Ivica Šola: Peta godina da smo u EU-u. Što smo dobili? Ništa!
Od početka osamostaljenja Hrvatska je od Europske unije (zajednice) dobivala samo probleme. Devedesetih godina ogromna većina članica bila je protiv našeg osamostaljenja. Dapače, svojim (ne)činjenjem sudjelovali su u Miloševićevim zločinačkim nakanama.
Najprije, kada smo bili napadnuti i goloruki, u Ujedinjenim narodima njezine članice glasovale su za embargo na uvoz oružja. Time su nam de facto stavili Miloševićev nož pod grkljan.
Još gore, Mitterrand je, i nakon što je Milošević masakrirao Vukovar, otvoreno držao štangu ovom monstrumu, što je bilo posebno vidljivo kada je NATO htio bombardirati srpske položaje u opkoljenom Sarajevu, a on kao živi (srpski) štit sletio u Sarajevo i spasio Srbe kako bi nesmetano mogli nastaviti masakrirati nesrpsko stanovništvo.
Licemjerna splačina
U Vukovaru su promatrači Europske zajednice, koje smo zvali sladoledari, mirno odgledali kako Šljivančanin prema popisu KOS-a i Ace Vasiljevića odvodi ranjenike i civile na Ovčaru.
Onda, kada je formiran Haaški sud za bivšu Jugoslaviju, njezine su članice, pogotovo Velika Britanija, učinile sve da uskrate dokumentaciju kako bi se Srbija amnestirala bilo za Vukovar, bilo za Srebrenicu, pa sada imamo smiješnu situaciju da je Hrvatska de facto agresor na BiH, a Srbija ne.
O tome je otvoreno progovorio u Jutarnjem u subotu visoki dužnosnik ovog Tribunala i tužitelj u procesu Miloševiću Geoffrey Nice. Tu je posebnu ulogu u zaštiti Srba i amnestiji za Vukovar svojom politikom optuživanja odigrala zloglasna Carla del Ponte kada je odvojila Vukovar i Ovčaru, tako da za Vukovar nitko nije odgovarao, samo za Ovčaru, i to sramotno malim kaznama.
U jednom, Europska unija (zajednica) u cijelom ovom procesu bila je sudionik Miloševićeva zločina, i djelom i propustom, na našu štetu.
Onda, nakon što su sudjelovali u Miloševićevim zločinima, a zahvaljujući Hrvatima i Oluji došao mir, kao primjer u procesu pomirenja donose nam Njemačku i Francusku nakon Drugog svjetskog rata.
U ovom kontekstu taj primjer je licemjerna splačina jer se u slučaju Njemačke i Francuske znalo tko je agresor, a tko je bio napadnut, znalo se tko je pobjednik, a tko poražen, kao i tko mora platiti ratnu štetu.
U slučaju Srbije, za razliku od Hitlerove Njemačke, cijeli politički i vojni vrh je amnestiran upravo zahvaljujući diverziji “nekih” od najvažnijih članica EU-a koje su drmale Haagom, pa je takva usporedba s Njemačkom i Francuskom neprobavljiva lakrdija i licemjerje.
Usporedba, u procesu pomirenja Srbije i Hrvatske, s Njemačkom i Francuskom bi imala smisla da je, kao u nürnberškom procesu, presuđen cijeli srpski – jugoslavenski politički i vojni vrh, a Srbija kao agresor morala platiti ratnu štetu.
Usput, proces u Nürnbergu je trajao godinu dana, a Haaški sud 24 godine!!! I još nije završio, u smislu da su velike sile koje su njime upravljale rezultatima i “istinama” ovog suda posijale sjeme zla ovdje za narednih sto godina.
Izmet na tortu
Onda je počeo naš pristupni proces. Europska unija koja počiva na vladavini prava tu se opet ponašala kao licemjerna stara kurvetina, kako ju je nazvao Stanko Lasić. Samo par primjera. Sve zemlje Europske unije imaju na moru gospodarski pojas kako bi zaštitile svoje interese i svoje ribare, kao i bioraznolikost.
No umjesto vladavine prava Europska unija je u našem pristupnom procesu primijenila mafijaški zakon – reket! Talijani izreketarili i ništa od gospodarskog pojasa. Isto se u svim važnim pitanjima u svojim blokadama ponašala i Slovenija, a Europska unija to dopuštala i stajala ne na strani (međunarodnog) zakona, već na mafijaškom jeziku reketa.
Tako su nas, umjesto da spor sa Slovenijom rješavamo sukladnu međunarodnom pravu kao sve zemlje, prisilili na arbitražu po principu “pravičnosti”. I onda opet Slovenci mafijaški kontaminiraju arbitražu, mi iz nje izađemo, a Europska unija nas pritišće da prihvatimo rezultate arbitraže nastale na mafijaškom reketu i korupciji.
Kao izmet na tortu, prošle godine Njemačka je izvršila čin kulturne agresije na Hrvatsku. Naime, jezik je temelj samobitnosti svakog naroda, a njemačke državne institucije financirale su u Sarajevu “Deklaraciju o zajedničkom jeziku” skupine jugonacionalista.
Elem, Europska unija je takva kakva jest. Ali ona nije kriva. Krivi su naši političari koji su na članstvo u EU-u gledali kao na svrhu, a ne sredstvo. I skidali gaće. Sada trube o nekakvom novcu iz EU fondova. Opsjena, jer ne kažu da je to naš novac, koji smo mi uplatili i preplatili, da više dajemo EU-u nego što povlačimo.
Treba li izići iz EU-a? Ne, već ostati i jače se povezati sa zemljama Višegradske skupine. Ove zemlje su, za razliku od nas, nakon ulaska u EU iznimno uspješne. Za njih je EU sredstvo, a recept njihove uspješnosti je jednostavan. Oni, njihovi lideri, za razliku od nas i naših, drže do sebe!
Ako se učiniš crvom, ne čudi se što te svi gaze. Kao u onom vicu. Pitali crva: Zašto plačeš? Zato što mi je tata otišao na pecanje. U Bruxelles.
