. godine, Orlovi se ponovno okupljaju i nastavljaju rad pod novim imenom – Križari. Za predsjednika Velikog križarskog bratstva izabran je dr. Ivo Protulipac, a predsjednicom Velikog križarskog sestrinstva postaje mučenica i uznica komunističkih kazamata Marica Stanković.
Premda tada Ivan Merz više nije bio živ, njegovo duhovno naslijeđe nastavilo je živjeti među njegovim suradnicima. Zajednička sveta pričest jednom mjesečno za sve križare, kao i iskazivanje ljubavi prema Svetome Ocu samo su neke od njegovih zasluga po kojima je postao uzor i vođa mladeži za života.
Novi udarac dogodio se 1945. godine. Vlasti komunističke Jugoslavije zatražile su popis članova, stoga kardinal Alojzije Stepinac odlučuje raspustiti Križarsku organizaciju. kako bi zaštitio križare od pogibelji, progona i smrti.
Pozdrav “Bog živi!” nasuprot Nietzcsheovog “Bog je mrtav”
Zašto baš pozdrav “Bog živi!”?
Trebamo se vratiti natrag u 19. stoljeće kako bismo rekli nešto o svjetonazorskoj situaciji iz koje se razvio liberalizam koji je potaknuo baš takav pozdrav. Moderno građanstvo zauzima sve važniju ulogu u društvu oblikujući ga prema vlastitom, promjenjivom i relativiziranom, sustavu vrijednosti i morala. Mijenjaju se društvena struktura i hijerarhija, a uslijed toga Crkva počinje gubiti glavnu riječ. Vladari država više nisu bili carevi i kraljevi „milošću Božjom“ niti je društvena hijerarhija počivala na feudalnoj staleškoj strukturi.
Pod krilaticom da je vjera privatna stvar, Katoličku crkvu nastoji se izgurati iz javnoga života, što je izazvalo nezadovoljstvo među katolicima. Godine 1871. na području Njemačkog Carstva započinje Kulturkampf (borba za kulturu) kao niz centralističkih zakona, koje je uvodio kancelar Otto von Bismarck, kojima se nastojalo ograničiti utjecaj Katoličke crkve u javnome životu i staviti je pod nadzor države. Oni su uključivali ukidanje nekih crkvenih redova, zabranu držanja javnih škola i uvođenje građanskog braka. Svećenici koji su bili progonjeni u očima naroda postajali su mučenici. Takvo raspoloženje prema Katoličkoj crkvi i vjeri nastavilo se i u 20. stoljeću.
Liberalizam je često izrugivao vjeru i proglašavao svećenstvo nazadnim uz ponavljanje izjave njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea: “Bog je mrtav”. Kako bi se obranili od centralističkih zakona i pritiska koji se vršio nad Crkvom, katolici u središnjoj Europi osnivaju udruge i organiziraju se u različite pokrete. Takvo društveno gibanje zahvatilo je i Austro-Ugarsku Monarhiju. U Hrvatskoj je poznato kao Hrvatski katolički pokret čiji je pokretač bio, već spomenuti, krčki biskup Antun Mahnić.
Već smo rekli da se pokretu se pridružio i bl. Ivan Merz. Merz je, dakle, nešto kasnije postavio orlovstvo na osnove novog katoličkog pokreta, Katoličke akcije koju je pokrenuo papa Pio XI. Krajem 1920-ih godina, orlovstvo su pogodila dva teška događaja: Merzova smrt 1928. godine te diktatura kralja Aleksandra proglašena 1929. godine kojom je zabranjeno orlovstvo. Kao nastavak zabranjenog orlovstva, osnovana je Križarska organizacija. U ozračju sukoba liberalizma i katolicizma, članovi Križarske organizacije međusobno se pozdravljaju riječima „Bog živi!“, naslijeđenim od orlovstva.
Tim pozdravom željeli su podsjetiti i posvjedočiti: Ima Boga!
Križarska organizacija važna je za budućnost Crkve i Hrvatske. Križari su laici koji nastoje ostvariti svetost u svijetu, na što nas poziva Drugi vatikanski koncil: „Svi smo pozvani na svetost“. Dokazuju nam to dr. Ivan Merz – prvi hrvatski laik blaženik – te Marica Stanković, čiji je proces beatifikacije u tijeku. Križarska organizacija pred ljude i katolike stavlja veliki cilj: da svojim životom posvećujemo ljude i mjesta oko nas – školske klupe, radna mjesta, domove.
Zato križarstvo, danas u vrijeme najvećeg liberalizma i moralne umrtvljenosti, ima svoje mjesto i svoju budućnost među katolicima ovih prostora!
Izvor: narod.hr/krizari.hr
