Ivan Ugrin: Nadbiskup Franić nema ulicu u Splitu
O nadbiskupu Frani Franiću u Slobodnoj Dalmaciji sam više puta pisao kako za njegova života tako i nakon njegove smrti. Jedan je od pastira koji je svojim djelom obilježio ne samo Splitsko-makarsku nadbiskupiju kojoj je desetljećima bio na čelu, nego i cijelu Crkvu u Hrvata, te je po mom mišljenju, među najistaknutijim hrvatskim biskupima u dvadesetom stoljeću.
Prije pet godina objavio sam tekst s naslovom: “Nekadašnjeg splitsko-makarskog nadbiskupa Franića na čast oltara!” U njemu sam naveo kako je više godina vodio splitsko-makarsku Crkvu za koju je izborio metropolijski status, organizirao sinodu, osnivao nove župe u Splitu i diljem biskupije, podnio i mučeništvo u obranu vjernosti rimskoj Crkvi na čelu s Papom, na tragu blaženoga Alojzija Stepinca i zapravo svih godina svoje biskupske službe bio jedan od najprogonjenijih hrvatskih pastira jer je i početkom osamdesetih mudro i hrabro onemogućio razvoj TDKS-a, kao komunističkog trojanskog konja u redovima hrvatskoga klera.
Zaključio sam pozivom onima koji su za to ovlašteni da promisle i o pokretanju kauze za nadbiskupa Franu Franića. Zaslužio je da bude uzdignut na čast oltara, a ne bi bilo zgorega da u Splitu nazovu jednu ulicu ili trg njegovim imenom.
Međutim, od tada do danas ništa se od toga nije dogodilo.
U jesen prošle godine, jedan od mojih tekstova posvećenih nadbiskupu Franiću, s dodatnim izmjenama i naglaskom na njegovu ulogu glede Međugorja, ugledao je svjetlo dana u Glasniku mira, mjesečniku tamošnjeg Informativnog centra. Ovih ga je dana pročitao jedan stariji gospodin iz Čapljine i došao s neobičnom željom kolegici Ivanki Džajić, ravnateljici i glavnoj urednici tamošnjeg lokalnog radija.
Gospodin se zove Nikola Vasilj. A njegova je želja bila da se u najviše čitanim novinama u Bosni i Hercegovini objavi moj tekst o Franiću, koji bi on platio kao oglas, kako bi što više ljudi pročitalo ono što sam napisao o velikom splitsko-makarskom nadbiskupu.
Kolegica mu je dala kontakt s tom redakcijom, no, oni su mu objasnili da bi takav plaćeni oglas za njega bio preskup. Onda su mi se javili s molbom da ispune starčevu želju, pa sam im ustupio tekst uz uvjet da me se navede kao autora Slobodne Dalmacije. U znak zahvale od gospodina Vasilja na moju redakcijsku adresu stigla je fino probrana kravata.
A u zaključku teksta u Glasniku mira stoji i ovo: Prije deset godina, Franić je blago u Gospodinu preminuo i pokopan je u splitskoj konkatedrali. Na sprovod su mu došli i fra Jozo Zovko i vidjelica Vicka Ivanković. U njegovu Splitu do dana današnjega nije dobio nikakav spomen, ni ulicu ni ništa slično…
Izgleda da više do Franića drže u susjednoj Čapljini, nego u Splitu. Uistinu u ovom slučaju vrijedi ona Isusova: Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju.
