Braniteljski portal: Ministrima Ministarstva ljubavi…gdje je granica Zla, sukoba i neljudskoga života u kulturi, gadosti vrijeđanja i intelektualne bijede?
Odurni uradak „Ministarstvo ljubavi“ i njegovo prikazivanje na hrvatskoj televiziji to jako dobro ilustriraju: zbivaju se grozne stvari i strašne nepravde. Taj zao film prešao je sve granice, koje su prije njega „širili“ lažni umjetnici, špijunski novinari, plaćeni borci za prava jednih i propast drugih, pristrani nadzornici i bolesni oriđinali…
Iako ovo formalno pišemo svima onima koji su zamislili, planirali, financirali, snimili i u hrvatsku javnost dali film „Ministarstvo ljubavi“, zapravo se obraćamo hrvatskoj javnosti. Hrvatska javnost treba znati što se zbiva u državi u kojoj žive. Obraćamo se i hrvatskoj Vladi, jer je njezin posao i odgovornost stanje i kultura javne komunikacije u Hrvatskoj.
Netko će pomisliti da pretjeravamo, netko da ga nije briga, a netko da je našu reakciju jedva dočekao. No svrha ovoga pisma nije procjena njegove prihvaćenosti, nego upozorenje cijeloj hrvatskoj javnosti, Hrvatskom saboru i Vladi. To upozorenje nije prijetnja, nego molba zabrinutih ljudi, a ta zabrinutost nije tuga zbog naše, braniteljske, povrijeđenosti, nego briga za stanje u državi.
Ukratko: ako se dopuste i ako se prihvate gadosti, vrijeđanje i intelektualna bijeda koje je u Hrvatskoj kreirao film „Ministarstvo ljubavi“, treba onda znati da svi građani imaju isto pravo i da će se toleriranjem gadosti, vrijeđanja i intelektualne bijede stvoriti kultura gadosti, vrijeđanja i intelektualne bijede na svim razinama života hrvatskih građana. Ako se gadosti, vrijeđanje i intelektualna bijeda nazivaju i legaliziraju kao duhovitost, normalna komunikacija, umjetnička i građanska sloboda i ljudsko pravo, onda svi građani imaju ta ista prava! Kuda će onda krenuti i u što će se razviti javna (i privatna) komunikacija u ovoj zemlji i kakvo će stanje nastati u društvu?
Ni pomisliti se ne može da oni koji u današnjoj hrvatskoj kulturi određuju norme kvalitete i nekvalitete, prihvatljivog i neprihvatljivog, što je humor i satira, a što govor mržnje ili budalasto bulažnjenje, to bolje znaju ili imaju veće pravo to činiti od svih drugih hrvatskih građana! No upravo su ti samozvani arbitri kulture i nekulture proglasili da je prihvatljivo, umjetnost i bezazleno, hrvatskom narodu kazati da je šupački, hrvatskoj državi da je šupačka, a udovicama hrvatskih branitelja da se prodaju za novac. Tko tvrdi da se može reći što je rekao smrdljivko Mato Kapović o Bleiburgu? Tko misli da se ljude može nazivati talibanima, fašistima, i primitivcima? Koja je to kultura, Vlada, pravosuđe i nevladine udruge koje ni riječima ni djelovanjem ne osuđuju takve pojave? Ako Frljić može napraviti predstavu u kojoj se s hrvatskom zastavom radi ono što se radi, a Isus radi ono što radi, gdje je onda granica onoga što netko drugi, na primjer mi, može izmisliti i ružno prikazati o njemu i njegovoj državi? Ako za Frljića, Kapovića i Marinkovića ne postoje granice, onda one ne postoje ni za koga! A gdje je onda granica Zla? Granica sukoba i neljudskoga života u kulturi gadosti vrijeđanja i intelektualne bijede?
Tko danas u Hrvatskoj ima pravo nekome reći da je fašist i da ta strašna uvreda prođe nekažnjeno, ili da se barem javno ne osudi?
Mi mislimo da se tako ne bi smjelo govoriti i da za gadosti, vrijeđanje i intelektualnu bijedu ne bi trebala postojati sloboda koja im se daje. Prosvjedovali smo, molili smo, pokušavali pisati, razgovarati, nekad blaže, nekad strože, ali uvijek nam je s visoka rečeno da mi to ne razumijemo, da je to kultura, ljudska prava i postmoderna (za to stvarno ne znamo što je).
I – do čega smo došli? Ako Hrvatski sabor, hrvatska Vlada i hrvatska kultura misle da se to ipak može raditi i da je prihvatljivo, onda ćemo to i mi raditi.
Predlažemo svim spomenutim i nespomenutim čimbenike uljuđenog života u Republici Hrvatskoj da „Ministarstvo ljubavi“ tretiraju kao zadnju uvredu koja je propuštena u hrvatsku javnost. A ako se Država ne može pobrinuti za kulturu i pristojnost javnoga govora i za minimum korektnosti umjetnosti i političke komunikacije i ako se ignoriraju svi apeli za stvarnim poštovanjem različitosti SVIH hrvatskih građana, onda se može samo uzvratiti istom mjerom – neograničenom slobodom „umjetničkoga izražavanja“ i davanjem i samima sebi ljudskih prava bez ikakve granice i suzdržavanja. I mi znamo uvrijediti, iako nas je to stid činiti, i mislimo da to ne bi trebalo činiti, ali prevršena je svaka mjera i više se nećemo suzdržavati, jer nam je to jedino preostalo. Jer vidimo da to u ovoj zemlji prolazi i nekažnjeno i nekritizirano i da se pristojan čovjek ne može obraniti ne – istom takvom nepristojnošću.
Pitamo stoga gospodina predsjednika Vlade i Sabora, gđu ministricu kulture, ali i hrvatsko pravosuđe i policiju – žele li i hoće li dopustiti da se tako i toliko zaprlja hrvatski javni prostor? Hoćete li da i mi počnemo izmišljati i prepričavati gadosti o ljudima koji to rade nama? Ovdje ne ćemo najavljivati teme i ljude o kojima se mogu otkriti odvratnosti, jer nas je stid na njih i misliti, ali mi te stvari znamo, a možemo ih i izmisliti – kao autori „Ministarstva ljubavi, na primjer. Jer oni se „brane“ da to nije dokumentarni film, nego izmišljena priča? Ma nemojte!?
Dakle i mi o vama možemo izmisliti neistine i dodati gadosti, i to će nas onda opravdati? Nismo znali da moralna logika tako funkcionira.
Jadna ti je zemlja u kojoj vrijedi takva logika, i jadna ti je kultura koja počiva na izmišljanju gadosti i uvreda, i u kojoj intelektualna bijeda određuje vrijednost umjetničkoga stvaralaštva.
Iskreno se nadamo da će hrvatska Vlada posvetiti dužnu pozornost pitanju pristojnosti i korektnosti javnoga, a napose kulturnoga djelovanja, i da narod neće ostaviti u situaciji da izmišlja izraze, predstave i druga „umjetnička“ djela koja će služiti samo tome da uvrijede one koji drukčije misle.
