Ivan Miklenić: Tko zapravo upravlja Hrvatskom?
Hrvatska je u 2018. godinu ušla sa snažnim obećanjem predsjednika Vlade da će to biti godina dubokih, korjenitih reforma. »Po meni, niz pozitivnih aspekata kao da je zamagljen u nekakvoj težnji da imamo nekakav pesimizam. Ja želim hrvatskom društvu i hrvatskim ljudima poslati poruku optimizma. Da osvijestimo ono što je dobro, a sve što moramo riješiti, učinit ćemo maksimalno da riješimo«, poručio je predsjednik Vlade u razgovoru za HRT i kao unutarnje političke prioritete Vlade u 2018. godini naveo nastavak nacionalnoga programa reforma: obrazovanja, zdravstva, mirovinskoga sustava, pravosuđa i uprave te stvaranje boljega poslovnoga okruženja, piše Ivan Miklenić za Glas koncila.
Pozornost iz toga intervjua predsjednika Vlade privlači najprije njegovo zapažanje o »nekakvom pesimizmu« u Hrvatskoj, kao i njegova želja da uputi, kako je rekao, »poruku optimizma«. Jasno je da je to politički govor, odnosno govor političara, a takav govor ne bi se smjelo nikada uzeti doslovno, odnosno ozbiljno. Ne da predsjednik Vlade ne bi želio stvarno uputiti »poruku optimizma«, ta takve poruke neprestano upućuju svi političari na vlasti jer žele da oni kojima vladaju budu zadovoljni njihovim vodstvom bez obzira na to kakvo je, da u miru odrade svoj mandat sa što manje mogućih stresova, propitivanja i osporavanja njihova (ne) rada.
Spominjanje pak »nekakvoga pesimizma« u Hrvatskoj više je stilska figura, potrebna da bi se uputila »poruka optimizma«, negoli stvarno polazište za djelovanje ili prepoznavanje fenomena kojemu treba otkriti sve bitne uzroke. A upravo su razlozi za postojeći i rastući pesimizam jedna od urgentnijih i bitnih zadaća svake vlasti ako želi učiniti ikakve pomake prema boljitku svih hrvatskih građana. Sve reforme koje su do sada poduzimane, a izvjesno je i one koje se namjeravaju poduzeti, u Hrvatskoj ostaju na površini i ne daju rezultata, niti će ga moći dati dok se ne razriješe temeljna pitanja stvarnoga funkcioniranja pluralnoga i demokratskoga društva.
Zaposjednute povlastice
U Hrvatskoj se javnosti, kako političkoj tako i medijskoj, smišljeno izbjegava pitanje stvarnoga funkcioniranja pluralnoga i demokratskoga društva, jer samo postavljanje toga pitanja ugrožava zaposjednute povlastice, ugrožava interese obavještajnih, ideoloških, političkih, ekonomskih, kulturnih i medijskih klanova. Sve više hrvatskih građana, među njima su i mnogi od onih koji su napustili Hrvatsku ili je kane napustiti, postavlja si pitanje: Tko zapravo upravlja Hrvatskom? Premda mnogi nisu pročitali najnoviju knjigu Višnje Starešine »Hrvati pod KOS-ovim krilom«, koja razotkriva koliko je zastrašujući utjecaj te obavještajne družine na hrvatsku politiku i pravosuđe, ipak razumiju da je Hrvatska iznutra zarobljena i da se ne može razvijati kao normalna država. Može li si itko zamisliti kakva bi npr. bila država Francuska da je na nju tako snažno, kako to čini KOS u Hrvatskoj, nakon Drugoga svjetskoga rata 23 godine utjecala njemačka vojna obavještajna služba, a da ne bi ništa poduzela protiv toga? Naravno da to nitko ne može zamisliti.
No, Hrvatska nije izložena samo utjecaju KOS-a, nego i Udbe koja se podijelila, jedan dio pripadnika priklonio se Hrvatskoj, a drugi dio ostao je na starim jugoslavenskim, unitarnim ili na velikosrpskim pozicijama. Obje te antihrvatske tajne službe utječu na politiku, političke stranke, državno odvjetništvo, sudstvo, gospodarstvo, kulturu, medije, zapravo gotovo na sve ono što je bitno za funkcioniranje društva pa je jasno da su legalni legitimni stvarni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi trajno ugroženi. Je li ikada barem pred koji hrvatski sud do sada izveden bar jedan kosovac ili udbaš zato što radi protiv hrvatskih legalnih i legitimnih interesa? Može li to biti slučajno? Knjiga Višnje Starešine vrlo jasno otkriva djelovanje i životnost KOS-a, a logično je da je slično i s antihrvatskim dijelom Udbe, pa su svi oni koji to niječu ili naivni ili upregnuti u njihov naum da tobože postanu »bivši« ili »više nepostojeći« u očima hrvatske javnosti.
Stvarna “poruka optimizma”
Takvo stanje ne dopušta da se u Hrvatskoj dogodi stvarna tranzicija iz totalitarnoga društva u demokratsko pa je današnje hrvatsko društvo samo formalno pluralno, višestranačko, demokratsko, a zapravo je i dalje uvelike totalitarno, pod kontrolom pojedinih skupina i umreženih moćnika bivšega poretka. Zar se do sada ikada čulo da je ikoje »zlatno dijete« moćnih roditelja bivšega komunističkoga poretka išlo tražiti posao u Irsku ili koju drugu sličnu zemlju? Zanimljivo je da ulazak Hrvatske u Europsku uniju na tom planu baš ništa nije značio, a u EU-u tako se snažno ističe vladavina prava. Hrvatska je prošla i trnovit put do ulaska, no stvarno oslobođenje zemlje, koje nužno sa sobom donosi vladavina prava, nije se dogodilo. Štoviše određene politike, kao dio politika međunarodne zajednice, upravo zagovaraju status quo u Hrvatskoj, jer je to u interesu tih politika. A to što su za dio međunarodnih politika vladavina prava, sloboda i demokracija puste fraze, pokazatelj je koliko je licemjerja i maska iza kojih se skrivaju sasvim određeni nacionalni i ideološki interesi, koji ugrožavaju legalne i legitimne hrvatske nacionalne interese.
Stoga bi stvarna »poruka optimizma« bila najava stvarnoga onemogućavanja neprimjerenoga i nelojalnoga utjecaja skupina i pojedinaca neprijateljskih obavještajnih služba na hrvatsko društvo. Svi najavljeni reformski pokušaji i u 2018. godini ne će moći dati potrebne rezultate ako se u Hrvatskoj ne poradi na stvarnoj tranziciji, na očevidnom razbijanju svih nelegitimnih i nelegalnih mreža i interesnih skupina, ako se stvarno ne oslobode političke stranke, izborni sustav, sve komponente pravosudnoga sustava i ako ne zažive tolerantna pluralnost i demokracija.
Izvor: Ivan Miklenić/Glas Koncila
