Dr. sc. Stjepan Šterc: Vrijeme hrvatskih izgubljenih iluzija
Pretvarajući hrvatsku stvarnost u iluziju ili psihološki shvaćeno, kao pomak osjećaja izazvanih primanjem utisaka iz stvarnosti na svoj način, objektivno je gubljenje vremena kojeg Hrvatska ima sve manje ili ga više uopće nema. Prenesenih je značenja iluzije, u kolokvijalnom shvaćanju i korištenju, izrazito puno i valja ih stoga nabrojiti zbog lakšeg razumijevanja i samih političkih iluzija.
Iluzija u prenesenom značenju, za razliku od latinskog illudere (igrati se, titrati, varati…), ima izrazitu širinu značenja kojom se istodobno potvrđuje bogatstvo i spoznajna dubina hrvatskog jezika; neosnovana nada, neostvarljiva mašta, tlapnja, samoobmana, privid, prividnost, varka, zavaravanje, prijevara, uobraženje, umišljanje, utvara, opsjena, pričin, zabluda, maštarija, snovi, sanje, fikcija, zamisao plan, nedostižni ideal… (Klaić, B., 1978: Rječnik stranih riječi. Tuđice i posuđenice, Priredio: Klaić, Ž., Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1 456 str. (573).
Koliko je samo hrvatskih izraza primjenjivih na suvremenu političku zbilju koju nam svakodnevno njezini akteri pretvaraju u iluziju paralelnog svijeta drukčijih vrijednosti, želja i postupanja. Iluzija stvarnosti, koju nikako ne možemo vidjeti, osjetiti, sagledati i procijeniti, niti povjerovati u nju, iako nismo sigurni vjeruju li u nju i sami politički akteri ili je ona samo retorički pokušaj odmaka iz svakodnevnice u kojoj najveći dio hrvatske populacije ne želi, niti može razmišljati o iluzijama. Pored ovrha, blokada, porezne presije, dugova, uskraćivanja, odlazaka, sudaranja s krutom stvarnošću (svakodnevnicom), razorenog vrijednosnog sustava, političke sebičnosti, osrednjosti, trgovanja, nerazumijevanja i sličnih svakodnevnih izazova.
Povratak iz iluzije u stvarnost
Iluzija nasuprot stvarnosti, sigurnost nasuprot borbi sa svakim novim danom, stabilnost nasuprot izgubljenih iluzija, politička kontrola nasuprot slobode, stranačko postrojavanje nasuprot širini, razdvajanje nasuprot vjerovanja, vraćanje prošlosti nasuprot vedrini, misaona uskoća nasuprot idealizmu… novo je lice Hrvatske s vrlo malo osmijeha. Pa se valja na kratko prisjetiti pravog, Draginog, dok sa smiješkom promatramo odlazak mladih iz iluzije, niti malo shvaćajući njihovu tugu i svih koji ih prate vjerujući u povratak. Jednog dana. Kad nestane iluzije i stvarnost postane prihvatljiva svima koji ostaju ili se žele vratiti, ostavljajući iluzije drugima koji nikad nisu osjetili mirise i zvukove otočnog smiraja, dolazak maestrala, usnulost ravnice ili pak mirnoću doma. Dakle, Osmijeh:
K’o sunce što sja kroz dan
K’o mjesec žut što na nebu sja
Tako mi draga znaj izgledaš ti
Dok sa smiješkom promatraš svijet.
Ne mijenjaj nikada svoj osmijeh blag
Čuvaj ga, on je sve sto mi pružaš sad.
K’o jutra što dolaze zorom
K’o rosa što na cvijetu sja
Tako mi draga znaj izgledaš ti
Dok sa smiješkom promatraš svijet.
Povratak iz iluzije u stvarnost nikad nije bio lagan, niti je lagan danas u Hrvatskoj, za razliku od laganog i jednostavnog pomaka iz stvarnosti u iluziju. Dovoljne su samo riječi i preneseno značenje latinskog illuderedobiva novo vjerovanje u hrvatskoj izokrenutoj političkoj stvarnosti. Kojoj se, nekim čudom, i dalje vjeruje, iako smo svjesni kako se, zapravo, radi samo o iluziji ili paralelnom svemiru stvorenom svjesno i planski za izabrane partijske sljedbenike. Obje varijante istih korijena, čija razina razumijevanja hrvatske stvarnosti doseže samo do razine vlastitog/vlastitih interesa i formiranja njihove stvarnosti, a drugu objektivnu, ukupnu i zajedničku pretvaraju u iluziju. Drugi, pak, dio prihvaća tako stvorenu iluziju kao vjerovanje u bolju budućnost, kao bijeg od sadašnjosti, kao djelovanje za opći interes i u konačnici, prihvaća nadu ostavljenu za neka druga vremena.
