Josip Jović: Čega bi Preradović trebao biti mjerilo
Na domjenku uoči pravoslavnog Božića kojemu su, uz ostale, nazočili predsjednik Vlade i četiri ministra čulo se iz usta domaćina Milorada Pupovca i mitropolita Porfirija Perića dosta lijepih riječi o ljubavi, uzajamnom poštovanju i opraštanju. Premijer je dodao kako svaka Vlada RH mora imati potporu manjina, naročito srpske. Atmosfera je bila idilična, samo što su je razbijali novinari tražeći objašnjenje zašto se nije pojavila predsjednica Republike. I tako, dok su lijepe riječi nekolicini prisutnih navukle teleće nježni izraz lica, čule su se neke stare gusle, koje su zaledile suze u očima.
Svi su činili loše stvari jedni drugima i nije važno tko je prvi počeo, kazao je Porfirije. Srbi i Hrvati su dvije grane upletene u jednu pletenicu, dirljiva je njegova pjesnička vizija. Pupovac nas je podsjetio na dvjestotu obljetnicu rođenja Petra Preradovića rekavši: “Kad bismo se mjerili prema Preradoviću, onda se mržnja ne bi odvijala nigdje, a najmanje u školskim udžbenicima i učionicama, a za ideje Ilirskog pokreta bilo bi mjesta svugdje, dok za Milu Budaka, ustaški pokret i njegove prvake ne bi bilo mjesta nigdje. Mržnja prema Srbima tada ne bi bila mjera hrvatske slobode, jezik kojim govorimo uz sve bogatstvo njegovih razlika ne bi nas dijelio niti unutar granica naše zemlje niti izvan njih, tada bismo se ispričali za boli i patnje koje smo jedni drugima u ovoj ili onoj mjeri nanosili.”
Podjednaka odgovornost za ratne strahote, bez spomena agresije (čak je i Plenković očito iznuđeno reagirao spomenuvši agresiju Miloševićeva režima) isprika svih svima, jedan narod i zajednički jezik, sveprisutne ustaše i ustaščuci, to je taj ideološki sklop mišljenja i propagande koji ne ostavlja puno prostora istinskom pomirenju, jer je daleko od stvarnosti i iskrenosti. Uočava se tek lagani pomak od srpskog prema jugoslavenskom. Kad nije upalila velika Srbija dobro dođe Jugoslavija.
A što se pjesnika tiče, on bi zaista mogao biti mjerom i mjerilom svega onoga što je Pupovac istaknuo, ali i još nečega što je ovaj smetnuo s uma. Petar Preradović je primjer pravoslavca (kasnije rimokatolika) koji je volio svoju domovinu i domovine koja voli svoje pjesnike, bez obzira na njihovo podrijetlo. On bi, primjerice, mogao biti mjerilom „Novostima“, koje, nažalost, ispovijedaju i propovijedaju sasvim suprotan, kroatofobičan pravac, kao i samom Pupovcu koji izdaje taj list. Postoji, doduše, jedna zajednička crta njih dvojice. General Preradović je bio (formalni) pobočnik bana Josipa Jelačića, a Pupovac (neformalni) sadašnjeg bana.
I nije Preradović hrvatskosrpski pjesnik, kao što reče Pupovac, kao što ni Branko Radičević nije srpskohrvatski pjesnik, bez obzira na svoje hrvatsko podrijetlo. Jedan i drugi su izraziti protagonisti hrvatskog, odnosno srpskog romantizma.
