Hrvatsko nacionalno etičko sudište: Granice i suverenitet
Problem agresije na hrvatski držani teritorij od strane četiri neugodna, predatorska susjeda valja hitno riješiti na jedini mogući način, a to je primjena načela Međunarodnog prava, koje štiti potpuni suverenitet svake države, i ujedno državu obvezuje da ga tako koristi.
22. svibnja 1992. godine države svijeta priznale su Hrvatsku kao suverenu članicu UN-a. Raspadom saveza unutrašnje granice postaju vanjske. Ono što bi Slovenija, a na ishod čekaju Srbija, BiH i Crna Gora, htjele promijeniti na vlastitu korist, određeno je: po AVNOJ-u, potvrđeno po UN-u (Badinterova komisija). Članice bivše Jugoslavije međusobno su se priznale u tim starim – novim granicama. Hrvatska i Slovenija su to napravila prve. Međutim, ubrzo je započelo posezanje za hrvatskim teritorijem. Hrvatska mora prekinuti, i u svoju korist, riješiti situaciju u kojoj se agresija naziva „granični spor“ o kojem se može pregovarati. Račanova je Vlada izvršila prvu veleizdaju u sporazumu sa Drnovšekom. Izdaju je prepoznao Hrvatski Državi Sabor, odbijanjem ratifikaciju.
Hrvatski je Sabor prepoznao izdaju i u slučaju tzv. međunarodne arbitraže, odbivši priznati sramotne pristrane odluke te arbitraže.
Hrvatska uopće nije smjela pristati na arbitražu – umjesto tog, ako bi se pokazalo potrebnim, moglo se pristati na raspravu pred Međunarodnim sudom prema Međunarodnom pravu mora.
Hrvatska je strana pristala na neutemeljene i gubitničke startne pozicije, jer:
1. granica između Slovenije i Hrvatske na moru ravnom crtom slijedi kopnenu granicu polovicom korita rijeke Dragonje, čije ušće u sredini Piranskog zaljeva, koji po definiciji Međunarodnog prava UN-a predstavlja tzv. unutrašnje vode;
2. po svim morima svijeta brodovi svih država plove slobodno, pa ne postoji pojam „dimnika“ i sličnih izmišljotina;
3. vodeći računa o potpunom suverenitetu države nad svojim teritorijem, međunarodno pravo posebno ističe i opisuje pravilo „nesmetanog prolaza“: uplovljavanje u tuđe more, mora se najaviti, mora se istaknuti zastave države vlasnika, mora se ploviti najkraćom rutom i najvećom mogućom brzinom. Zašto sve navedeno na primjenjuju vajni stručnjaci, koji su vodili pregovore sa Slovencima do arbitraže i političari koji su na nju pristali?
Republika Hrvatska treba hitno i odlučno potvrditi svoj suverenitet na svojem teritoriju:
1. diplomatskom notom obavijestiti susjede, koji ne priznaju hrvatske granice i međunarodnu zajednicu, koja to pasivno promatra, da Republika Hrvatska neće dopustiti strano posezanje za svojim teritorijem;
2. u pobjedničkim devedesetim godinama hrvatskoj je diplomaciji trebalo nepunih godinu dana da dobije međunarodno priznanje cijeloga svijeta, a nakon toga, punih 20 godina hrvatska diplomacija nije uspjela dokazati naša prava o nepovredivosti državnih granica: uopće se nije ni raspravljalo o Svetoj Geri, Adama na Dunavu, Prevlaci i o „dva kemenčića“ na Kleku;
3. ako ne ide bilateralno, mjesto razgovora o ovim našim problemima su UN.
Prof. emeritus dr. sc. Zvonimir Šeparović
Predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta
Bivši Ministar vanjskih poslova i Ministar pravosuđa Vlade RH