Premijerove poruke za blagdane…
Božićna su i blagdanska vremena i riječi se u tom duhu izgovaraju puno jednostavnije nego u neka druga, a osjećaji vjerovanja su izraženiji, pa je i skretanje izvan stvarnosti prema iluziji dobrodošlo za vlastitu političku stabilnost. Posebno iznenađuje lakoća izgovora, a još više iznenađuje mirnoća primanja obećanja populacije koja svakodnevno osjeća stvarnost i koja na temelju iste neposredno i formira svoje osjećaje, stavove, vjerovanja, političke sklonosti i izborne odluke. Uvijek se to događa kad je izbor sužen, kad nasuprot pozicije djeluje neprepoznatljivost, osrednjost, zarobljenost u istim okvirima političke ideje i kadrovska ponavljajuća determiniranost.
Osuđenost na izbor manje štetne ideje za Hrvatsku ili, pak, glasovanje protiv nje, nikad nije Hrvatskoj donijela vlast snage iskoraka prema ključnim pitanjima i problemima hrvatskog pučanstva. Oni su im dobrodošli samo kad treba formirati izbornu iluziju koja se, ispod politički formiranog svemira, vrlo brzo pretvara u krutu stvarnost za veliki dio birača ili upravo za one koji su izbore i presudili. Nakon toga retoričko je održavanje iluzije glavni zadatak političkog djelovanja. Koje promatramo upravo sada. Na žalost svih onih koji odlaze, koji su zarobljeni ovrhama i blokadama, nezaposlenih, zaboravljenih starih i mladih koji ne prihvaćaju iluzije.
»Učinit ćemo sve da naš program, rezultati i naša usmjerenost na reforme u svim ključnim područjima – i u gospodarstvu u smislu poslovnog okruženja, pravosuđu, upravi i obrazovanju te zdravstvu i mirovinskom sustavu, u idućoj 2018. godini budu ključne teme, gdje ćemo, uz potporu našeg ubrzanog angažmana apsorpcije europskih sredstava, nastojati učiniti Hrvatsku i cijelo društvo kvalitetnijim i ugodnijim za život«(Plenković, A., HINA, 21.12.2017.).
“Iščekujući kršćanski blagdan mira i zajedništva promišljamo što smo u odlazećoj godini učinili ili propustili učiniti za sve potrebite. Ohrabreni novom snagom i božićnim duhom skromnosti, nesebičnosti i solidarnosti, odgovorno ćemo i nesebično služiti čovjeku i njegovu dobru.
Hrvaticama i Hrvatima u domovini i inozemstvu, svim hrvatskim građanima, želim da ih božićno vrijeme obiteljskog okupljanja ispuni optimizmom, ljubavlju i povjerenjem…” (Plenković, A., nacionalno.hr, 23.12.2017.).
Izostavljanje demografskog nestanka Hrvatske
Ponavljamo, blagdanska su vremena pa su „ljubav, optimizam, povjerenje, služenje čovjeku i njegovu dobru” i slični retorički balansi, uz „skromnost, nesebičnost, solidarnost i odgovornost” dobrodošli izgovori i ljudske vrijednosti. Planovi pak za 2018. godinu vezani za „gospodarstvo, pravosuđe, upravu, obrazovanje, te zdravstveni i mirovinski sustav uz apsorpciju europskih sredstava… Hrvatsku će i cijelo društvo učiniti kvalitetnijim i ugodnijim za život”. Stvarnost ili nova iluzija? Ustaljena mantra ili svjesnost odstupanja? Nastavak vjerovanja ili jutarnje otrežnjenje? Hrvatski strateški interesi ili nova zbrinjavanja? Ili samo vrijeme izgubljenih iluzija?
„Apsorpcija europskih sredstava” nikad neće biti ključni model gospodarskog uzleta, a nabrojene djelatnosti tehnička su razina naspram strateških hrvatskih problema razvojne budućnosti. Svjesno izostavljajući demografski nestanak Hrvatske i funkcionalno uključivanje hrvatskog iseljeništva u gospodarski, društveni, politički, regionalni, demografski i svaki drugi razvoj zemlje, dodatna je i temeljna potvrda političke sebičnosti, površne spoznaje, tvrdoglavosti i političkog utjecaja u neposrednom okruženju u funkciji pozicijske zaštite.
Kako ćete ostvariti gospodarski rast uz ovakvu depopulaciju i iseljavanje ukupnog stanovništva ili uz prirodni godišnji pad stanovništva od gotovo 20.000? Kako ćete urediti obrazovni, zdravstveni i mirovinski sustav uz pad aktivnosti, povećanje umirovljenja, izraziti rast starijeg i starog stanovništva i slično? Kako ćete privući investicije u izumiruću zemlju? „Apsorpcijom dominantno europskih sredstava”…?
Ne nije ovo više niti iluzija, ovo je svjesno i planski odlaganje rješavanja ključne problematike suvremene Hrvatske za neka buduća razdoblja ili jednostavnije rečeno – prebacivanje odgovornosti. Ili mislite kako su u zabludi HAZU, HAZU BiH, Predsjednica, Matica hrvatska, akademska zajednica, Crkva u Hrvata, redom svi demografski stručnjaci, svi ispisani znanstveni radovi, održana predavanja, napisani stranački programi, napravljene projekcije i modeli, hrvatsko iseljeništvo, ukupna javnost, gospodarstvenici kojima nedostaje radna snaga, financijski i mirovinski stručnjaci, novinari…
Samo politički stabilni sustav zna…
Ništa ne znače niti riječi velike akademkinje, Alice Wertheimer-Baletić: „Ako postoji i jedna društvena znanost koja ima futurološko značenje, to je demografija. Imamo sjajne metode rada i projekcije te možemo predvidjeti buduću situaciju. Ono što smo tada predvidjeli to se i dogodilo: Hrvatskoj nedostaje radna snaga. Hrvatska nikad demografski nije bila u tako teškoj situaciji kao danas. Nikad demografski pokazatelji nisu bili toliko loši: natalitet pada, mortalitet raste te imamo strahovitu emigraciju″. Svi su u zabludi, samo politički stabilni sustav, kako si tepaju, koji inače ovisi o zdravlju i fizičkoj spremi jednog ili dvojice zastupnika, zna kuda Hrvatsku vodi?
Nema više iluzija kako se ova problematika ozbiljno shvaća, nema niti naznaka njezinog rješavanja, nema ni organizacijsko-tehničke razine provođenja (Uprava za demografiju u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku to nije), nema niti političke volje njezinog rješavanja (vodeći stranački ljudi vode drukčije borbe), nema niti kadrovske pokrivenosti (gotovo potpuna izolacija u odlučivanju o problematici ministrice i državnog tajnika), nema potrebnih izdvajanja iz proračuna, nema koalicijskog pritiska… Nema.
Postoji samo izvansustavni upozoravajući idealizam zasnovan na projekcijama, modelima i znanstvenim istraživanjima i promišljanjima koji remeti ustaljenu trgovinsku praksu podjele poslije izbornih interesa, dok vrijeme nezaustavljivo prolazi, a Hrvatska istodobno nezaustavljivo demografski nestaje za nevjerojatnih 18.000 prirodnim putem i gotovo 80.000 iseljavanjem. Godišnje. Mirnoću vladanja ne smiju poremetiti takvi brojevi, još manje projekcije ukupne depopulacije u sljedeće tri godine stabilnog vladanja, niti poremećaj dobnih skupina koje će ugroziti mirovinski i ostale sustave i puno još toga signifikantnog.
Zato je najbolje sve prešutjeti, ignorirati i po mogućnosti ne objavljivati. Po modelu zaustavljanja Braniteljskog portala koji, zamislite, postavlja pitanja obrazovne reforme. Tko su oni da velikim, osobno izabranim ministrima, postavljaju pitanja iz javnog djelokruga? Možda im je problem razumijevanja stvarnosti, a ne njezinog privida? Uostalom, kako će oni uopće shvatiti suvremenu stvarnost kad su im još uvijek slike ratne pobjede temelj nove Hrvatske i njezinih novih društvenih, političkih i inih vrijednosti, umjesto podaničke europske? Ne mogu oni to razumjeti, jer se nisu sagnuli niti kad je krenulo, a ne žele se niti sad.
Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr
